CRKVA SVETOGA NIKOLE U PAZINU (Ia)

22. Prosinac, 2002 - 11:25

Predgovor

Istarski je poluotok po svome zemljopisnom položaju specifičan prostor u kojem se srednja Europa spustila do Jadranskoga mora. Na tom malom, najzapadnijem hrvatskom prostoru, dulje od jednoga tisućljeća susretali su se i prožimali periferni odjeci životnih, trgovačkih i političkih ekspanzija triju bitno različitih etničkih i društveno-kulturnih struktura: romanske, germanske i slavenske. Taj susret zacrtao je povijesnu sudbinu ovoga prostora, njegov kulturni i umjetnički profil.

Istra je u srednjem vijeku dijelom bila svjetovni posjed akvilejskog (oglejskog) patrijarhata, od čije su se vlasti gradovi na zapadnoj obali nastojali osamostaliti što većom autonomijom, a njegovu su vlast slabili i stalni sukobi s goričkim knezovima, gospodarima srednjeg dijela Istre. Grofovi Devinski držali su pojas od Devina preko Krasa do Rijeke.

Venecija nizom akcija istiskuje svoga glavnog suparnika, akvilejskog partijarha, a goričke grofove u srednjoj Istri smjenjuju Habsburgovci, koji nasljedno dobivaju Pazinsku knežiju (1374.) i teritorij devinskog posjeda do Rijeke. Tako je istarski poluotok od konca drugog desetljeća 15. stoljeća pa do kraja 18. stoljeća podijeljen na mletački i austrijski dio.

Za kulturni razvitak Pazinske knežije bilo je presudno to što se njome Kuća Austrija, kao svojim privatnim posjedom, koristila u čestim financijskim transakcijama, zbog čega ona mijenja feudalne gospodare koji je kupuju ili uzimaju u zakup. Austrijski posjedi u Istri nisu zapravo imali svoje plemstvo koje bi poticalo stvaralaštvo i brinulo se o gospodarskom napretku feuda. Stoga u Knežiji nije nastalo nijedno kulturno središte; nijedna se plemićka obitelj nije potrudila unijeti viši stil življenja, stvoriti jezgru društvenog i kulturnog života.

Podijeljena između dviju država, Istra je često bila poprištem dugotrajnih i iscrpljujućih ratova koji su opustošili istarski poluotok i smanjili broj pučanstva, što se negativno odrazilo i na graditeljsku djelatnost. U Istri nema govora o kontinuitetu, jer nema središta u kojem bi se prožimali utjecaji i gdje bi vlastita sredina stvarala svoj govor. Pazin je bio političko središte feudalne vlasti u austrijskome dijelu Istre, ali nije bio i kulturnim središtem. Stoga je sakralna arhitektura ovisila o naporima i poticajima uglednih svećenika, gospodarskoj moći bratovštinâ i doprinosu samih vjernika.

Graditeljska je djelatnost oživjela nakon Uskočkog rata koji je započeo 1615., a u Istri se vodio do srpnja 1618. godine. Istarski gradovi i mjesta razmjerno su male komune da bi mogli ulaziti u pothvate kao što je gradnja velike crkve. Zato se u 17. i 18. stoljeću, kada se tek prikupljao kapital u bratovštinama, sukladno njihovim gospodarskim mogućnostima, poslovi svode na dogradnje većeg prostora za vjernike i kapele za oltare bratovština.

U tim osebujnim povijesno-kulturnim i gospodarskim konstelacijama gradi se, dograđuje i obnavlja župna crkva sv. Nikole u Pazinu, koja je svoj današnji oblik dobila u 18., ali su joj temelji postavljeni još u 13. stoljeću (1266.). Da bi se mogle bolje razumjeti promjene što ih je crkva sv. Nikole, kao svjedok povijesti, doživjela kroz minula stoljeća, u prvom dijelu ovog rada daje se prikaz povijesti Pazina, Pazinske knežije i pazinske prepoziture. U drugome dijelu prikazana je povijest gradnje i obnova crkve, zatim opis njene arhitekture, unutrašnje opreme, oltara, crkvenog namještaja i zidnih slika u svetištu. Slijedi popis izvora i literature te glosarij za one čitatelje kojima je većina spomenutih stručnih termina nepoznata.

Grad Pazin i Pazinska knežija

Grad Pazin smješten je u središnjemu dijelu istarskoga poluotoka. Svojim sjeveroistočnim dijelom nalazi se u sivoj, a jugozapadnim u crvenoj Istri. Naime, sukladno svome pokrovu, Istra se dijeli na bijelu, sivu i crvenu. Ogoljele stijene vapnenca Ćićarije i Učke nazivaju se bijelom Istrom. Sivom Istrom zove se područje jugozapadno od bijele Istre, građeno od flišnih stijena (glina, pješčenjaci i lapor), dok se crvena Istra proteže od Pazina do mora na istok, zapad i jug, a čine je vapnenačke zaravni prekrivene crvenom zemljom.

Reljefne osobine istarskoga poluotoka i položaj Pazina bitno utječu na klimatska obilježja; ona su posljedica: kontinentskih utjecaja - prodora hladnih zračnih masa zimi i obilnijih oborina ljeti, te onih morskih - koji se očituju vlažnim i toplim ljetima.

