BIROKRATI IZ KULTURE

16. Listopad, 2015 - 08:06

Što je birokratu potrebno? Ured, nerad, nered... Uvijek i posvuda ta sorta razmetnih jednako funkcionira i jednako je korisna sebi, a radi o glavi svima oko sebe.

U ovome unaprijed promašenu tekstu, promašenom utoliko što se činovničići u njem u pravilu prepoznati hoće ili neće i nikomu ništa, bit će riječ o birokratima koji dolaze iz kulture, pače su iz kulture "delegirani" i izabrani, raspoređuju ih bez ostatka preporukom partijsko-stranačkom na vrlo "osjetljiva" i tzv. odgovorna mjesta, pa nama "dolje" u kulturi ti odmetnuti kulturtregeri na državnim/ /županijskim/gradskim... jaslama iz nove pozicije kroje sve po "spisku". često je riječ o beskrupuloznim pojavama koje se, osvojivši i zaposjevši državne/županijske/gradske... sinekure, poigravaju sudbinama, igraju se dečki i curice sudaca, izmišljaju i nameću kriterije, dijele tuđu tj. našu "lovu", dodjeljuju si nagrade i nagradice po sistemu "danas ti meni, jer sam jučer ja tebi" itd. Ima među tim dušama i dušicama ponekad i nadarenih, pa i stvaralački malko "vudrenih" s ponekom bibliografskom jediničicom, no tragedija je kada im za sav normalan svijet zlosretne okolnosti, najčešće one političko-politikantske naravi, u nas - gdje vlada svekoliki društveni nered - omoguće da sastavljaju ekipe koje će putovati za našu lovicu, sastavljati kvazi - i pseudoantologijice kao "epohalne vrijednosne parametre" o tuđemu trošku, kao privatni nakladnici u ulozi novonadošlih političara tiskati pa otkupljivati si i pajdašima svojim knjige i knjižuljke, a ostalima uglavnom udjeljivati mrvice, opet o našemu trošku, zatim podrškom klanovsko-koterijsko-transgeneracijske (čitaj: ideologijski istobojne i jednako usmjerene) kritičice uništavati milo nam "knjiženstvo" (v. XIX. st.), tako što će štafetnim rasporedima i biranim uzorcima iz legla novih naraštaja izvlačiti nagradna imena svojih klonova koji bi, da je sve po njihovu, i narednih desetljeća provincijalizirali (predstavljajući je, naprotiv, na način svoga izbora, uvijek nekakvih novih podobnosti i samo primjerom vlastitih izdanja, svjetskom i europskom), ah, ucviljenu nam riječ pjesničku i umjetničku uopće, a zapravo što - mucat će samo na jednome fonu; što nerazumljivije, što dalje od poezije rečenice, smisla i slike, što više mrcvarenja riječi i iživljavanja nebulozama (u rasponu od totalne zbrke izraza, kvazimodernističkih mudrovanja i nazoviavangardnih papazjanija, do najvulgarnijih perverzija te ogoljene ulične psovke i žargonske besmislice) - to bolje, misle, za njih medijski agresivno sveprisutne, "izabrane" među samima sobom, iznagrađivane po sebi samima, za te "veličine" umjetno stvorene po mjeri vlastite ispraznosti. No, neko vrijeme, valja priznati, kampanja takvih "pali" i ima stanovita učinka. Recimo danas.

E sad, mili rode, riječ je o tomu da svi "provincijalci" od Zagreba do Dubrovnika, od Pule do Osijeka i Vukovara, od Splita i Rijeke do Varaždina i Čakovca itd., jasno i otvoreno, nedvosmisleno i bez straha, dakle jednostavno građanski hrabro i kreativno u miru sa sobom, obznane otprilike ovo: Hrvatskoj ne treba metropolizacija ni provincijalizacija; kreativna i europska Hrvatska nije od jučer i nije samo za sutra, nova Hrvatska ne pristaje na zločeste modele koji će je balkanizirati (a Balkan je samo nevina riječ, ako mi sami ne želimo drukčije!), ni "europejizirati" po svaku cijenu (kad smo ne samo zemljopisno i ne tekar od jučer Europa!)...

