CORPUS CHRISTI

23. Ožujak, 2003 - 10:25

Gérard MORDILLAT - Jérôme PRIEUR: Corpus Christi
Prometej, Zagreb 2001., 230 str.
Prevela: Sora Suton

Djelo Corpus Christi nastalo je prema istoimenoj dokumentarnoj TV seriji (u produkciji La Sept/Arte, producentske kuće koja se uglavnom bavi proizvodnjom dokumentarnih filmova kulturološke problematike), dok su njegovi autori poznati i nagrađivani pisci i scenaristi (snimili su dokumentarni i igrani film o A. Artaudu). Knjiga se bavi “novim odgovorima na vječna pitanja”, izvorima kršćanstva, Isusom kao povijesnom osobom i Isusom Kristom u kršćanskoj predaji…, dakle, samim osnovama i početcima organizirane kršćanske vjere.
Autori u uvodu ističu kako niti pristup “kristocentričnosti” (Isus = Krist), niti “sumnja u predumišljaj” (Novi Zavjet obmana Crkve) nisu prihvatljiva tumačenja, te kako njihova knjiga predstavlja pokušaj postavljanja pitanja iz drugih kutova, s raznih stajališta i bez propovijedanja, dakle posve znanstveno utemeljenu raspravu o pitanjima na koje se ne može dobiti lagani odgovor. Mordillat i Prieur ne umišljaju si kako će kategorički odgovoriti na sva pitanja, to nije njihov cilj; ono što žele jest otvoren razgovor, dijalog koji uključuje znanstvenu utemeljenost i mogućnost gledanja iz više rakursa.
Knjiga je tematski podijeljena u šest cjelina.
Raspeće se uglavnom bavi nepouzdanošću Evanđelja (zemljopisnim pogrješkama, nepoznavanjem botanike i smjera vjetrova, ponavljanjima, zamršenom nedorečenošću…). Autori ističu kako nam je samo mjesto Isusova razapinjanja, Golgota, nepoznato, kao i njegov grob, te okolnosti u kojima je Isus odveden na Golgotu. Jedini autentičan događaj koji svi priznaju (pod pojmom svi misli se na protivnike kršćanstva kao i na one koji ga zagovaraju) jest da je Isus bio raspet na križu. Međutim, autori ističu kako pouzdano ne znamo na koji je način Isus bio raspet, niti tko ga je raspeo (je li Poncije Pilat Isusa izručio Velikim svećenicima koji su tražili njegovu smrt?), navodeći Ivanovo Evanđelje koje osuđuje Židove za Isusovo pogubljenje, što se Židovima zamjera do dana današnjega, a u čemu se nalaze korijeni antisemitizma.
Nepodudarnost Evanđelja ističe se u slučaju Isusova uhićenja i suđenja (tko ga je uhitio i predao Pilatu, jesu li bila dva suđenja, rimsko i židovsko?). Autori navode da se sva Evanđelja slažu samo u tomu kako nije bilo sudskog postupka pred sinedrijem (najviša sudbena ustanova u Judeji), te da je Veliki svećenik bio prisutan i vodio sporove. Nejasnoće se pojavljuju već oko samog postupka (Isus predan Ani /Veliki svećenik/, saslušan i predan Pilatu koji ga pogubljuje bez suđenja, uz Kaifino /Veliki svećenik/ jamstvo). Problematično je i pitanje optužbe, je li Isus optužen da je bio lažni prorok (što se kažnjavalo smrću) ili zbog povrede javnog reda (Isus je rekao kako će srušiti Hram)? Autori se priklanjaju objašnjenju kako je “Isus bio prijetnja ravnoteži vlasti i podjeli uloga između Rimljana i Velikih svećenika”, što potkrjepljuju navodima Evanđelja gdje se ublažuje rimska odgovornost za Isusovu smrt, a ističe uloga židovske vlasti. Mordillat i Prieur zapravo smatraju da je Isus bio predmetom nagodbe (kojoj ne poznajemo uvjete) između Ane i Kaife, te Pilata. Pilat je htio osloboditi Isusa (po Evanđeljima) jer ne nalazi nikakvu krivnju (Isus je optužen kao buntovnik protiv rimskog reda), iako izgleda nevjerojatnim da bi namjesnik Judeje razgovarao osobno s beznačajnim buntovnikom poput Isusa i to na pučkome jeziku!
Poglavlje Kralj Židovski bavi se problematikom natpisa koji su Rimljani stavili nad Isusovu glavu (?) na križu - pouzdano se ne zna na čemu je natpis napisan i gdje se nalazio (kršćani su preuzeli od Ivana da se nalazio iznad glave!). Ivanovo Evanđelje tvrdi kako je natpis bio na hebrejskome, grčkome i latinskome jeziku, međutim ono što autore najviše kopka jest pitanje značenja naziva “Isus Nazarećanin”. (Je li iz Nazareta ili označava Nazareja - naziv za kršćanina u Judeji i Jeruzalemu?). Zaključak koji autori izvode jest da je Isus pogubljen jer je smjerao na rimsku vlast - od tuda i naslov “Kralj Židovski- - Rimljani ga pogubljuju radi političke pobune.
