BRUCKNER I SREĆA

23. Ožujak, 2003 - 10:17

Pascal Bruckner: Neprestana ushićenost
Društvo hrvatskih književnika
Zagreb 2001., 257 str.
Naslov izvornika: L’Euphorie perpétuelle, essai sur le devoir de bonheur
S francuskoga prevela: Ana Buljan

Bruckner ponovno u Hrvatskoj, samo ovoga puta u više izdanja (Ceres je iste, 2001. godine, objavio dva Brucknerova izdanja, romane “Kradljivci ljepote” i “Bezimeni ljudožderi”). Kvantiteta obično znači gubitak kvalitete - je li to i Brucknerov slučaj, neka čitatelji provjere sami; mi ćemo se ovoga puta pozabaviti esejima o prisilnoj sreći.
Oblik knjige uvelike podsjeća na zbirku eseja iz 1997., Napast nedužnosti, (u izdanju NZMH), u kojoj Bruckner piše o krivnji i položaju žrtva/krvnik, dotičući se i naše ne tako davne prošlosti.
Neprestana ushićenost negdje je na tragu nastavka, a Bruckner nam sâm u uvodu govori o predmetu knjige:
“... težnja za srećom kao strast kojom je obuzet Zapad od doba Francuske revolucije i one američke” (str. 14). Prvi je dio knjige povijesni pregled u kojem autor analizira pojmove sreće uvriježene u ljudi - od kršćanskoga poimanja do suvremenih socijalnih teorija. Bruckner kritizira kršćanstvo zbog isticanja patnje kao nagrade za bezgrješan i ponizan život, ali se istovremeno obara i na moderno poimanje sreće utemeljeno u Voltaireovoj izreci zemaljski raj je ondje gdje sam ja. Bruckner jednostavno smatra kako je čovječanstvo na krivome putu; ni svijet bez Boga, niti Crkva ne nude izlaz. U sveopćemu kaosu ideja, čovjek se ne može snaći, odgovori su posvuda i svi ih nude u instant-obliku. Sveopća zaraženost veselošću, nasmiješenošću i dobrom voljom tumači se kao umjetan izraz zapadnoga svijeta koji u očajničkoj potrazi za pronalaženjem izgubljena identiteta poseže za svim mogućim sredstvima (Bruckner ovdje ne štedi niti Dalaj-lamu koji, poput Coelha, ima odgovor na sve, te se ponaša poput “komedijaškog proroka kojeg je Zapad postavio sebi na sliku”, str. 80).
Zapravo, sve proizlazi iz činjenice da su ljudi nesretni. Tromost, nezainteresiranost ničime, bezlična svakodnevica, dosada suvremena života - to su odlike modernog čovjeka; “pakao naših suvremenika naziva se tupost”. Bruckner u drugome dijelu knjige nudi pouke sreće tzv. “malih stvari” kojima pokušava pokrenuti ljude popularnim proglasima tipa “živjeti u trenutku, punim plućima”, i sličnim. U sveopćemu kaosu suvremena života, u kojemu (Zapadna) Europa potpada pod sve veći utjecaj američkoga načina života, čini se kako Bruckner upravo “američkim” sredstvima popularne psihologije (Oprah show samo je jedan od ‘stupidnih’ primjera) “spašava” zapadnoga čovjeka.
Treći dio knjige bavi se omiljenom temom francuskih intelektualaca - obračunom s (malo)građanstvom i buržujskim načinom života. Naravno da autor za buržoaziju nema riječi pohvale; ona je uzrokom svih nepravda u Europi (što je s nama bijednicima koji nismo u ‘truloj’ Zapadnoj Europi, ne znam). Prosječnost, neodgojenost i pohlepa “tri su zviježđa buržoaskog svemira”. Novac je jedina sreća koju buržoazija priznaje - utoliko više Bruckner pljuje po njezinu lažnom liberalizmu, dokolici i kapitalističko-robovlasničkom stilu života. Amerika kao izvor zla nameće se sama po sebi, te Bruckner poziva na “sveopću borbu protiv kiča i gluposti, koje nameću globalnom selu stil života!”. Zaključak poglavlja o buržoaziji jest taj da više ne postoji zavist siromašnih prema bogatašima, jer danas “”svatko raspolaže dovoljnom količinom novca da zbog toga bude sretan”!? (Dokaz dubokoumne izjave jest primjer bogaćenja kompjutorskom revolucijom).
Posljednji dio knjige pokušaj je traženja izlaza, opcija ili scenarija za pronalaženje vlastita puta do sreće. Bruckner navodi patnju i bol s kojima se susrećemo u svakodnevnom životu, kao s nelagodama koje nas ometaju u sretnome životu. Smatra kako Zapadna Europa treba prihvatiti nesreću kao sastavni dio ljudske sudbine, navodeći primjere patnji Bosanaca (neodređeno), Židova, Kurda…
Sreća se pronalazi u ljubavi, humanizmu, “malim stvarima” kojima mijenjamo svijet (pokreti za razna prava, borba protiv side, raka i svih mogućih bolesti…). Za Brucknera je građanin “patnik što se pobunio protiv patnje”; on smatra kako nam je potrebno iskustvo nesreće eda bismo mogli spoznati pravi život, s obzirom na to da patnja otvara nove vidike i načine pogleda na svijet.
Zaključak knjige jest spoznaja kako smo svi nesposobni uživjeti se u patnju drugih, ali da možemo pokušati odvojiti se od jada svakodnevna života i početi tražiti; sreća je nedostižna, ali ipak je treba tražiti.
Brucknerove pouke treba shvatiti kao izraz intelektualca koji živi u razmjerno mirnome svijetu lagodna zapadnoeuropskog života.
On je neizdvojiv iz tog podneblja, jednako kao i njegova promišljanja, i zbog toga ga ne treba ‘osuđivati’. Ljudi toga dijela svijeta imaju upravo takve probleme i zbog toga pišu na ovakav način o njima. Iz ove knjige, ako ništa drugo, možemo shvatiti barem jedno - mi nismo dio toga svijeta, naši problemi nisu toga tipa i još dugo neće ni biti. Nismo se obogatili računalnom revolucijom, nije nam dosadno jer ‘imamo dosta novca’ (osim nekolicine), te nije da ne znamo što ćemo sa sobom, a “vulgarnost američkog načina života” nije se proširila našim svijetom (iako nedjeljom kućanice i ini gledaju Oprah show i čitaju popularnu instant-psihologiju).
No, sve rečene razlike nisu razlogom da ne posegnemo za ovom Brucknerovom knjigom. Ona je, prije svega, prožeta humanizmom i dobrom namjerom. Bruckner, unatoč svemu, nije umjetan. I, premda mi se njegova prethodna knjiga eseja Napast nedužnosti čini uvjerljivijom i smislenijom u svojim postulatima, ukratko kvalitetnijom, potrebno je pročitati i Ushićenost. Barem radi užitka čitanja: stilski jednostavna, knjiga će nas ponekad i nasmijati. A sreća je i - u smijanju. Zato, smijte se. Cinici bi dodali - što vam (nam) drugo i preostaje!