Nadalje, nova Hrvatska, ni samo kroatocentrična niti bogme amerikanizirana u najbjednijem smislu teksaško-bushovske provenijencije toga pojma, više ne trpi dvostruku provincijalizaciju, marginalizaciju, globalističku manipulaciju koja polazi od (samo)provincijalizacije, (samo)balkanizacije, (samo)isključivanja, poništavanja samopoštovanja ili pak potiranja vlastitih vrijednosti u svome domu. Nova Hrvatska, neki će reći treća Hrvatska (uzmemo li 1990./1991. doista više no smislenim graničnikom), mora odlučiti o sebi, o svojim ljudima, kvaliteti, o potencijalnom bogatstvu i smislu svoga opstanka. Nova, ta naime treća, u svakom slučaju naša Hrvatska čiju sudbinu u dobromu i lošemu danomice dijelimo, ne smije unutar sebe poništavati vlastite vrijednosti te se na taj način dvostruko ponižavati: u sebi samoj i pred tzv. velikim svijetom. Jednaka je priča i s hrvatskom književnosti: ako nemamo kritiku koja danomice istražuje (nego uredno preuzima već "kanonizirano" te zazorno ne čita ništa izvan nakladničkih programa 2-3 "en vogue" izdavača s vezama koje se protežu od ministarskih fotelja naniže) i ako literaturom u smislu refleksije vladaju kompleksaši provincijskoga koda i "fol" metropolskih nasloja nakon stečene diplome i zgrabljene sinekure po svršetku studija u našoj voljenoj metropoli iz koje se majci ne daju natrag onamo (često u "vukojebine") odakle u Zagreb stigoše (koji grad i moja neznatnost obožava, no znadem i to da je zagrebačko "prekosavlje" za takve sada pozicionirane također tzv. provincija), tada se naša milena pisana kultura višestruko provincijalizira, a navlastito u kontekstu europskog (i) kulturnog šminkeraja gdje baš i ne stojimo bogzna kako. Što jedan Krleža, primjerice, danas znači Europi, što smo mi u tom pogledu za nj stvarno učinili kao "krležolozi", i ima li ikakva smisla razglabati o estetskome dignitetu hrvatske književnosti bez inozemna uvažavanja gromadne a zacijelo proturječne pojave Fricove, našega ipak prvoga prošlostoljetnog literarnog odličnika koji je obližnjemu svijetu, mora se priznati, priličnom nepoznanicom?! U istome kontekstu Marulić nam je pametnim marom nekolicine znalaca još uvijek i razumljivo, a tek odnedavna posve dostojno u suvremenosti, najveći adut. Ali vrijeme ne stoji, bar ne u svijetu što nas okružuje...

Uostalom, ako dva-tri samoreklamirajuća se nakladnika (koji se lijepo bratski podržavaju i potpomažu) na državnim i sponzorskim jaslama (u smislu polučenoga tj. objavljenoga na ozbiljnoj kritičko-recepcijskoj razini, oprostite na izrazu, među njima ima čak i nakladničića, bez obzira na broj tiskanih naslova) u jednome Leipzigu predstave Lijepu našu svojim "što nerazumljivije to mudrije" pjesmuljcima (čast iznimkama), a ovogodišnjega dobitnika Herderova odličja prikažu samo nekakvom fotografijom, gdje smo onda, čiji smo i kakvi to spram vlastite baštine, tradicije, spram vlastitih vrijednosti?! Zaboga, iskoraknimo iz stranačko-ideologijskih uskogrudnosti, prisjetimo se sintagma "membra disjecta patriae" iliti "reliquiae reliquiarum"! Znamo li, bez muke prisjećanja, tko je tada vladao milenom nam domajom? Ne! A znamo li tko je tada pisao i ostavio europski relevantna traga? Znamo! Naime, pogledajmo bar u povijestima kulture i književnosti.

Dakle, vraćam se naslovu i bajnim činovničićima na državnoj/regionalnoj/gradskoj razini: najgori su prebjezi iz vlastite djelatnosti, u ovomu slučaju iz kulture; bivši su kulturnjaci nesmiljeni suci, oni su nagluhi ili čak gluhi sugovornici, osvetnici bez potkrjepe i stvarna razloga, doista kulturnjački neostvarene figure koje uglavnom ne razmišljaju ni u kategorijama bliske budućnosti, osim onih mudrijih i lukavije, nebalkanski, pohlepnih koji su se i prije mandatnih delicija potkožili, osigurali, zauvijek skrasili, "realizirali", pa mogu umaknuti, tobože ustuknuti, a zapravo punih džepova i korisnih veza dati petama vjetra kad im se prohtije, bez ikakvih posljedica.