U zapadnomu dijelu Pazina nalazi se Jama - ponor rječice Pazinčice (tal. Foiba, čakav. Patok). Njezin je ponor, inače jedinstveni spomenik prirode, obilježje hidrografije i morfologije istarskoga krša. Pazinčicu tvore brojni potoci na širokome flišnom području oko Cerovlja i odatle, pod navedenim imenom, vode tih potoka teku prema Pazinu. Završni dio riječne doline čini kanjonasta udolina spomenute rijeke, koja je duboko usječena u gornjokredinim i paleogenskim naslagama. Nekoć, u dalekoj geološkoj prošlosti, Pazinčica je imala normalan površinski tok prema moru, o čemu svjedoči još i danas dobro istaknuta Drsga - suha riječna dolina koja se proteže od Pazina prema Bermu, zatim dalje prema Tinjanu, Kringi, Kanfanaru i Limskome zaljevu. Proširivanje tektonskih pukotina, na mjestu kanjonastoga dijela Pazinčice i ponora, odvijalo se postupno tijekom donjega i srednjega pleistocena, a uslijed epirogenetskih pokreta i sniženja erozijske baze u ranije već nastalom podzemlju, površinski tok Pazinčice postupno se preselio u podzemlje pa Pazinska Drsga vremenom postaje suha riječna dolina. U podzemlju voda odlazi prema Limskome zaljevu, južnoj Istri i prema izvorima u dolini rijeke Raše. Poznati francuski pisac znanstvenofantastičnih romana Jules Verne opisao je Pazinsku jamu u pustolovnom romanu Mathias Sandorf (u poglavlju Kanjon Fojbe) 1885. godine. Na hrvatskom jeziku roman je tiskan 1988. godine.

Na stijeni je, 130 metara iznad Pazinske jame, smješten Kaštel koji ide u red najsačuvanijih i najljepših srednjovjekovnih istarskih kaštela. Podignut je vjerojatno u 9. stoljeću. Prvi se put spominje u diplomi cara Otona II., izdanoj u Veroni 7. lipnja 983. godine, u kojoj ovaj, među ostalim posjedima, porečkome biskupu Adamu potvrđuje tvrđavu Pazin (castrum Pisinum). U ispravama na hrvatskome jeziku (Istarski razvod) naziva se Pazin, a u ispravama na njemačkome (urbari iz 1498. i 1578.) Mitterburg. Oko utvrde razvilo se naselje, a novi je dio grada nastajao šireći se prema ravnijemu terenu na jugoistoku. Kaštel je tijekom stoljeća učestalo pregrađivan, a današnji izgled uglavnom dobiva između 1537. i 1540. godine kada se dograđuje sjeverno i istočno krilo.

Na brežuljku jugozapadno od grada Pazina, na podlozi nekadašnjega pretpovijesnog kasteljera, nalazi se Stari Pazin, koji s novim dijelom naselja danas čini sastavni dio grada. Prvi se put spominje u ispravi iz 1199. godine pod nazivom Pisino de supra. Zapravo se spominje još ranije, 1012. godine u listini kralja Henrika I., u kojoj ovaj potvrđuje jedno ranije darovanje gradova Pićna i Pazina akvilejskoj crkvi (duas civitates... Penna... altera vero Pisino). U listinama na njemačkom jeziku (urbar iz 1498. i iz 1528.) naziva se Oberburg (Gornji grad).

U drugoj polovini XII. stoljeća vlast nad pazinskim Kaštelom s pripadajućim posjedom - dotad feudom porečkih biskupa - prisvojio je grof Mainhard von Schwarzenburg, gospodar Črnoga grada (Cernogradus) iznad Roča. Kao svjetovni upravitelj i zastupnik (advocatus) porečkoga biskupa stekao je posjede Tinjan, Trviž i Kašćergu stvorivši na taj način jezgru budućega velikoga istarskog feuda - Pazinske knežije. Nakon njegove smrti, 1185. godine, posjede je uspjela sačuvati njegova kći Matilda, nazvana pazinskom groficom.

Kada je karolinška obitelj Mainharda izumrla, Pazinska je knežija na osnovi nasljednoga prava pripala goričkim grofovima. Oni su tijekom 13. i u prvoj polovini 14. stoljeća svojoj vlasti podvrgli gotovo sve manje feude Porečke biskupije i Akvilejskog patrijarhata i do 1374. g. bili jedini gospodari unutrašnje i planinske Istre. Te godine izumrla je u muškoj lozi istarska grana goričkih grofova pa je, na temelju ugovora o nasljedstvu s grofom Albertom IV., Pazinska knežija pripala austrijskim vojvodama od Habsburga. Za Habsburgovce pak Knežija je bila samo izvorom prihoda pa su je oni od 1380. g. davali u zakup kapetanima, zatim prodavali raznim obiteljima, pretežito njemačkima, da bi je u drugoj polovini 17. stoljeća konačno prodali. Cjelokupna je vlast bila u rukama feudalaca, odnosno kapetana koji je kao zastupnik feudalne vlasti stolovao u Pazinskome kaštelu. Tako je Kaštel postao sjedištem najveće svjetovne gospoštije u Istri.

U upravljanju Istarskom knežijom* - a to bijaše teritorij austrijskoga dijela Istre, koji se sastojao od nasljedne zemlje i nekoliko malih gospoštija (Lupoglav, Paz, Kožljak, Kršan, Grdoselo), nadarbina (Gologorica), crkvenih i feudalnih dobara - austrijske su vojvode zastupali njihovi pristaše, Devinska gospoda (feudalna obitelj podrijetlom iz Furlanije) što su držala takozvani kvarnerski feud (Rijeku, Kastav, Veprinac i Mošćenice), najprije kao povjerenici a zatim kao založni vjerovnici. Tako je upravu nad teritorijem austrijskoga dijela Istre vojvoda Leopold II. godine 1375. prepustio kapetanu Hugu Devinskome, a 1380. g. Leopold mu je i založio sve posjede za 14.000 forinti. Kad je 1399. g. izumrla muška loza Devinske gospode, sve njihove posjede naslijedili su njihovi srodnici - gospoda od Walseea.

