BILJEŠKE O GRADINAMA, ODNOSNO PRAPOVIJESNIM RUŠEVINAMA NA ISTARSKOM POLUOTOKU

16. Listopad, 2003 - 14:16

Richard F. Burton (1821-1890)

Kapetan R. F. BURTON, dopredsjednik Londonskog antropološkog društva, Konzul Njegova Veličanstva, Trst

Prvi dio - Uvod

S velikim zadovoljstvom podastirem ovu temu članovima Londonskog antropološkog društva i čitateljima naše mlade “Antropologije”. Vjerujem da je i samo postojanje istarskih gradina u Engleskoj još uvijek nepoznato. Zaista, i poznati znalac “Grubih kamenih spomenika”, James Ferguson, piše mi ovo:
“Koliko mi je poznato, o Vašim se gradinama ništa ne zna. Njihov bi opis bio zanimljiv i važan, jer bi pokazao ili zanijekao njihovu vezu s nuraghima na Sardiniji, ili s Torri dei Giganti na Malti i na Balearskim otocima. Uistinu, sredozemni otoci čuvaju mnoge razasute starine, o čijem podrijetlu ne znamo ništa, i moramo čekati da se za njih nađu usporedbe na europskom kontinentu.”
Na sjevernom kraju Jadranskoga zaljeva (Mare Superum), gdje završava vodeni prolaz koji predstavlja grlo sredozemnih usta, leži malo trokutasto kopno koje oblikom vrlo podsjeća na jezičac. To je Istra. Točna veličina i granice maloga poluotoka iznosi 116 km od najsjevernije točke (sjev. šir. 45° 33’) do južnoga vrha, spljoštene izbočine premanturskoga rta (Kamenjak, sjev. širine 44° 46’). Udaljenost od 49 km odnosi se na najveću širinu od istočnoga kraja Učke (ist. dužina 14° 15’ od Greenwicha) do luke i sadašnjega glavnoga grada Poreča na zapadu (ist. dužina 13° 35’ 40"). Razvedena obala duga je 193 km, a kopnena granica 99 km, od sjeverozapada prema jugoistoku. Cijeli poluotok ima 174 km, i površinu od 3.410 četvornih km 2, a po njemu prolazi 45. paralela.
Dužina obale gotovo je dvostruka od kopnene granice, a prosječna visina poluotoka je oko 300 m, tako da Istra ima prekrasnu klimu, osim na rijetkim mjestima gdje strašna bura (Boreas) - dar hladnoga Krasa i doline Save, privučena toplijim zrakom Jadranskoga zaljeva - zapuhuje prekrasne zaravni. Povoljan položaj sigurno je u davnim vremenima učinio Istru pogodnom za život primitivnog čovjeka, kojemu je zacijelo više odgovarala od hladne i neplodne Kranjske, susjedne regije istočno i sjeveroistočno od poluotoka. Blizina mora donosi zimske kiše na obali, dok vapnenaste stijene, kroz čije se pukotine i šupljine kišnica procjeđuje u more (gdje kišnica izlazi na površinu u brojnim izvorima koji se u regiji nazivaju “Pola”3 ili “Polla”), uzrokuju ljetne suše u unutrašnjosti. Tome se dovija pošumljavanjem i širenjem sustava vodosprema venecijanskoga tipa ili hindustanskih tálába, tj. spremišta.
Fazio (ili Faccio) degli Uberti, u svojomu spjevu “Dittamondo”, 3, 3, točno kaže:

“Ed Istria vidi come nel mar cova.”
“I vidio sam Istru, kako na moru počiva.”

