ČASOPIS “KNJIŽEVNA REVIJA” U SREDNJOEUROPSKIM VREMENIMA

16. Listopad, 2003 - 14:13

JOSIP Cvenić

Na poziv organizatora, knjižare “Castropola” iz Pule, koji je u suradnji i poticajem uredništva tj. urednika pulskoga časopisa “Nova Istra” u kontekst 8. Sajma knjige u Istri uvrstio i program “Susret europskih časopisa za književnost i kulturu”, te osobito voditelja toga programa, književnika Borisa Biletića, ujedno i glavnoga te odgovornog urednika “Nove Istre”, prihvatili smo sudjelovati u radu skupa sa širokom temom okrugloga stola: “Globalizacija i antiglobalizacija u kulturnom kontekstu”.* Kako je to bila i prigoda upoznati se s kolegama iz susjednih zemalja mahom Srednje Europe, naumili smo se prvo predstaviti, tko smo i što smo, jer u razdoblju socijalizma nismo baš mogli kontaktirati te smo kao susjedi bili izolirani. Htjeli smo reći kako smo osnovani i kako smo djelovali prije demokratskih promjena, no i to koje smo probleme imali u vrijeme osamostaljivanja s obzirom na naš specifičan put tijekom Domovinskoga rata. Jednako smo očekivali i od kolega, željni upoznavanja s radom i izgledom časopisa u susjedstvu. Bojali smo se politikantskog “naklapanja” što jest globalizacija, odnosno antiglobalizacija, jer je to tema za druge, najprije političare, a radovali smo se, primjerice, sociološkim analizama kolega. Ipak, nas je vodila ideja prvoga takvog skupa - što je spomenuti u širim europskim prostorima i bio - gdje se uvijek ostaje na razini upoznavanja i osnovnih postavki za daljnje susrete, tim više što Pula ima i časopis i sajam, dakle odlične perspektive. U nadi kontinuirana rada, za početak smo, dakle, iznijeli svoju nominaciju...