Odnosi u pogledu založnoga prava na Pazinsku knežiju, između austrijskih vojvoda Leopolda i Ernesta s jedne strane i braće Rainprehta i Friedricha Walseea s druge, formalno su uređeni tek 1407. godine. Walseeovci su odmah nakon toga putem svoga namjesnika, kapetana Seyfrida von Gallenberga, stali uvoditi načela upravljanja podanicima kakva su primjenjivali na svojim imanjima diljem Austrije. Tereti podložništva bili su toliki da su kmetovi 1409. godine digli bunu. Pobunjenici su uspjeli iz jake pazinske tvrđave istjerati i kapetana i njegovu posadu. To nedvojbeno pokazuje da je buna bila ne samo žestoka već i dobro pripremljena. Ugušena je uz pomoć dovedenih čeških plaćenika, a vođe bijahu surovo kažnjeni.

Kada je ugarsko-hrvatski kralj Žigmund Luksemburški 1418. g. zaratio s Venecijom zbog akvilejskih posjeda u Istri i Furlaniji, feudalac Rainpreht od Walseea nije se htio iscrpljivati u tome ratu, nego je nove izvore prihoda potražio u Knežiji. Između ostaloga, prisvojio je patronatsko pravo nad crkvama, zatim pravo imenovanja župnika i pićanskoga biskupa.

Položaj puka naročito se pogoršao kada je feudalcima od Walseea isteklo založno pravo. Naime, ugovorom o nasljedstvu dio posjeda na kvarnerskom primorju pripao je 1466. g. Habsburgovcu - caru Friedrichu III., a posjede u Istri i Devin (Duino) prodao mu je g. 1472. Rainpreht od Walssea.

Godine 1444. Pazinska je knežija tek na nekoliko godina vraćena pod neposrednu upravu Habsburgovaca, i to u vrijeme velike političke krize kada se ovi doduše penju na carski prijestol, no još ne učvršćuju svoj položaj. U novčanoj stisci bili su prisiljeni Knežiju - s kaštelima Vranja, Lovran i Brseč - godine 1447. založiti Febu ml. Thurnu (della Torre) za 863 forinte. On je Knežijom upravljao do 1478. godine, kada ju je - uz Kastav, Veprinac i Mošćenice - u zalog dobio Nikola Rauber (1478-1482).

Veliku štetu, ne samo Knežiji nego i čitavoj Istri, nanosili su prodori turskih jurišnih prethodnica, tzv. akindžija, osobito nakon pada Bosne. Turski pohodi nisu bili osvajački, već pljačkaški - brzi napadi i brzo povlačenje uz odvođenje roblja i odvlačenje plijena. U prodorima između 1470. i 1499. godine osobito su stradala mjesta na Ćićariji, zatim Roč, Hum, Semić, Draguć. Posljednji su put prodrli u Istru 1511. godine, kada je teško stradala Pazinska knežija. Tom je prigodom kod Berma potpuno uništena skupina akindžija.

Promjene zakupnika Pazinske gospoštije, kao i nastojanja kapetana da za vrijeme svoje uprave postignu što veći prihod na račun seljaka, turske provale i pustošenja te kuga - koja je u 15. stoljeću, prema jednoj procjeni, čak četrnaest puta harala Istrom - utjecali su na opadanje broja stanovnika i na smanjenje prihoda pa su Habsburgovci, zabrinuti za položaj Knežije, nakon obilaska selâ i popisa svih davanja sastavili 1498. godine urbar. Prema tom urbaru Pazinska knežija imala je 33 naselja, od kojih su naziv grada (Stat) dobili samo Pazin i Lovran, dok su Tinjan, Gračišće i Brseč samo kašteli (Kastell). U Pazinu je tada popisano šest mlinova nejednake snage.

Prema tom urbaru, koji je ostao na snazi do 1578. g., od davanja u prirodnome obliku najvažnija je bila desetina (Zehenndt). Davala se u svim vrstama žitarica, zatim u vinu, grožđu i sitnoj stoci. Od ubrane desetine jedna četvrtina pripadala je mjesnome svećeniku, dok bi preostale tri četvrtine pripale gospoštijskome dvoru (gen Hoff). Postojao je i porez na zemlju, tzv. činž (Zinns), te desem, dežma (decima tj. desetina) koja se davala razmjerno imovini. Istodobno su bile predviđene mnogobrojne rabote (radne obveze) i regalie - tj. moralo se besplatno raditi, služiti, plaćati danak, nositi dio ljetine, darove i sl. Pazinski su podložnici, opet prema urbaru iz g. 1498., bili dužni dnevno davati po dva stražara za gradska vrata (Torhüetter), a noću osam stražara za čuvanje grada. Jedna je od radnih obveza bila i nošenje pošte za službene potrebe dvora. Nekadašnji danak zvan marka u ovome se urbaru obračunavao po općinama. Njegova visina - koja u Gračišću iznosi 137 maraka, u Pazinu 25, a u Kršikli samo 3 marke - svjedoči o gospodarskim mogućnostima pojedinih općina. Ukupni prihod Pazinske knežije tada je iznosio 651 marku i 9 šilinga.

U doba rata između Venecije i Austrije, u sklopu tzv. Cambraiske lige (1508-23.), Mlečani su provalili u Knežiju i već na samom početku sukoba osvojili i opljačkali Pazin. Neposredno po osvajanju cijele Pazinske knežije, sačinjena je 1508. g. prva demografska i porezna statistika, koja se nalazi u tzv. Libri commemoriali della Repubblica di Venezia. Ta statistika pokazuje da je Knežija slabo naseljena - imala je samo 1.103 ognjišta ili obiteljskih jedinica (fuochi ossia unitŕ familiari) i 1.283 muškarca sposobna za vojnu službu i teže radove (huomini da fattione). Njezini su ukupni prihodi iznosili svega 1.691 dukat, a koliko je to mala svota svjedoči podatak da je godišnja plaća pojedinih pazinskih kapetana dostizala do 1.000 dukata. Prema tom popisu Pazin i Gračišće imali su 150 ognjišta, Pićan, Žminj i Lovran 80, Lindar 70, Beram 62, Tinjan 50, Boljun 40, Kringa 30 i Stari Pazin 10 ognjišta.