Pokojni dr. Kandler, iz Trsta, - o kojemu ću dalje reći nešto više - opisuje svoj rodni kraj ovako:
“Tko promotri ovaj kraj s mora, zamijetit će pravilnost i ljepotu oblika uzvisina, plodnost bujne vegetacije niskih dijelova, broj i sigurnost cesta i luka. A neće imati ni poteškoća u razumijevanju pohvala koje mu je uputio Kasiodor (rođ. oko 468. god.), koji je pisao u Ravenni. Na drugoj strani, oni koji u ovaj kraj dođu iz unutrašnjosti, moraju svladati nekoliko valovitih zapreka jednu za drugom, čije su padine često gole i neplodne. Zamoreni i zbunjeni brojnim prirodnim preprekama, u svakoj sitnici vide najgore. Ako ne mogu stvoriti opću sliku, oni donose o zemlji negativan sud; prema njima, obala, luke, bogata vegetacija priobalja, plodnost polja i brojnost gradova, kao i spomenici starine, samo su mrlje koje je Fortuna pobacala na ove obale poput slučajnih naplavina”4.
Na taj je način potpuno uočljiva suprotnost s Libanonom i obalom Sirije i Palestine, čiju ljepotu valja gledati odozgo: tko krstari po “Svetoj zemlji”, vidi samo stupnjevite suhe zidove koji čine mrežu neprekinutih terasa i pogledu učinkovito skrivaju bujnu vegetaciju koju štite od poplava i odrona.
Putujući prvi put duž obale, pa čak i gledajući karte, putnik može posumnjati da je Istra iznimak prirodnih zakona. Kod svih velikih trokutastih poluotoka kojima vrh gleda prema jugu - npr. Indije - stranice su uokvirene usporednim uzvisinama (Ghat) koje tako štite ravnjak unutrašnjosti. Manji primjeri, poput Sinaja, imaju manji oblik slova V brdovitoga terena unutar mnogo većega trokuta nizine, poput dva slova V jedno u drugome. Gledajući s mora, čini se da Istra ima ravnomjernu padinu od uzvišene sjeveroistočne, istočne i jugoistočne granice, sa Slavnika (Tajano), Ćićarije i Učke (Monte Maggiore, Caldiera). Zato Plinije, sebi svojstvenim sažetim stilom, piše “Histria ut peninsula excurrit” (Nat. Hist. 3, 129, 15), a lokalni zemljopisci smatraju je potpornjakom Julijskih Alpa, s uporištima Nanosom (Monte Re, Regio6) i Mons Albius ili Albanus, koji je također poznat kao Snježnik (Monte Nevoso ili Schneeberg). Plinije nam dalje (Nat. Hist. 3, 129, 2), u očevidno iskrivljenom odlomku, veli kako su “neki pisci prenijeli da je dužina (Istre) 40 milja (m. p. XL), a opseg 125 milja (m. p. CXXV), a istu veličinu da ima susjedna Liburnija i Flanatički zaljev, dok drugi kažu 225 milja, treći pak daju opseg Liburnije od 180 milja”. Dio rečenice u kurzivu mogao bi se također pročitati ovako: “A opseg Liburnije zajedno s Flanatičkim zaljevom neki kažu da je 225 milja, a drugi 180 milja”. Strabon (7, 5, 3) za čitavo putovanje duž obale Istre kaže da je dugo 1.300 stadija, tj. oko 155 milja.
Na kartama su četiri velike doline u središtu Istre, koje imaju izlaz na more: jedna na sjeverozapad, dvije na zapad, jedna prema jugu. Prva je Dragonja, čije su značajke obilne livade i solane. Druga, koja dijeli poluotok u dva dijela, na više se načina naziva, npr. dolina Mirne (Val Quieto) na ušću, a Motovunska dolina (Val de Montona) u gornjemu toku. To je jedini vodeni tok u Istri koji zaslužuje takvo ime (Rižana je samo običan potočić), i kojim do mora može doći drvena građa koja raste na njegovim obalama7. Treća i četvrta dolina, Limska draga (Culleus Limenis), te Raški zaljev - dolina Raše (antička Arsia, koja je Italiju odvajala od Liburnije) duboke su i strme usjekline (Wady, Fiumara) u vapnencu u gornjemu dijelu, dok su u donjemu dijelu pravi fjordovi.