No kamo će i gdje doista, komu će u oči - a da sramotno ne trepnu - pogledati ti birokrati, kad mandati prođu, ili kad ih vlastite sumnjive radnje ipak ponukaju na odstup?

Tiče se to itekako i ignoranata u Istarskoj županiji te Gradu Puli gdje "Nova Istra" izlazi evo već sedmu godinu. Pa čime ti ljudi, ti mrki proračunski sudci, ili očito neobaviješteni (dakle inferiorni) ili namjerice "neobaviješteni" (dakle zločesti), uopće mogu opravdati činjenicu da naša županija i naš grad NE FINANCIRAJU NI PO JEDAN BROJ "NOVE ISTRE" GODIŠNJE!? Da Istarska županija ne može, neće ili ne želi izdvojiti sredstva makar za jedan od četiri godišnja broja ovoga časopisa, da to isto neće, ne može ili ne želi ni Grad Pula - pa čime se to može opravdati?! Tiče se to i izvršitelja volje i totalna društvenog nadzora svake stranke na vlasti, pa znači i regionalne koja Istrom sve češće upravlja starim partijaškim metodama ("diferencijacija", "naše" na sve položaje, etiketiranje neistomišljenika...). Kakva ljudska prava, ma kakva je to onda demokracija za druge i drukčije, zapravo za "mučaljivu" većinu koja drugačije misli! Tomu nasuprot, prije je posrijedi bezobraština, primitivizam i duhovna bijeda na djelu. Ma kakva "Europa", kakav uzoriti regionalizam, kakvi bakrači! Dapače, današnji naši tragovi u vremenu i prostoru, što dalje od svih partijaško-stranačkih i strančarskih zabluda i efemernih odluka / uvjetovanosti trenutka, dakle današnja naša nastojanja i stremljenja trebaju biti samo i isključivo u funkciji ontološke definicije kulture u njenoj sveukupnosti: kao osobne iskaznice naraštaja, stoljeća i pače tisućljeća, ukratko najelitnijih i altruistično neupitnih sastavnica i nacionalno i planetarno otvorene i čestite uljudbe jednoga naroda i zemlje na vjetrometini koja je poticaj i snaga, sila i moć, ukratko veličina samo uvjetno malenih. Bitna je vlastita mjera hrabrosti, otvorenosti i odvažnosti, bitno je najprije samopoštovanje, vjera u sebe, ponos na svoje i poštivanje tuđeg. Individualno i kolektivno može se razvijati usporedo i skladno samo u uređenom društvu jasnih pravila ponašanja, razvijene kulture življenja i uvažavanja svakoga.

A doista su maleni, mahom i kao autori i kao funkcionari, samo neki bivši kulturnjaci, samo oni koji se kao prebjezi dadoše upregnuti, zauzdati, kupiti za malo dobra sebi i mnogo nepovratne štete kolegama među koje im iz sivih ureda "moći" nema spokojna, opuštena i prirodna povratka. Ako imaju obraza, stida i savjesti, razumije se.

Zaključno, mislim i vjerujem da kultura nije i ne smije biti ancillom, nikakvom i ničijom sluškinjom, da više nema građanske ni ostale, provincijske ni ine, "čist" hrvatske ni antihrvatske (u Hrvatskoj?!) kulture... Kulture narodne i planetarne istodobno. Ona ili jest ili nije, naša koliko i univerzalna.

Politika i kultura uvijek će biti antipodi, uvijek u napetu suodnosu, i to sve dok se politiku ne shvati i prihvati kao služenje općemu dobru, a ne samo sebi i svojima, i dok se kulturu ne bude bez ostatka poštivalo kao partnera, kao osobnu iskaznicu pojedinca i naroda u vremenu i prostoru. Kad bi se i ako bi se takvo što ikada dogodilo, susret bi kulture, kao općeljudskoga dobra i trajne vrijednosti, s politikom, kao ograničenim umijećem mogućega u datom trenutku i okolnostima, eventualno mogao biti plemenito plodonosan i višekratno koristan svakome narodu, svim ljudima, svakome čovjeku kao neponovljivu i jedinstvenu biću. Zato kultura i kulturnjaci pogotovo ne smiju nikada u defetizam i malodušje. Naprotiv.

Boris Biletić, Rovinj

Prethodna objava:
Luciano Kleva: Umjetničke...

Sljedeća objava:
ŠTO JE NADREALIZAM

Povratak na sve novosti