Mlečani su već 1509. g. morali napustiti Pazin i Pazinsku knežiju koju je preuzeo grof Herberstein, gospodar Lupoglava.

Pri kraju rata između Venecije i Austrije Pazinska je knežija formalno postala pridruženim dijelom Kranjske (1521.), iako spajanje s Kranjskom ni politički, ni ekonomski, a niti nominalno nije uslijedilo.

Po završetku dugoga i krvavoga rata Cambraiske lige, zbog mnogih neuređenih pitanja oko mletačko-austrijske granice u Istri, to je područje - usprkos nastojanjima mirovnih komisija u Wormsu (1521.) i Tridentu (1535.) - i dalje ostalo žarištem sukoba, iracionalnih iživljavanja i nesreća.

Početkom 16. stoljeća pogoršale su se prilike u Pazinskoj knežiji, i to u prvome redu zbog mletačko-austrijskoga rata. Žiteljstvo je dijelom pobjeglo, dijelom pobijeno u ratu ili pomrlo od kuge koja se pojavila između 1510. i 1511. g., te ponovno 1516. godine. O gospodarskoj uništenosti i opustjelosti Knežije u tome razdoblju saznajemo iz instrukcije sastavljene u ožujku 1515. g. za pazinskoga upravitelja Ivana de Dura (1504-1508, 1509-1515) na zasjedanju staleža austrijskih nasljednih zemalja u Innsbrucku. U instrukciji se između ostaloga navodi da su gradovi, utvrde i sela većinom u ruševinama, bez hrane, vojnika, oružja, gotovo opustjeli. Upravitelj Knežije Jakov de Dur, koji je 1516. naslijedio svoga oca, podnio je dvorskoj komori obračun prihoda za razdoblje od 1509. do 1525. g., iz kojeg proizlazi da su prihodi pazinskoga komornoga gospodarstva bili 15.092 franka, a izdaci u obračunskome razdoblju gotovo dvostruko viši (22.937 franaka).

Nakon obnove habsburške vlasti, a osobito nakon završetka neprijateljstava s Mlečanima, već za Jakova de Dura uznastojalo se oko kolonizacije Pazinske knežije, što je bilo uvod u ponovno naseljavanje toga područja u razdoblju između 1532. i 1570. godine kada su Knežijom upravljali Mosconi i Adam Schwetkowitz.

Kako od Knežije nije imala novčane koristi, Austrija je 1532. godine gospoštiju prodala Aleksiju Mosconiju, bogatom trgovcu iz Bergama, za 26.000 rajnskih forinti. Nastojeći povećati prihode, Mosconijevi su zagovarali i provodili obrađivanje zemljišta i naseljavanje kolonista iz Dalmacije i Hrvatske, a ponajviše prebjega iz zapadne Bosne. U urbarima toga razdoblja zapaža se ne samo povećanje broja seljaka već i povećanje obradivih površina. Mosconijevi narodu nisu ostali u dobroj uspomeni. Utjerivanje nameta i nepravde izazivali su prosvjede seljaka. Premda je istraga utvrdila krivnju Mosconijevih, Knežija im je pripadala sve do 1558. godine.

Smirivanje prilika, doseljavanje novoga stanovništva te unutarnja migracijska kretanja, osobito za uprave Mosconijevih, poboljšali su demografsko stanje u Knežiji. Tako se do novoga popisa iz 1571. godine broj pazinskih ognjišta povećao na 229, a staropazinskih na 34. Kolonizacijska nastojanja mjesnih vlasti dovela su u Pazin i pojedince - osobito obrtnike i sitne trgovce - iz Furlanije, Karnije i Veneta. Camillo de Franceschi navodi podatak da je od navedenih 229 glavara obitelji u Pazinu bilo oko 40 talijansko-furlansko-krnjelskih prezimena i nadimaka. U gradu su također djelovali i asimilacijski čimbenici, pa se doseljeni Krnjeli pohrvaćuju (Furlanich, Callegarich), a domaći Hrvati ponegdje potalijančuju (Slocovich, Bellasich). Osim hrvatskoga i talijanskoga etničkog elementa, u Knežiji je u 15. stoljeću postojala i mala jezgra njemačkih plemićkih obitelji. One svoju nazočnost duguju administrativnim potrebama feudalnih vlasti. Istra je, dakle, za njih bila samo zemljom privremena službovanja. Pripadnici se takvih obitelji spominju u izvorima kao ministeriali von Mitterburg, a njihova su prezimena - Moser, Krotendorfer, Kroffzoffer itd. Njemačke obitelji koje nisu napustile Istru dijelom su se pohrvatile a dijelom potalijančile.

Kao privatni posjed Kuće Austrije, Knežija je Habsburgovcima i kasnije služila u financijskim transakcijama kao zalog za dobivanje zajmova ili je davana u zakup. Na taj su način seljaci ubrzanije i temeljitije iscrpljivani, a pod osobitim su pritiskom bili kada je Knežijom upravljao barun Adam Schwetkowitz (1560-1572). Za njegove uprave sastavljen je popis (1571.) kućedomaćina, veličina i kulture zemlje i sl. Popisivanje je izazivalo strah od budućnosti i prosvjede seljaka, jer popisivači nisu bili objektivni. Tako je 1571. došlo do seljačke bune u kojoj je sudjelovalo oko 2.000 ljudi. Kao i sve seljačke bune onoga vremena i ova je bila krvavo ugušena, ali je i utjecala na to da se urbar više ne koristi.