Tek kad zemljopisac pregleda unutrašnjost, pronaći će pravi zatvoreni bazen od uglavnom zelenkastih i crvenkastih pješčenjaka, koji se u tom kraju zovu tasello (Mergel Sandstein) i masegno (kvarc i tinjac), koji se izrazito razlikuje od sivoga vapnenca. Ovo područje započinje odmah iza staroga grada Kubeda (Couvedo ili Covedo, rimska Cubida /?/), a proteže se do obala Čepićkoga jezera, iako ga bočno mjestimice prekidaju visoki razdvojni grebeni. Prema moru se protežu grebeni srednje visine oko 500 m. Nadmorska visina mjestimice je samo oko 150 m, tako da četiri vodena toka, poput afričkih orijaša, moraju sebi probiti put kroz stjenovit obrub bazena da bi pronašli smjer do Jadrana.
Naš je poluotok u staro doba neprijeporno bio naseljen, a mjesni znalci u današnjem venetsko-
-talijanskome govoru još uvijek prepoznaju ostatke starih ilirskih Histra ili Istra, čiji je dijalekt izdaleka povezan s etrurskim, umbrijskim, ilirskim, keltskim, grčkim i feničkim8. Karni su držali alpski dio, koji se od Triglava (Tri-glav, Tricorno, Triglou) protezao do Nanosa i potom prelazio u “Kras” (Carso)9, a gospodarili su Konkordijom, Akvilejom i Tergestom, današnjim Trstom (?). Japidi (Japydes) ili Japodi (Iapodes) zauzimali su područje između Nanosa i Snježnika (Mons Albius ili Albanus), na čijim su se istočnim obroncima dodirivali s područjem Liburna10. Oko 600. godine pr. Kr. neka su keltska plemena, koja su pratila Belovisa, zauzela Okru11 (niži dio Alpa između Nanosa i Snježnika). U tome i sljedećem stojeću, pelazgo-jonski i trački narodi, gomilajući se iz Grčke i Ponta, jednostavno su se pomiješali sa starijim vlasnicima zemlje, Pelazgo-Umbrima i Etruščanima, i naselili su se u dijelovima bliže moru. Ovaj posljednji val migracije odrazio se u tradiciji o Medeji i Jazonu, Apsirtu ili Absirtu, o Argonautima i Kolhiđanima, koju su prenijeli Pomponije Mela, Strabon, Plinije, Pompej Trog i Justin. Tako je zemlja dobila ime Istra, i zauvijek je izgubila svoje staro ime. Nazočnost Tračana potvrđuje i Periplus (Periegesis) autora Skimna iz Hija, napisano po zapovijedi Darija Histaspa12. Prema Kleonimu iz Sparte, koji je oplovio Jadran, znamo da su Istri oko 300. godine pr. Kr. vladali tim vodama, a Flor nas izvješćuje da je “grad Tarent poslao brodove da trguju s obalama poluotoka”13. Histarski rat (177. god. pr. Kr.), koji iscrpno opisuje Tit Livije (41, 1 i dalje), uništenje Nezakcija, osnutak rimske Akvileje, dovode zemlju u doticaj s pravom povijesti.
Vrlo je mnogo toga napisano o ovoj zanimljivoj pokrajini, koju su osvojili barbari, pokorili osvajači, pripojila Venecija, kolonizirali Slaveni, a sada je dio Austrijskoga carstva. Knjiga “Saggio di Bibliografia Istriana”, opsežan svezak od 484 stranice u 8°, koju je objavio učeni dr. Carlo Combi iz Kopra (“Tipografia Tondelli, Capodistria”, 1864.), sadrži podatke o 3.060 radova, podijeljenih u dvanaest kategorija, i to: Zemljopis i korografski materijal, Prirodne znanosti, Enografija, Povijest, Crkveni anali, Pomoćne povijesne studije (documents a servir), Zakonodavstvo i uprava, Politička ekonomija, Dobrotvornost i naobrazba, Životopisi, Razna manja djela, Klasične studije14. A da se u Engleskoj ne zna mnogo o Istri, možemo suditi i po činjenici da naši putni vodiči na četiri tiskane stranice sažimlju cijelu građu, uključujući i Pulu15.