Pasha se bavi pitanjem dana Isusove smrti. Mordillat i Prieur navode da se Evanđelja ne slažu već oko godine Isusova rođenja (5. p.n.e. - 5. n.e.) i kako 25. prosinac uopće nije pouzdan nadnevak, a da nam je vrijeme Isusove smrti zapravo sasvim nepoznato (Evanđelja se slažu da je u doba Pashe, no ne znamo je li na sam dan Pashe ili dan ranije). Zatim se progovara o zapisima Muke Isusove koji žele dokazati da je Isus bio Mesija kojeg je Izrael očekivao (po Starome Zavjetu). Dokaze za tu tvrdnju autori daju u primjeru imena Jošua i Isus - naime, na hebrejskome i grčkome izgovaraju se isto, zatim primjer znaka ribe - u Bibliji je Jošua sin Numov, a num znači ribu; hipoteza koju autori iz toga žele izvući jest - Jošua spasi Izrael = Isus spasitelj. Međutim, Evanđelja ne spajaju Isusa s Jošuom, već u Isusu vide proroka sličnog Mojsiju, novog Mojsiju. Autori se bave i Isusovim imenom - vjerojatno je kako su mu ga nadjenuli roditelji, ali se navodi i mogućnost da ga je izabrao sam, te da je nosio i neko drugo ime - Evanđelja gledaju slobodno na takve stvari, jer njih zanima istina i značenje stvari, a ne toliko povijesni razvoj kao što je to slučaj u zapadnjačkoj kulturi.
Uskrsnuće je jedno od zanimljivijih poglavlja knjige, budući da problematizira najveću zagonetku Isusova života - pitanje uskrsnuća. Ono što nam je poznato jest kako je Isusovo tijelo nakon smrti preuzeo Josip, trgovac, i položio ga u “grob u stijeni”, iako se njegov zemljopisni položaj nigdje ne spominje! Tri dana nakon pokoja, Isusovo tijelo zagonetno nestaje (?), što su Evanđelja opisala kao uskrsnuće (iako je vjerojatnije kako su ga odnijeli njegovi učenici). Nakon smrti javljaju se Isusova ukazanja, a zanimljiva je činjenica kako Evanđelja ne pričaju o dva ista ukazanja - uvijek se odvijaju na različitim mjestima i u različitim vremenskim odmacima. Kod Pavla je lik uskrslog Isusa samo blještava svjetlost (možda zato što Pavao nikada nije vidio Isusa), dok Evanđelja naglašavaju Isusovu tjelesnost (može ga se opipati, on jede…). Pitanje je li uskrsnuće povijesni događaj ili ne, nije zapravo bitno, jer ono je teološki izraz čina vjere u Boga. Zanimljivo je spomenuti kako se u početku uskrsnuće tumačilo kao pretkazanje kraja svijeta, Apokalipse; ipak, taj se događaj odgađa do dana današnjega, “a zatim se dogodila Crkva” (str. 177).
Knjiga završava poglavljem Christos, i bavi se povijesnim činjenicama vezanima uz Isusa nakon njegove smrti. Autori postavljaju pitanje, zašto su rimski povjesničari I. stoljeća šutjeli o Isusu, navodeći primjere Filona Aleksandrijskog koji je pisao o Ponciju Pilatu i Flavija Josipa, židovskog povjesničara, političara i pisca memoara, tvorca velebne povijesti židovskoga naroda (“Židovski rat”, “Židovske starine”). Koplja se lome oko djela Flavijeve Povijesti gdje se ukratko opisuje sudbina Isusa i njegovih učenika - naime, mnogi povjesničari smatraju kako je taj ulomak, u kojem se Isus naziva Kristom (“Krist” je grčki prijevod hebrejske riječi “mesija”, “pomazanik Božji”), umetak koji su ubacili mnogobrojni prepisivači (u samostanima?), ali se ne zna je li djelomice ili cjelovito krivotvoren - dokaze da je umetnut neki nalaze u samome mjestu koje odjeljak zauzima u Povijesti (između navoda o pobuni naroda protiv Pilata i progonu 4.000 Židova na Sardiniju). S druge pak strane, Flavijevu napomenu o Ivanu Krstitelju (koja se slaže s Evanđeljima) priznaju gotovo svi znanstvenici. Mordillatu i Prieuru važna je i etimologija izraza christos - “Mesija”, “pomazanik” - Isus je postao Kristom tek nakon smrti (kada nestaje Isus).
Corpus Christi predstavlja kap u moru studija o Isusu i izvorima kršćanstva. Autori nisu senzacionalistički pristupili temi, niti su htjeli otkrivati nove svjetove. Mordillat i Prieur ne omalovažavaju kršćansku tradiciju niti zagovaraju nove oblike vjere ili kulta. Vječna pitanja traže vječne odgovore…, vječnih odgovora nema, a ono što nam preostaje kultura je dijaloga. Dijaloga utemeljena na uzajamnom poštovanju i civiliziranom ophođenju. Upravo o tomu je riječ u ovoj knjizi i zato je treba pročitati. Corpus Christi djalo je nastalo uz sudjelovanje velikoga broja znanstvenika koji se spominju na kraju sveska, uz opširnu bibliografiju.