Novi je urbar sastavljen 1573., kada je austrijski nadvojvoda Karlo preuzeo upravu nad Pazinskom knežijom, a potvrđen je tek 1578. godine. Iz njega možemo jasno ustanoviti površinu i granice pazinske gospoštije. Pazinskoj su knežiji tada pripadale ove seoske odnosno gradske općinske zajednice: Pazin, Lindar, Beram, Previž, Cerovlje, Lovran, Kringa, Stari Pazin, žminj, Novaki, Borut, Brest, Zamask, Vranja, Butoniga, Zarečje, Kršikla, Kašćerga, Trviž, Tinjan, Gračišće, Pićan, Boljun, Grdoselo, Brseč.

Prema urbaru iz 1578. godine, u Pazinskom kaštelu i predgrađu živjelo je 228 podanika, koji su obrađivali 1.819 žurnada (“dan oranja” ili 0,2 ha), a posjedovali su sjenokoše i vinograde ukupne površine od 2.464 žurnade. Pazinski su podložnici povrh toga plaćali godišnje 260 forinti u novcu, te 103 spuda žita i 120 spuda zobi. Kaštelu su davali desetinu od žita, vina i sitne stoke (kozlić i janje). Od svake desetine polovinu je dobivala pazinska župno-prepozitna crkva sv. Nikole. Novac i zemljišni plodovi davani su uvijek u vezi s raznim blagdanima i svečanostima. Gospoda u Kaštelu primala su od svojih podložnika i regalije. Tako su Pazinci bili dužni, između ostaloga, donijeti godišnje 6 sireva u težini od 84 libre - i to polovicu na blagdan sv. Jurja, a polovicu na blagdan sv. Mihovila. U urbaru je navedena i jedna pazinska mesnica (beccaria).

U tekstu urbara zabilježeno je sedam zakupnika mlinova: Ambrosio, Jakov Rampel i Bratovština Sv. Nikole, Bratovština Sv. Antuna i Sv. Ivana, Žigmund Moser, Juraj Primožić, pazinski hospital (Ospitale di Pisino), Luka Ivančić i Martin Ivančić. Zakupnina na mlinove plaćala se u novcu na dan Sv. Martina.

U urbaru su navedene i šume koje su uživali stanovnici i podanici Pazina. Urbar spominje: Calschibreg (Kalskibreg) kod Sv. Petra u Šumi, Leschie (Lešće) i Voloviza (Volovica) prema crkvi svetoga Križa.

Poboljšanje populacijskih prilika i priliv novih doseljenika u Knežiju, pa i u Pazin, utjecalo je i na podaničke te gospodarsko-pravne odnose. Godine 1596. nadvojvoda Ferdinand objavio je reformu urbara i za gotovo četvrtinu (15%-25%) povećao novčane i naturalne daće, regalije i rabote; ali su te odluke prouzročile vrlo veliku oporbu seljaštva i župana. Reformu s povećanim nametima nasiljem izvršio je kapetan Antun Rabata, grof od Dornberga (kod Gorice). Dao je u podrume kaštela zatvoriti sve župane i druge zastupnike pojedinih općina i tu ih podvrgao torturi, sve dok nisu pristali na povećana urbarijalna podavanja.

Reformirani urbar iz 1597., koji je ostao na snazi sve do 1848. godine, znatno je povećao obveze podanika. Po novim su propisima pazinski podložnici bili obvezni plaćati novčanu daću na Sv. Jurja, Sv. Jakova i Sv. Martina - od 300 fiorina, te 120 spuda žita i 150 spuda zobi. Zanimljiv je podatak da su Pazinci bili dužni davati obruče za bačve u koje će biti utočeno vino od njihove desetine ili za njih plaćati 4 fiorina godišnje.

Osim siromaštva, gladi, bolesti koje su harale Istrom, veliku štetu društveno-gospodarskom životu cijeloga kraja naročito je nanio Uskočki rat ili Rat za Gradišku (1615-1617), koji je završio mirovnim ugovorima u Madridu i Parizu 1617., a na tlu Istre protegao se do 1618. godine. Premda se rat vodio između Venecije i Habsburgovaca, u njemu su jedni protiv drugih ratovali istarski Hrvati podijeljeni između tih dviju država. Istarsko je gospodarstvo u tom ratu bilo gotovo posve upropašteno, sela spaljena, stoka oteta ili zaklana, a žiteljstvo raseljeno. Carski izaslanici utvrdili su 1619. godine da je trećina stanovništva Knežije izginula ili pomrla od epidemije i gladi. Pazinska se knežija tek tridesetak godina nakon ratne katastrofe djelomice oporavila od posljedica Uskočkoga rata.

Osim trajne napetosti i prijetećih odnosa između dviju vlasti, austrijske i mletačke, čije su granice dijelile Istru i nakon Uskočkoga rata, sve do pada Mletačke republike godine 1797., poput čitavoga istarskog poluotoka, ni Pazin nije bio poprištem ratnih zbivanja.

U prvoj polovini 17. stoljeća Pazinska je knežija promijenila nekoliko vlasnika, da bi 1637. g. Dvorska komora - zbog teških financijskih prilika - caru Ferdinandu III. predložila prodaju toga feuda. Pitanje prodaje Knežije bilo je za neko vrijeme ipak odgođeno, jer je iste godine uprava predana Jurju Barbu Kožljačkom, koji se pokazao boljim gospodarom od svoga prethodnika Mihovila Rabatte. Ali, to ipak nije zadovoljilo Komoru. Pri završetku Tridesetogodišnjeg rata (1618-1648), kada je Carstvo zapalo u velike financijske teškoće, pitanje prodaje Knežije ponovno je postalo važnim. Bogati mletački trgovci, braća Antonio i Jerolim Flangini, kupili su 1644. godine Knežiju za 350.000 forinti. Obitelj Flangini doselila se u Mletke s otoka Cipra nakon njegova pada pod Turke i, baveći se međunarodnom trgovinom, veoma se brzo obogatila te stekla veliki ugled. Poslije smrti brata Antonija, Jerolim je, kao jedini vlasnik Pazinske knežije, živio u Mlecima i priznavao se podanikom austrijskoga cara.