Već je tijekom prošloga stoljeća slavni Gian Rinaldo Carli, Kopranin, u mnogim učenim tekstovima, a naročito u onome pod naslovom “Delle Antichitŕ italiche”, skrenuo pozornost na velike spomenike i na povijesni značaj svoje rodne zemlje. U trećemu desetljeću ovoga stoljeća istarski kanonik Pietro Stancovich iz Barbana sakupio je u tri knjige (“Biografia deli Uomini distinti dell’Istria”) podatke o 478 svojih sunarodnjaka koji su postali slavni u raznim civilnim ili vojnim pothvatima. Slijedio ga je dr. (LL. D.) Domenico de Rossetti (umro 1842. godine), koji je - pišući o povijesti i zakonodavstvu - vatreno branio prava i povlastice svoga dragog Trsta, i koji je osnovao književni klub “Societŕ di Minerva”, podigao spomenik Winckelmannu, utemeljio zbirke Petrarchesca i Piccolomini, Archeografo Triestino i druge književne udruge. Imao je sreću što je ostavio nasljednika, pokojnoga dr. (LL. D.) Pietra Paola Kandlera, koji je nadmašio svu trojicu u širini i uspjehu djelâ. O ovomu zaslužnom Istraninu treba reći nekoliko riječi16.
Pokojni Pietro Kandler potjecao je od škotske obitelji (Chandler), koja se u Trst doselila početkom XVII. stoljeća. Bio je rođen u Trstu 23. (ili 24.?) svibnja 1804. godine, zatim je studirao pravo u Padovi i Beču, a diplomirao je u Paviji. Vrativši se u Trst 1826. godine, postao je učenikom, povjerljivim savjetnikom i suradnikom dr. de Rossettija, te je obnašao razne značajne dužnosti u upravi rodnoga grada. Osnovao je muzej; potaknuo je Imboscamento, odnosno pošumljavanje Krasa; postao je konzervatorom starina za Primorje (Istru, Trst i Goricu), savjetnikom vlade i naposljetku članom Carskoga suda. U događajima 1848. godine odigrao je vrlo domoljubnu ulogu. Godine 1854. povukao se iz javnoga života. Živio je skromno, posvećujući cijelo svoje bogatstvo i sve svoje snage omiljenim studijima, a umro je kao siromah 18. siječnja 1872. godine. Sa zadovoljstvo dodajem da njegovi sunarodnjaci nisu bili zaboravljivi, i da su njegove neobjavljene karte i rukopisi spašeni za rodni kraj.
Dr. Kandler je o istarskim starinama počeo pisati u petnaestoj godini, i to je činio do kraja života. Naslovi raznih njegovih radova i knjižica ispunjavaju jedanaest gusto tiskanih stranica Životopisa. Jednako je dobro pisao latinski, njemački i talijanski, a njegov natpis “RESVRRECTVRIS” iznad ulaza na tršćansko katoličko groblje vrhunac je jednostavnosti; u svakom je slučaju bolji od banalnoga “In Domino requiescentibus” susjednoga groblja. Imao je također nagon putnika i antropologa. Počinjao je raditi proučavajući zemlje. Kao student osobno je razgledao Ugarsku, Hrvatsku, Slavoniju, Štajersku i Donju Austriju. Poslije diplomiranja posjetio je Lombardiju, švicarska jezera i područje oko Trenta i Venecije. Ali njegova omiljena zona jesenskih putovanja bilo je uzmorje između Akvileje i Rijeke, uključujući Istru, Kras, Goricu i Julijske Alpe (nekada Japidske i Albanske planine), koje je uzastopnim putovanjima majstorski upoznao. Putovao je pješice, ne poput suvremenoga turista. Istovremeno je pažljivo skicirao mapu područja kojim je putovao. Svojim žarom sakupljanja podataka i strahom od prerana poopćavanja bio je antropolog.
Kad bi ga molili da napiše povijest svoje rodne pokrajine, odgovarao bi: - “Istarska povijest napisana je na njezinoj površini od planina do mora, ali to nije knjiga koju se može čitati trčeći. Mnoge su stranice zamrljane i krivotvorene, a nemali je broj potpuno istrgnut. Očistiti stari tekst od prljavštine i haranja barbarskih hordi, od nasilja jednih i neznanja drugih, i vjerodostojno ispuniti žalosne praznine, to je dugotrajan i težak posao - posao koji traži vrijeme, znanje i vještinu.” No za nj je to bio posao koji je volio. Položaj u Trstu otvarao