BRANEĆI SLOBODU UVIJEK SE STRADA

16. Listopad, 2015 - 08:36

Curzio MALAPARTE
Tehnika državnog udara

Croatiaknjiga, Zagreb 2001.,186 str.
Prevela: Jasna Boras Međimorec
Naslov izvornika: Tecnica del colpo di stato

Čovjekovo svojstvo nije živjeti slobodan, već slobodan u zatvoru.
Curzio Malaparte

Franjo Letić u riječi nakladnika izriče tvrdnju kako je “Tehnika državnog udara Malaparteova najbolja knjiga i jedina po kojoj je ostao zapamćen”; golem Malaparteov (1897.-1957., pravo ime Kurt Erich Suckert) opus nimalo ne olakšava taj izbor. Naime, Malaparte se okušao u gotovo svim vrstama, a u mnoštvu napisanih knjiga i pamfleta izdvajaju se, osim Tehnike, ratni roman Kaputt (1944.) gdje opisuje grozote kojima je autor bio svjedokom (radeći kao ratni dopisnik, Malaparte je prošao gotovo sva bojišta Europe - Francuska, SSSR, Finska, Poljska samo su neka od mjesta što ih je opisao u Kaputtu, koji mu je donio svjetsku slavu); zatim je tu roman Koža (1949.) gdje upućuje gorke riječi svojim prijateljima saveznicima nakon iskrcavanja u Italiju, te roman Prokleti Toskanci (1956.).

Tehniku državnog udara Malaparte je napisao 1930. u Torinu (gdje je bio ravnatelj Stampe), a objavljena je 1931. u Parizu. To djelo, prvo u kojem se javno napada i kritizira Hitler, poprilično mu je zagorčalo život. Naime, Hitler nakon izdavanja knjige traži od Mussolinija Malaparteovu glavu, a Mussolinijev fašistički režim osuđuje ga na pet godina zatvora (Regina Coeli) zbog “očitovanja antifašizma u inozemstvu”; Malaparte je odležao tri godine, a nakon toga bio je izgnan na Liparske otoke pod “posebnim nadzorom”. Knjiga je, s druge strane, bila zabranjivana u svim zemljama istom nakon objavljivanja, a Hitler ju je dao javno spaliti na poznatoj paljevini pred Reichstagom.

U vlastitu predgovoru izdanju iz 1948. Malaparte govori kako mrzi ovu knjigu što mu je donijela samo zlo; priča o svojim zatvoreničkim danima i životu nakon izlaska knjige kada je napadan sa svih strana i bio pod strahovitim pritiskom. Ne bi li pobjegao od svega, Malaparte 1939. odlazi u Etiopiju kao dopisnik lista Corriere della Sera, da bi 1940., nakon ulaska Italije u rat na strani Hitlera, u svojstvu ratnog izvjestitelja bio poslan na gotovo sva europska bojišta. Malaparte priča kako je knjiga postigla uspjeh u Engleskoj, Americi, Poljskoj i Španjolskoj gdje je bila prihvaćena, a dobio je i poziv od vlade SSSR-a na šestomjesečnu turneju, koji je odbio. Malaparte je u knjizi htio pokazati kako se osvaja i brani moderna država, pri čemu je potrebna manjinska skupina ljudi (oko 1000) koja će djelovati odozgo.

Na početku knjige autor odbija bilo kakvu usporedbu s Machiavellijevim Vladarom, revolucionare naziva Katilinijevci * -urotnici (misli na fašiste i komuniste); fašiste naziva autokratima (Mussolini), a vladu komunista diktaturom državnog proletarijata. Malaparte postavlja pitanje postoji li suvremena tehnika državnog udara i koja su njezina temeljna pravila, i istovremeno odgovara kako je “za obranu države potrebno znanje osvajanja države” (str. 35). Autor smatra kako je Europa podcijenila Hitlera misleći kako postoji samo opasnost od komunizma.

Prvi dio knjige bavi se zemljopisno-političkim promjenama nastalim nakon Prvog svjetskog rata. Naglasak je na situaciji u Poljskoj 1920. gdje se opisuju problemi mlade poljske države (dobila samostalnost nakon 200 godina!) - sukob sa SSSR-om koji je nastavio rusku ekspanzionističku politiku prema Poljskoj otvorenim ratom (Trocki s Crvenom armijom došao do Varšave), unutrašnja politička previranja u borbi za vlast, težak politički i ekonomski položaj države, te situacija s maršalom Pilsudskim koji je izvršio državni udar 1926. Malaparte se kritički odnosi prema varšavskim Ćidovima koji su se nadali porazu i uspostavi vlade sa Sovjetima; međutim, kako je poznato, Poljaci su se od invazije uspješno obranili. Autor se zatim kratko zadržava na ustanku u Berlinu 1919./20. s podrobnim opisom političkih smicalica i tijeka događaja u pokušaju slamanja revolucije.

Povratak u prošlost priča je o Napoleonovu državnom udaru: “18. brumaire prvi je državni udar u kojem su postavljeni problemi moderne revolucionarne taktike” (str. 60), a slijedi i detaljna analiza državnog udara (Malaparte smatra kako je greška bila u poštivanju zakonitosti!). Autor monarhijama daje dvije opcije: parlamentarni državni udar ili vojnu pobunu, dokazujući kako generali vode parlamentarnu borbu za ozakonjenje državnog udara, navodeći primjere opasnosti u Francuskoj, Pilsudskog, Kappa, Prima de Rivere u Španjolskoj...