Upravo u vrijeme Flanginijeve uprave došlo je g. 1653. do seljačke bune u kojoj je sudjelovalo oko 3.000 seljaka naoružanih arkebuzama i ostalim oružjem, a središte joj je bio Pićan. Brojem sudionika to je, vjerojatno, najveća seljačka buna u Istri tijekom austrijsko-mletačkoga razdoblja do konca 18. stoljeća. Žiteljstvo je Knežije pružilo otpor upravitelju Anibalu Bottoniju, koji je nasilnim metodama nastojao utjerati zaostale dažbine (14.000 forinti) te ubirati novi izvanredni porez. Obećanje Ferdinanda III. da će razmotriti seljačke pritužbe, upućuje na zaključak da je vlast nastojala smiriti stanje u Knežiji.

Godine 1660. Pazinsku je knežiju od grofa Flanginija kupio Ivan Ferdinand Porcia, potomak jedne od najstarijih furlanskih plemićkih obitelji, veliki majordom Goričke knežije i prvi ministar Leopolda I. Porcia se nadao da će gospoštija biti proglašena kneževskom grofovijom, a kad mu se želja nije ostvarila, više se za nju nije zanimao. Tako je 1665. godine čitav feud pripao kranjskim staležima, a ovi su ga nakon dugih pregovora s Ferdinandovim sinom, Ivanom Franjom Porciom, prepustili svome članu, knezu Ivanu Vaikardu Auerspergu. U njegovo je ime Knežijom upravljao Kristofor Rampel, barun Kašćerge.

Stavljanje Knežije u jednak položaj s ostalim kranjskim područjima, napose u pogledu raznih davanja, izazvalo je nemir u narodu, ali knez Auersperg uspio ga je suzbiti godine 1666. jednogodišnjim davanjem, čime se pak Knežija oslobodila svih davanja Kranjskoj. Za njegove uprave pojačan je trgovinski promet, osobito od 1682. godine kada je stranim trgovcima omogućena sloboda trgovanja. Auersperg i njegovi kapetani, čini se, dobro su upravljali Knežijom, a podanike nisu pretjerano izrabljivali, pa je pučanstvo Pazinštine živjelo razmjerno mirno i prilično sigurno.

Habsburgovcima je novčani učinak bio najvažniji pa su, nezadovoljni prihodima iz pazinske gospoštije, naumili u neposredno vlasništvo dobiti kaštel Čakovec i otok Murakoez, koje je od 1695. g. držao markiz de Prič, potomak pijemontske skorojevićke plemićke obitelji Turinetti, podrijetlom iz Chietija. Zbog toga je Nutarnja austrijska komora 1701. g. otkupila Knežiju od Franje Karla Auersperga, i ustupila je g. 1708., u zamjenu za Čakovec i Murakoez, svome članu i carskome povjereniku u Italiji markizu Herkulu Turinettiju de Prič. To se ubrzo pokazalo neugodnim rješenjem za gospoštiju, jer su markiz i njegovi upravitelji jačali feudalni nadzor na račun kňmunske samouprave te nemilosrdno izrabljivali seljake.

Pazinsku je knežiju, zadnji u nizu, godine 1766. za 240.000 forinti kupio Antonio Laderchi, markiz Montecuccoli iz Modene, i dao joj pravni položaj obiteljskoga posjeda - fideicomisa - neotuđivoga nasljednog dobra koje prelazi na najstarijeg sina. Poslije ukidanja feudalnih odnosa u Austriji (1848.), i gospoštija je također oslobođena feudalnih davanja. Montecuccoli su ostali vlasnici Kaštela, pojedinih šuma i drugih područja Pazinštine kao i patronatskoga prava nad nekim župama, sve do 1943. godine.

Za Pazinsku knežiju, kao i za čitavu Istru, 18. stoljeće bilo je razdoblje stagnacije koju su obilježavali: primitivno ratarstvo i stočarstvo, slabi urodi žitarica, povremena razdoblja gladi i stoga umiranja, haranje stočnih zaraza, psihoza ratnih prijetnja i mnoge druge nedaće.

Upravni sustav u Istarskoj knežiji bijaše podijeljen na tri skupine tijela - političko-vojnu, fiskalnu i sudsku. Kapetan i njegov namjesnik upravljali su Pazinskom knežijom kao predstavnici vrhovne vlasti. Njima pripada i sudbena vlast u austrijskome dijelu Istre. Teška krivična djela rješavalo je, bez pravnih priziva, sudsko vijeće od desetak deželjana (općinskih glavara) na čelu s pokrajinskim sucem. Svi podanici sposobni za oružje bili su ujedno i vojni obveznici u slučaju rata.

Nakon reforme urbara u drugoj polovini 16. stoljeća, uprava Pazinske knežije povjerena je zakupnicima, ali pod nadzorom protupisara - kao nadzornoga tijela za novčana pitanja i praćenje općih prilika na području Istarske knežije.

Seoske općine (kòmuni) u znatnoj su mjeri očuvale svoju samoupravu - na čelu sa županima, podžupanima i tzv. starčjima (zbor od 12 sudaca, starijih i iskusnijih seljaka) koji su vodili brigu o svim važnijim poslovima unutar same zajednice. Općinski sudski organ, nazvan banka (banca), rješavao je seoske sporove, sudio u građanskim i sitnim kaznenim prijestupima. Istaknutu ulogu u upravljanju selom, osobito u rješavanju najvažnijih problema, imao je župan.