mu je mnogo mogućnosti, pa je on - uz istraživanje izrađujući preglede arhivske građe privatnih i javnih isprava, proučavajući svako svjedočanstvo, čestim razgovorima s prijateljima koji su uživali u srdačnom i duhovitom karakteru, kao i time što je postajao specijalist usredotočen svim snagama svoga mozga na jednu točku - na kraju razvio ono “šesto čulo” koje je nagrada intenzivna rada i sustavna vježbanja razvijenih prirodnih sposobnosti17. Ali dr. Kandler se ograničio na proučavanje rimske Istre. Znanost koja se počela razvijati pojavom Bouchera de Perthesa stigla je do njega prekasno u životu. Njegov razum bio je dovoljno širok i otvoren za prihvaćanje teorije prapovijesnoga čovjeka, no ipak je izjavljivao kako će u starosti proučavati znanost koju je proučavao i u mladosti. Tijekom svojih brojnih izleta pozorno je kartirao mrežu gradina (“La Rete dei Castellieri”) koja prekriva poluotok, ali u tim je ostatcima prepoznavao rimske logore. Prije oko dvadeset i tri godine (1850.-1851.), Carl Freiherr von Czoernig (S. K. K., Apost. Maj. Wirkl. Geheimer Rath, Präsidente, etc., etc., etc.) ustvrdio je da su keltskoga podrijetla. Ovaj istaknuti dužnosnik, koji je nedavno objavio opsežnu knjigu o Gorici18, nije mogao vjerovati da bi ratnički narod odabrao bezvodne vrhove brežuljaka za vojne položaje, a kako se u nekim dijelovima pokrajine s jednoga položaja vidi nekoliko susjednih točaka, točno ih je pripisao stanovništvu, a ne vojsci. Ali više će godina proći prije negoli će gospodin (kasnije vitez - Cavaliere) Tomaso Luciani i njegov rođak dr. (LL.D.) Antonio Scampicchio iz Labina potpuno riješiti to pitanje, pronašavši prapovijesne predmete čak i svome rodnom gradu, i drugim dostatnim dokazima koje ćemu u nastavku nabrojiti.
Ne bi bilo pravedno govoriti o istarskim gradinama bez spomena zasluga viteza Lucianija. Kako je dotični gospodin živ, moj sažetak njegove karijere mora biti kratak. Njegova obitelj, očevidno i upadljivo talijanska, naselila se u gradu koji se u klasično doba zvao Respublica Albonessium, jedinoj klasičnoj istarskoj republici19, vrlo rano, u XIV. stoljeću, i stekla vlasništvo nad zemljom. Rođen oko 1820. godine, on je - poput gosp. Bucklea - više cijenio privatno učenje od javne škole, te je njegovu ranu izobrazbu usmjeravao učeni Labinjanin Antonio Lorenzini, koji je umro 1835. godine. Rano je proputovao sjevernu Italiju, i po vlastitom je nahođenju radio u Padovi i drugim sveučilišnim središtima. Vatreni domoljub i protivnik jalova i represivna sustava unutrašnje politike, prije negoli su reforme 1848. i 1867. godine Austriju pretvorile u jednu od najustavnijih i naprednih europskih zemalja, Luciani je bio upleten u političke nevolje, pa je 1861. godine iz svoje zemlje otišao u Milano. Preselio se u Firencu kad je 1865. premješten glavni grad Italije, a 1866. godine, kad je Venecija oslobođena, smjestio se tamo kao talijanski državljanin, zaposlenik arhiva Frarija (Archivio de’ Frari). Kad je primijetio da mu obavljanje dužnosti ometa studij, napustio je položaj i posao i posvetio se svetome zadatku prepisivanja i priređivanja za objavljivanje isprava vrijedne zbirke koja je od značaja za povijest njegove voljene pokrajine. Godine 1871. pribivao je Kongresu u Bolonji, i kako to pokazuju izvodi u privitku, tom je prigodom značajno sudjelovao u njegovu radu20. Povremeno posjećuje svoj rodni grad i slobodno vrijeme koristi za proširenje svojih istraživanja. Gosp. Luciani počastio me sljedećim popisom svojih vrijednih radova:

1846. - L’Isola di Cherso, sue condizioni presenti e passate. I. Lettera al Dr. Pietro Kandler, stampata nell’Istria, periodico settimanale (Istria, Anno I, Nro 35, dei 13 giugno 1846, 140-142).

1846. - Cherso ed Ossero. Antichitŕ. II. lettera al Dr. Kandler (Istria, Anno I, Nri 38, 39, 27. giugno, 1846, 155-158).

1847. - Di Alcune Traccie d’antichi edifizi e d’altri indizi d’antichitŕ romane esistenti in Fasana, in Dignano e in Albona. Lettera al M. R. Don Matteo Callegan, Parrocco-Arciprete in Fasana (Istria, Anno II, Nri. 15, 16, 27. febbraio, 1847, 59-62).

1847. - Emende ed Aggiunte alle Memorie istoriche antiche e moderne della Terra e Territorio di Albona etc., scritto indirizzato al Dr. P. Kandler (Istria, Anno II., Nri 67.68, 215-277). Nri 69, 70, 283-286. Nri 73, 74, 300-302, Nro 75, 305-306. Na str. 275-277 nalaze se podatci o gradinama i o drugim starinama na području Labina; na str. 283 i dalje preneseni su brojni venetski i rimski natpisi.

1862. - L’Istria, scritto descrittivo che abbraccia con brevi tocchi topografia, ortografia, idrografia, geologia, meteorologia, clima, vegetazione, flora, fauna etc. Nella Strenna Aurora, Ricordo di Primavera, a beneficio dell’Asilo infantile di Rovigno, Anno II. (Rovigno, Tipografia istriana di Antonio Coana, 1872, 88-103).

1864. - Quarnaro - Albona - Istria. Studi storici etnografici, nell’Alleanza. Giornale internazionale politico-letterario (Milano, 1864, Nri 15, 16, 17, 19, 20 e 21).

1866. - L’Istria, Schizzo storico - etnografico. Firenze, 1866.

1869. - Mattia Flacco istriano di Albona. Studio critico, con documenti, per meter fuori d’ogni dubbio che il Flacco fu nativo non da altro luogo che da Albona in Istria (Pola, Tipografia Seraschin, 1869.).

1864.-1873. - Nel Dizionario corografico ilustrato dell’Italia, che forma parte dell’Italia sotto l’aspetto fisico, storico, letterario, artistico, militare e statistico etc., che si pubblica a Milano dal Dr. Francesco Vallardi, sotto la direzione del prof. Amato Amati, gli articoli che riferisconsi all’Istria e particolarmente gli articoli Albona, Buje, Capodistria, Carsia, Dignano, Istria, Montona, Muggia, Monte Maggiore, Parenzo, Pedena, Pirano, Pisino, Pinguente, Portole, Pola, Quarnaro, Quieto, Rovigno.

1872.-1873. - Notizie e documenti per la conoscenza delle cose istriane, nel Giornale La Provincia. (Capodistria, Tip. de Gius. Tondelli - ora Trieste, Stab. Tip. Appolonio e Cagniu). Sono Note e prospetti statistici, Atti publici, estratti, Indicazioni, regesti sopra svariate materie riferentesi all’Istria, tratti dall’Archivio Generale Veneto detto dei Frari, dal Museo Civico, e dalla Marciana di Venezia.

1873. - Fonti per la storia dell’Istria negli Archivi di Venezia, nell’Opera intitolata “Il regio Archivio generale di Venezia”, compilato, dietro incarico ministeriale, per la Esposizione Universale di Vienna, 331-352 (Venezia, Tip. Naratovich, 1873).

Sljedeće dosad neobjavljeno pismo Viteza Lucianija prijatelju dr. (sada Vitezu) Luigiju Buzziju, koji i danas živi u Trstu, pokazat će kako je - počevši od 1859. godine - on 1870. godine potpuno razumio značaj gradina. Prenosim ga bez prijevoda, u dubokom uvjerenju da će čitatelji “Antropologije” znati više cijeniti izvornik21. Tekst je vrlo vrijedan, jer predstavlja pregled tijeka otkrića, a nekoliko bilježaka koje sam dodao uglavnom su iz pisama koje je sposoban i ljubazni autor meni uputio.

“Poštovani gospodin inženjer Luigi dr. Buzzi, u Trstu.