Nakon što se rušenjem Berlinskoga zida Srednja Europa polako vraća u građansko društvo, i njezina kultura želi ponovno biti otvorenom. Oslobođenjem od ideologije zatvaranja i pozicije jedne misli, kultura zemalja u tranziciji, kako se to danas kaže, vapi za kontaktima koji su izgubljeni i raskidani okupacijama jedne pa druge ideologije isključivosti. Stvaranjem nove mreže neposrednih i virtualnih “attachmenta”, kulture Srednje i Zapadne Europe dobivaju novo lice. Ponovno se isprepliću raznolikosti i prepoznaju sličnosti. Ovaj skup urednika nekih europskih srodnih časopisa, vjerujem, ima izvorište u razlozima koje navodim.
Da bih došao do današnjeg položaja našega časopisa “Književna revija”, a u kontekstu o kojem sam govorio, morao bih ukratko reći kako je časopis nastao i kakvo je mjesto imao tijekom dosad 43 godine postojanja, pa i u vremenu kada ‘nije postojao’.
Između dva svjetska rata, tijekom XX. stoljeća, u Osijeku su postojala četiri dnevne novine na dva jezika (hrvatskome i njemačkom), postojala je jaka tiskara “Divald” te Klub književnika. Kada se govori o tome nakladnički bogatomu vremenu, ono se mora uvjetno pohvaliti, odnosno mora se načelno znati o tehnologiji tiskarstva u olovu, što se u usporedbi s današnjim stolnim nakladništvom čini pretpovijesno dalekim.
No, poslije Drugoga svjetskog rata olovo je razmjerno brzo ‘utihnulo’, ne samo ono oružano, već i ono tiskarsko.
Tek početkom šezdesetih, točnije 1961. godine prošloga stoljeća, intelektualci u Hrvatskoj pokušavaju se osloboditi tereta Drugoga svjetskog rata, osobito onoga ideološkog usred jugokomunističke vladavine, i ponovno se diljem Hrvatske osnivaju Pododbori Matice hrvatske - najstarije kulturne institucije hrvatskoga naroda - kao kulturne ustanove koje su pokrenule pionirsku zadaću duhovne obnove usred tada u svakom smislu siromašnoga vremena. Intelektualce najprije okuplja uglavnom pisana riječ i nakladništvo. Iste godine u nekim se većim gradovima Hrvatske (Dubrovnik, Split, Zadar, Rijeka, Pula i Osijek) osnivaju časopisi za kulturu i društvena pitanja, kako je to često stajalo u njihovim zaglavljima. U Dubrovniku se osniva istoimeni časopis “Dubrovnik”, u Splitu “Mogućnosti”, u Zadru “Zadarska revija”, u Rijeci “Dometi”, u Puli “Istra” (danas je to drugi časopis, “Nova Istra”), a u Osijeku “Revija” (od 1991. to je “Književna revija”).
U vrijeme osnivanja tih časopisa, izdavačka djelatnost izvan Zagreba, a u spomenutim sredinama, bila je gotovo na nuli. U Osijeku je prva zbirka pjesama, nakon Drugoga svjetskog rata, izišla 1959. godine, a onda iduća tek 1961. godine. Bilo je godina tijekom toga desetljeća i bez ijedne knjige literarnog sadržaja. A bilo je godina s jedva dvije do tri knjige, i bilo je to sve. Desetak knjiga u deset godina!? No, osječki je časopis tada odigrao ulogu okupljanja intelektualaca, pisaca i drugih kulturnih djelatnika. U početku bili su to većinom intelektualci iz grada Osijeka, a kasnije i regije - Slavonije i Baranje, pa iz cijele Republike Hrvatske, a onda i iz raznih kulturnih sredina ondašnje države, Jugoslavije. Časopis je pratio sva književna i društvena zbivanja u državi. Oko časopisa u Hrvatskoj okupljale su se različite intelektualne struje i pokušavala su se oblikovati različita mišljenja; naravno, to se nije zbivalo u uvjetima demokracije, a tko bi drugačije mislio i djelovao, često bi na koncu bio izopćen iz časopisa koji bi se (časopis) naposljetku vratio uobičajenoj kolotečini. To se dogodilo s “Paxisom” u filozofskim krugovima, a u mnogim literarnim časopisima osobito u doba potpisivanja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika koncem 60-ih. Vrhunac utjecaja i pritisaka jedne ideologije bila je 1971-72. godina, kada je rad MH zabranjen, a njezini, Matičini, časopisi predani u ruke novih uredništava. Ta nova uredništva trebala su zatomiti nacionalnu obojenost časopisa, što se pokazalo “kratkom pameću” ondašnjih komunističkih političara. Bez otvorenosti, raznolikosti i demokratičnosti nije se moglo održati stanje u kulturi, a naravno ni u cijelome društvu. Ipak, sedamdesetih godina razvija se nakladništvo zahvaljujući razvoju tehnologije tiskarstva, usto bilo je i sve više visokoobrazovanih ljudi, osniva se Sveučilište u Osijeku; naravno, to znači da se i časopis razvijao u istome smjeru.
“Revija” u Osijeku donosi prijevode s njemačkoga, engleskog i francuskog, dakle nove tekstove iz književnosti, teorije književnosti, lingvistike i semantike.