Za Pazin i Pazinsku knežiju svojim je postankom i tematikom vezan najznačajniji hrvatskoglagoljski spomenik Istarski razvod, opsežan spis kojim se utvrđuju međe (termeni i kunfini) između pojedinih istarskih seoskih općina (kňmuna) odnosno njihovih feudalnih gospodara i Mletačke Republike. Redigiran je kao javna isprava na hrvatskome jeziku i datiran 1325. godinom, no poziva se na 19 starijih razvodnih isprava od 11. do 13. stoljeća. Prema dosadašnjim proučavanjima smatra se da je nastao u rasponu od 1275. do 1375. godine. Bio je sastavljen u tri redakcije - hrvatskoj, latinskoj i njemačkoj. Najstariji sačuvani rukopis hrvatske redakcije jest prijepis notara Levca Križanića iz 1456. g. - pisan glagoljicom. Oblik u kojemu je Istarski razvod kao sustav razvodnih isprava do nas došao, djelo je popa glagoljaša - Mikule Gologoričkoga, kapelana i notara pazinskoga kneza. Istarski razvod važan je povijesni, jezični, književni i pravni dokument istarskoga srednjovjekovlja. U Pazinu su nađeni i dragocjeni fragmenti glagoljskoga kodeksa napisanog prvih godina 14. stoljeća.

Nakon propasti Mletačke Republike (1797.) i kratkotrajne prve austrijske vladavine, Istru zaposjedaju Francuzi i uključuju je u Ilirske provincije (1809-1813). Za oslobađanje Istre od Francuza najveće zasluge pripadaju kapetanu Josipu Lazariću, istarskome Hrvatu podrijetlom iz Lindara (a po narodnoj predaji rodom iz Mošćenica), koji je u lindarsko-pazinsko-beramskoj bitci 1813. godine potukao francuske postrojbe, a zatim oslobodio čitavu Istru. U znak zahvalnosti bio mu je 1816. podignut spomenik, ispred franjevačkoga samostana. Porušili su ga Talijani kada su 1918. zaposjeli Istru. Od spomenika su do danas sačuvane samo tri topovske kugle.

Nakon povlačenja Francuza i vraćanja Istre Austriji, Istra je podijeljena na dva okruga, tršćanski i riječki. Pazin je tada bio uključen u Riječki okrug, a kada je Rijeka vraćena Hrvatskoj (1822.), osnovan je Istarski okrug sa sjedištem u Pazinu (1825.). Pazin je ostao glavnim gradom Istre sve do 1861. g. kada je diobom Austrije na pokrajine i osnivanjem zasebne pokrajine (markgrofovije) Istre s Istarskim saborom i vladom, sjedište Sabora i pokrajine premješteno u Poreč.

Prema popisu stanovništva, koji je Austrija provela 1846. godine na temelju materinskoga jezika, u Istri je bilo ukupno 234.000 stanovnika; od toga: 166.440 Hrvata i Slovenaca ili 71,12%, a Talijana 60.040. ili 25,65%. Premda je prema navedenim podacima Istra bila hrvatska zemlja, vlada austrijske monarhije dala je predstavnicima talijanskoga građanstva vlast u Pokrajinskome odboru, a nedemokratski kurijalni izborni sustav osigurao im je većinu u Pokrajinskome saboru.

Nakon pada Bachova apsolutizma, u Istri započinje narodni preporod pod vodstvom biskupa Jurja Dobrile. Poslije preporodnoga razdoblja - u kojemu su značajnu ulogu odigrale hrvatske čitaonice, tabori i glasila (Naša Sloga) - nastupa razdoblje borbenoga i vrlo uspješnoga hrvatskog pokreta. Svoj najveći uspjeh hrvatski pokret doživljava na izborima za Carevinsko vijeće 1907. godine, koji su poprimili karakter plebiscita.

Pazin je, zbog svoga središnjega prostornog smještaja na Poluotoku, i dalje imao značajnu ulogu, naročito kao središte kulturne i političke djelatnosti istarskih Hrvata. Od općinskih izbora 1886. godine općinska je uprava stalno bila u rukama hrvatske većine.

Potkraj 19. i početkom 20. stoljeća osnivaju se kulturne, političke i gospodarske organizacije i ustanove: Osnovna škola - 1890., Posujilnica - 1895., čitaonica - 1897., Političko društvo za Hrvate i Slovence u Istri - 1902., Narodni dom - 1905., Gospodarsko društvo - 1909., Tiskovno društvo - 1911., Ženska učiteljska škola - 1912., Učiteljsko društvo Hrvatska škola, koje je u Pazinu tiskalo časopis pod istim imenom - 1912., te niz raznih društava i zadruga u razdoblju od 1896. do 1912. godine.

Pazin je također bio tradicionalno jako središte srednjega školstva. Godine 1836. u Franjevačkom je samostanu osnovana niža gimnazija na njemačkome jeziku, a kad ju je preuzela država, od 1873. prerasta u Veliku gimnaziju pod nazivom Staats-Obergymnasium zu Mitterburg. Djelovala je do 1890. g. kada je premještena u Pulu.