Gospodin D. M. i Vi, veoma cijenjeni gospodine inženjeru, koje zbog iznenadnih okolnosti nisam mogao i osobno sresti i upoznati Vas tijekom mojeg nedavnog prolaza Trstom, doveli ste me, zbog pretjerane dobrohotnosti, u nezgodnu situaciju pred čitateljima časopisa ‘Cittadino’. Mislim na pisma koja su razmijenjena u svezi sa mnom u brojevima 26 i 28 rečene novine.
Ja nisam znanstvenik, nisam paleo-etnolog; nisam to uopće. O tim znanostima znam samo onoliko koliko je potrebno da si ne umislim da jesam. Ali svijest o skromnom znanju ne stvara u meni osjećaj manje vrijednosti. Stoga ne namjeravam nijekati ili skrivati ono što svakako može pogodovati kako općoj znanosti tako i povijesti moje zemlje, koju toliko volim. Kako bih Vam djelima pokazao svoju iskrenost, i ujedno moju živu želju da uspostavim suradnju s Vama koji tako dobro poznajete nova dostignuća, iskreno ću Vam izložiti ne samo sve moje rezultate, već ću Vam istovremeno pokazati i put kojim sam do njih došao.
Slučajni nalaz jednoga važnog rimskog kamena prije mnogo godina u Labinu, mojemu rodnom gradu, zainteresirao me za istraživanje starina, najprije na labinskome području, a zatim i u drugim dijelovima pokrajine. Kad su me na to upozorila učena marljiva arheološka istraživanja dr. Pietra Kandlera, primijetio sam da je Istra u vrijeme rimske vladavine bila prekrivena mrežom malih utvrda i osmatračnica, koje su bile postavljene na mnogobrojnim uzvisinama radi nadzora alpske granice, lukâ, gradova, cesta, kao i radi dojava o opasnostima i prenošenja vijesti. Ali kad sam počeo podrobno obilaziti veći broj takvih ruševina na području Labina, Cresa, Voloskog, Pazina, Pule, Vodnjana, Rovinja i Poreča, uvidio sam, ili mi se čini da sam uvidio, kako nisu svi nastali u rimsko doba. Na nekima nije čak bilo ništa u pravom smislu rimsko ili svakako nije pripadalo nekom drugom narodu za koji bi se moglo reći da je bio uljuđen, na drugima je ispod rimskog sloja bilo nečega starijeg, mnogo starijeg, gotovo kiklopskoga, da ne kažem primitivnog. Prepoznao sam, ili mi se učinilo da sam prepoznao, na mnogima od njih posljednje tragove jednoga vrlo starog naroda, bez zahtjeva i sredstava, divljeg, koji nije koristio kovine, koji je - izgleda - živio na otvorenome i u malim se skupinama ili plemenima utvrđivao na vrhovima brežuljaka, uglavnom na većim visinama22.
Kad mi se rodila ova ideja, nisam više posjetio nijedno gorsko mjesto a da nisam donio kući neki materijalni predmet. Tako sam, a da nisam primijetio, sakupio lijepu zbirku ručki, dnâ, rubova i drugih ulomaka posuda od vrlo grube keramike, kao i dvije male posude, a i druge ulomke od loše smjese, nepečene na vatri, pomiješane s bjelkastom glinom, ili od mjesne crvene zemlje, od pijeska, nagorjelih komada, i zajedno s tim nekoliko komada uglačana i zaobljena kamenja, koji su mogli biti dijelovi malih ručnih mlinova, zatim pokoji ulomak kosti, poneki i raspucale površine, te kamenje grubo pravilnih oblika. Naposljetku mi je u ruke došla i mala sjekira od vrlo tvrdoga tamnoga kamena, vrlo fino i uravnoteženo izrađena. Sve je to bilo prije 1859. godine.
Kad sam se drugamo preselio, svoju sam zbirku, koja se sastojala od nekoliko ulomaka koštane breče, mnogo okamina, algi, školjaka, rimskih i mletačkih novčića, staroga namještaja, pergamena i drugih dragocjenosti, ostavio jednomu mojem dragome rođaku i prijatelju, gospodinu Antoniju Scampicchiju, koji je sve preuzeo i ljubomorno čuvao u svojoj kući.
Ujesen 1867. godine mogao sam ponovno vidjeti svoju rodnu zemlju, kao i moje zbirke, ali prijatelja više nije bilo23. Ali, njegov je duh živio u njegovim sinovima koji su, ne želeći samo čuvati moju zbirku, nastavili sakupljati predmete. Odvjetnik Antonio naročito se posvetio proučavanju prirodnjačkih fenomena, a trudi se i upotpuniti lokalnu zbirku okamina i gorljivo prati najnovija paleontološka i antropološka otkrića.