Za uspjeh boljševičke revolucije u Rusiji 1917. Malaparte hvali Trockog koji je bio glavni organizator državnog udara u Petrogradu; Trocki je za autora stvaralac tehnike boljševičkog državnog udara, i nju, a ne Lenjinovu taktiku, smatra najvećim neprijateljem Zapadne Europe i njezine sigurnosti. Malaparte opisuje kako Trockom nije bitna situacija u zemlji (unutarnja i političko-socijalna), i smatra da bi njegov udar 1917. uspio u svim zemljama, a ne samo u Rusiji. Trocki se zalaže za malene, hladne, udarne ustaničke jedinice koje će izvršiti prevrat, a ne mase radnika; tim malim skupinama Trocki je zauzeo tehnička tijela državnog i gradskog aparata, dok je Kerenski branio Parlament i ostale državne uprave! Malaparte smatra kako je glavna greška Kerenskog upravo bila u tomu što se služio policijskim aparatom za gušenje pobune, a veličanstven uspjeh Trockog smatra glavnim uzorkom svih budućih državnih udara - tehnika protiv uprave!

S druge strane, u sukobu Staljin/Trocki Malaparte vidi kod Staljina “umijeće obrane države od komunističke taktike, tj. Trockog” (str. 118). Detaljna analiza podloge sukoba Staljin/Trocki (sa Zinovjevom, Kamenjevim, Deržinskim i svim ostalim figurama) pokazuje na kraju Staljinovu pobjedu koja predstavlja “jedinu taktiku koja se može suprotstaviti komunističkom ustanku” (str. 128) - tehnika protiv tehnike, te preporučujući je Europi!

Za fašistički udar listopada 1922. u Italiji Malaparte nema riječi pohvale - daje podroban opis prvih dana ustanka, te prikaz stanja u zemlji pred udar, 1920/21. s generalnim, općim štrajkovima, sukobima komunista i fašista, ljevice, te sukobima unutar fašističkog pokreta (za nas je posebno zanimljiva situacija s D’Annunzijem i pitanjem Rijeke).

Završni dio knjige posvećen je (tada) novoj “zvijezdi” na političkom nebu Europe - “Hitler je karikatura Mussolinija” (str. 171), predstavlja opasnost za Weimarsku republiku, budući je diktator koji tiranski vlada vlastitom strankom, samo su neke od etiketa kojima Malaparte obasipa austrijskog soboslikara/krvnika. Ismijava ga i podsmjehuje mu se u svakoj prigodii, nazivajući ga sitnim politikantom i sličnim uvredama. Hitler želi zadobiti vlast legitimnim putem (pošto je izvukao pouku iz 1923.), izborima, zbog čega ima sukobe s ekstremistima u vlastitim redovima, koji ga drže slabićem - Malaparte smatra kako se Hitler boji da ne bude stavljen izvan zakona! “Duh Hitlera je ženski duh, njegova inteligencija nema ništa muževnoga” (str. 181, ta se rečenica spominje u romanu Kaputt više puta!), “Hitler je diktator, žena koju Njemačka zaslužuje” (str. 181) - neke su od “masnih” izreka zbog kojih uopće nije čudno što se zločinčev petit bourgeois duh nije pomamio za Malaparteovom kožom. Autor na kraju optužuje njemačku buržoaziju što Hitlera dovodi na vlast, umjesto da ga je zatrla!

Malaparteova knjiga zaslužuje čitateljsku pozornost kao dokument vlastita vremena, a autor u njoj pokušava raskrinkati male revolucionare koji bi se htjeli dočepati vlasti. Tehniku državnog udara ne treba čitati kao priručnik za potencijalne izvršitelje državnog udara. Sasvim suprotno, njezina je namjera pokazati načine očuvanja mira i stabilnosti u suverenoj državi, jer je autorova namjera bila pokazati kako su osvajanje i obrana vlasti tehnički problem, a ne politički. Malaparteova je želja braniti slobodu, kako je to sam često isticao. Taj zanimljiv i prevrtljiv duh čitavog je života uporno branio slobodu, što mu je bila jedinim životnim ciljem. Upravo u tom duhu trebamo gledati na Malaparteova politička krivudanja - Malaparte se u mladosti zanosio fašizmom, zatim se kratko zanimao za komunizam boljševičkog tipa, koji također odbacuje, za vrijeme rata surađuje s Amerikancima (kojima upućuje kritike za intervencionizam u Italiji u romanu Koža), da bi na kraju postao zagovornikom kineskog puta (nakon smrti ostavio je svoju vilu na Capriju kineskoj vladi!). Sva ta priča samo odražava Malaparteov duhovni stav. Tražeći slobodu, Malaparte je uvijek napuštao tabor pobjednikâ kada su se dočepali vlasti da bi se njome korumpirali. Odvratnost prema pobjednicima, a osjećaj samilosti prema pobijeđenima i poniženima - to su moralne divergente među kojima je krstario Malaparteov duh. Kozmopolit, građanin svijeta i humanist što traži pravednost u svijetu, odlike su romantičara, fantasta što traži svjetlost u mraku ljudskog zla. Malaparte je pokazao kako se moglo spriječiti bez potrebe liječenja. Je li ga Europa 1930-ih poslušala? Naravno da nije, kao što nije poslušala niti tisuće drugih što su uslijedili. Trebala se dogoditi Poljska ne bi li otpor započeo, a zlo nacizma počelo crkavati. Pročitajte i Kaputt. Na tim stranicama grozote pokušajmo sagraditi vrli novi svijet.

* Katilina (108. p.n.e. - 62. p.n.e.), isticao se okrutnošću, skovao plan da se ubiju konzuli i obori senatska rimska vlast; plan je osujećen, ali se Katalinina urota proširila na čitavu Italiju; tema mnogih književnih djela (Voltaire, Ibsen...).

Adrian Cvitanović, Zagreb

Prethodna objava:
GRANICE ANTIGLOBALIZACIJSKOG...

Sljedeća objava:
BARBARI PRED VRATIMA

Povratak na sve novosti