Nakon dugogodišnje i uporne borbe, u koju su se od početka uključili mnogi istarski domoljubi, 1899. godine otvorena je u Pazinu Carsko-Kraljevska velika državna gimnazija, prva srednjoškolska ustanova istarskih Hrvata. Djelovala je do 1918. kada je nakon talijanske okupacije zatvorena pa mnogi učenici nastavljaju školovanje u Karlovcu, Zagrebu, Sušaku, Krku i drugim gradovima. U gimanziji su kao profesori djelovali pjesnik Vladimir Nazor, slikar i glazbeni pedagog Saša Šantel, Franjo Novljan, Zvonimir Doroghy, Ivan Pregelj i drugi. Među učenicima te škole spomenimo tek nekolicinu kasnije znamenitih pojedinca, u različitim oblastima - Miju Mirkovića (Matu Balotu), Božu Milanovića, Antuna Motiku, Otokara Keršovanija, Angela Cerkvenika, Bogdana Cerovca i druge.

Pozivajući se na jedan stari zaključak iz godine 1872., Zemaljski je sabor u Poreču donio odluku da u Pazinu, uz Hrvate, svoju gimnaziju otvore i Talijani. Tako je u istoj (1899.) godini Pazin dobio i drugu gimnaziju, pod nazivom Ginnasio reale e Scuola reale superiore provinciale in Pisino. Privremeno je prestala s radom 1916., a njezin je rad obnovljen nakon ulaska talijanske vojske u Pazin.

Mnogostruki razvitak društvenoga života u Pazinu bio je naglo prekinut nakon talijanske okupacije Istre g. 1918., što je potvrđeno i Rapallskim ugovorom iz 1920. godine. Fašistički režim uništio je i posljednje ostatke hrvatskih kulturnih, političkih i ekonomskih organizacija i ustanova. Veći broj ljudi iz Pazina i okolice morao je, sklanjajući se pred fašističkim terorom, emigrirati, a mnogi su bili zatvarani, konfinirani i zlostavljani.

Nakon pada fašističke vlasti u Italiji, u Pazinu su 13. rujna 1943. godine donijete povijesne odluke o raskidanju svih odnosa s Kraljevinom Italijom te o sjedinjenju Istre s maticom zemljom Hrvatskom.

Pazin je od 1943. do kraja rata nekoliko puta bio teško bombardiran. Njemački su se nacisti, i domaći fašisti s njima, osvećivali hrvatskom narodu i talijanskim antifašistima. Slom fašizma 1943. i nacizma 1945. godine donio je slobodu i narodu Istre.

Nakon 1945. godine pristupa se obnavljanju od ratnog razaranja i izgradnji nekoliko manjih industrijskih poduzeća. Poradi podizanja porušenoga grada osnovano je Građevinsko poduzeće Vladimir Gortan (1947.) te Zanatsko stolarsko poduzeće Proleter (1949.), danas Pazinska industrija namještaja (PIN).

Sredinom 60-ih godina dolazi do orijentacije na industrijski razvoj. Godine 1954. osnovano je poduzeće za obradu ukrasnog kamena - Kamen, a 1957. Istraplastika - poduzeće za izradu artikala od plastičnih masa. Sljedeće godine (1958.) svečano je puštena u rad Pazinka - tekstilna industrija Pazin. Iste godine otvoren je i pogon trikotaže iz Novigrada (danas u sastavu Arena trikotaže Pula). Koncem 1960. osnovan je Poljoprivedno-prehrambeni kombinat, a 1957. pušten je u promet novoizgrađeni vinarski podrum Pazin. Kao začetak budućeg poduzeća Puris, godine 1960. započinje probni tov pilića, što 1963. prerasta u organiziranu proizvodnju purećega mesa.

Pazin nakon 1945. godine postaje središtem školstva za Istru, a time i kulturno, gospodarsko i političko središte srednje Istre. Već ujesen 1945. u gradu i njegovoj okolici započinju radom osnovne škole i gimnazija pod nazivom Hrvatska realna gimnazija u Pazinu. Početkom 1946. otvoren je đački dom na Buraju. Od završetka rata do 1963. djelovala je i poljoprivredna škola. U Pazinu je, u bivšoj zgradi Konvikta, od 1945. godine djelovalo Biskupijsko sjemenište, a u sklopu sjemeništa i klasična gimnazija; u razdoblju od 1955. do 1965. ovdje djeluje i Visoka bogoslovna škola za spremanje svećenika.

U novije se vrijeme grad širi po obroncima prema Starom Pazinu, te uz cestu prema Puli. Grad je cestovnom mrežom dobro povezan s naseljima na zapadnoj obali istarskog poluotoka, a izgradnjom tunela kroz Učku (1981.) znatno je približen i Rijeci.

Na referendumu u travnju 1991. godine Pazinci su se, poput ostalih građana Hrvatske, opredijelili za samostalnu državu Hrvatsku.

U nametnutom ratu Hrvatskoj, koji je uslijedio u ljeto 1991. g., mnogi mladići iz Pazina ratovali su na raznim ratištima u Hrvatskoj, braneći svojim životom tek uspostavljenu suverenu Republiku Hrvatsku.

Početkom 1993. izvršena je nova teritorijalna podjela Hrvatske, pa se Istra, nakon izbora, konstituirala kao Istarska županija sa sjedištem u Pazinu, koji prema popisu stanovništva iz 1991. godine ima 5.282 stanovnika.

U Pazinu danas djeluju Srednja škola Jurja Dobrile, Pazinski kolegij - Klasična gimnazija, Etnografski muzej, Povijesni arhiv, Narodno sveučilište, Istarsko književno društvo Juraj Dobrila, Katedra Čakavskoga sabora - koja se bavi izučavanjem novije povijesti Istre, KUD Roženice te druga kulturna i športska društva. Poduzeća osnovana 60-ih godina (Kamen, Pazinka, Istraplatika, Puris, PIN) relativno uspješno djeluju i danas.

Nastavak

Prethodna objava:
IZMEĐU LAVA I ORLA (IIf)

Sljedeća objava:
CRKVA SVETOGA NIKOLE U PAZINU (Ib)

Povratak na sve novosti