No, o našim susjedima iz Srednje Europe nismo znali gotovo ništa, uostalom kao ni oni o nama. Osamdesetih se godina umnožava štošta iz ranijega desetljeća, razvija se tiskarstvo i nakladništvo, a mladi intelektualci, pisci, osobito tzv. quorumaši, donose ideje otvaranja i sve su željniji potvrde vlastita nacionalnog, ali i europskoga svog identiteta. No i časopis “Revija” u Osijeku doživljava farsu. Krajem osamdesetih, kada crvena ideologija jednoumlja ipak slabi, glavni urednik časopisa postaje sekretar tzv. gradskoga ‘Komiteta’ (vodeće tijelo Saveza komunista Hrvatske / Jugoslavije na gradskoj razini, op. ur.). Časopis koji u podnaslovu kao žanrovsku odrednicu ima kulturu, prije svega književnost, tako ideolozima i političarima ostaje važnim prostorom za nadzor mišljenja.
Tek 1990. godine, dakle trideset godina od svoga osnutka, “Revija” dobiva svoj identitet. A poslije Domovinskoga rata i svoju građansku ulogu. Godine 1991. godine “Revija” dobiva žanrovsko određenje pridjevkom ‘književna’, pa počinje izlaziti pod naslovom “Književna revija”. No, prvih godina novo uredništvo dobiva i nove zadaće. Naime, ne može se uređivati časopis dok se ne obrane slavonski gradovi i samostalna država, napadnuti u srpskoj agresiji. Uredništvo tih godina, 1991. i 1992., objavljuje samo dokumente o razaranju Osijeka i drugih slavonskih gradova. Nakon objavljivanja četiri sveska takvih dokumenta - što pisanih, što slikovnih - uredništvo se vraća tzv. mirnodopskom uređivanju časopisa.
U devedesetim godinama “Književna revija” pokušava se povezati sa susjednim srednjoeuropskim gradovima, kulturama i književnicima. Prvu vezu uspostavljamo s Pečuhom i Budimpeštom, zatim s Bratislavom, Poznan´om, Tuzlom, Sarajevom, Mariborom. U novije vrijeme čine se prvi takvi koraci prema Subotici i Novom Sadu. Uredništvo razmjenjuje tekstove sa sličnim časopisima i slavističkim katedrama na filozofskim fakultetima. Suradnja u prevođenju i razmjeni tekstova proširila se do razine razmjene prijevoda autorâ i knjiga. Tek takvom suradnjom prevedeni su osječki pisci na mađarski, slovački i slovenski jezik (što u časopisima, što kao zasebne knjige), a vrijedi i obrnuto. Dakle, osječka “Književna revija” proteklih je deset godina proširila svoj krug djelovanja na srednjoeuropsku regiju i povezala kulturu grada Osijeka sa susjednim gradovima kao što je to nekad, u vrijeme tzv. građanskoga društva krajem 19. st., bilo često i uobičajeno. Novi projekt suradnje jest objavljivanje u Osijeku tijekom 2003. antologije suvremenoga mađarskog pjesništva na hrvatskome jeziku, te u Pečuhu objavljivanje antologije suvremenoga hrvatskog pjesništva na mađarskome jeziku.
Dakle, govoriti kao političari o globalizaciji, čini mi se preranim, jer mi se u Srednjoj Europi tek ponovno upoznajemo.
Pitanje jesmo li za globalizaciju, podsjeća me na referendumsko pitanje iz 1990. jesmo li za samostalnu Hrvatsku. A zapravo bi pravo pitanje bilo: Za kakvu smo globalizaciju? Mi koji smo se tek nedavno izborili za samostalnu državu, osjećamo ‘fobiju’ dominacije tzv. velikih naroda, a globalizacija koja se nudi upravo je takva. Nama se čini kako će Zagreb, u okolnostima koje vladaju i odnosima što se naslućuju, prema Strasbourgu biti u jednako podređenu položaju kao nekada prema Beču.
Kako mi u Hrvatskoj još mnoge stvari nismo uredili ni pospremili unutar svoje kulture, mislim da nam je najprvo to učiniti, a neka političari spremaju obveze spram Europe. Naime, dok su naši ‘regionalni’ časopisi tek sada opet dosegnuli građansku razinu i ostvarili neke srednjoeuropske veze, u našemu je ‘središtu’, Zagrebu, došlo do političke polarizacije u kulturi pa i u časopisima. Mogu niknuti novi časopisi s političkim predznacima, lijevo - desno (svejedno jesu li posrijedi i samo nijanse!); oni će dapače nastati i nastaju, a mi se toga plašimo, jer će to biti na štetu drugih časopisa u većim hrvatskim gradovima po regijama. Što znači globalizacija, kad mi u Hrvatskoj nismo razjasnili uloge i važnost regija?! Tek će se ustanoviti regije u Europi, a moguće je da u sveopćoj globalizaciji i jedan Zagreb bude tek regionalni europski grad.
Ukratko, planetom ne bi trebalo upravljati iz pojedinih središta moći, već bi se planet, uvažavajući stvarnosti državnih granica, trebao sastojati od niza regija, i tek takva bi nam planetarizacija odgovarala.

* Autor je nastupio kao glavni i odgovorni urednik časopisa “Književna revija” iz Osijeka.

Prethodna objava:
GLOBALIZACIJA I KNJIŽEVNOST (Skica...

Sljedeća objava:
UTJECAJ KULTUROLOŠKE GLOBALIZACIJE...

Povratak na sve novosti