Na jednom smo zajedničkom izletu u Plomin pronašli bakrenu kacigu i brončani privjesak, koje je presvijetli doktor Kandler ocijenio starijima od Julija Cezara, dakle da nije rimskoga, već vjerojatno liburnskoga podrijetla, što znači staroitalskoga podrijetla. Privjesak ili slično, izrađen je tako da se nosi viseći, predstavlja četveronožnu životinju s dugim vratom, koji se po izgledu i pokretu mora svrstati među pse, ali koji u postojećim vrstama nema prave usporedbe.
Naredne sam se jeseni, 1868. godine, vratio u Istru i ponovno sam imao sreće. Od jednoga sam seljaka iz Berma (okrug Pazin), preuzeo vrh strjelice od kremena, slične onima u vicentskom kraju. Izvrsno je sačuvan, oblikom i veličinom odgovara onome koji mnogo poštovani Lioy donosi u crtežu u svom tekstu ‘Escursione sotterra’ i koji je potom reproduciran u drugim izdanjima.
Od jedne stvari rađa se druga. Tada sam ponovno saznao da su na istome beramskom području mnogo godina ranije pronađeni i drugi predmeti od keramike, bakra, bronce, koji su završili tko zna kamo. Posljednji sam ostatak ovih predmeta ljubazno dobio, a bio je to malen konjić od bakra, prepoznatljiv i on po dugome vratu, duljemu od vrata živih vrsta.
Vrh strjelice24, koji je nedavno pronađen u zemlji, morao je doći u dolinu nošen vodom s okolnih padina, padina koje sam pregledao, ali ne u svim podrobnostima, tako da nemam još sigurne podatke. Zato me nalaz strjelice potaknuo da krenem dalje, mnogo dalje u svojim istraživanjima.
Istarsko tlo nije bogato samo dubokim jamama, već ima i spilja i pećina koje su prohodne i pogodne za stanovanje. Mislio sam da bi bilo važno posjetiti ih i pregledati, jednu po jednu, barem ove posljednje, jer bi se u njima možda mogli naći tragovi i ostatci još starijih i zaista divljih razdoblja.
S prijateljem Scampicchijom poduzeli smo istraživanja, angažirali smo i druge prijatelje kako bi ih proširili i umnožili, ali nismo našli očekivane znakove. Nismo izgubili vjeru. Ljudi kamenoga doba, čiji su tragovi - kako vidite - u Istri neprijeporni, nisu valjda oblikovani i naoružani ispali iz Jupitrove glave. Upornošću će se njihovi ostatci pronaći, moraju se pronaći.
Prošle jeseni (1869. godine) priredili smo nekoliko izleta na Cres. U okolici Vrane, odakle su mi došli prvi uzorci koštane breče, našli smo i druge bogate grumene, naročito zube. Zatim smo još rjeđe primjere našli na Lošinju. U jednome od tih grumena pomiješani su veliki životinjski zubi s manjim zubima, koje se ja ne usuđujem nazvati ljudskima. To mora pogledati netko tko je vješt u usporedbenoj anatomiji. Naposljetku, u društvu odličnih ljudi koji poznaju te krajeve, spustio sam se u pećine Grmožaja, nedaleko od Osorskoga tjesnaca, koje je već bio opisao glasoviti prirodnjak Alberto Fortis u svome djelu Saggio di Osservazione sopra l’isola di Cherso e Ossero, Venezia, 1771.
Mnogi su Fortisa otpuživali da pretjeruje, poetizira i sanjari. To je lako reći, ali ja sam s pomoću njegove knjige našao takoreći prirodu in flagranti, u trenutku oblikovanja i učvršćenja koštane breče između slojeva kamenja. Njegov je opis rečenih pećina tako točan, da ja i moji drugovi možemo reći kako smo stavljali noge i ruke tamo gdje ih je i on stavljao. Ali stoljeće koje je proteklo od njegova posjeta samo je dan u životu prirode. Osim samo tanke kore koja se u nekim dijelovima nataložila, sve je danas u pećinama baš kao što je bilo u Fortisovo vrijeme. Zato je znanost prošla golem put, ali danas, da je živ, Fortis bi sigurno bio među prvima.
U Cresu su nam rekli da se u seljačkim obiteljima kao pouzdan lijek protiv groma koriste komadi nekakva crnog kamenja, koji bi po opisu mogli biti oružje i alati kamenoga doba. Drugi su zamijetili da se ista pojava javlja u drugim dijelovima Istre i naročito na Krasu. Nije lako u to se uvjeriti, jer slijepo praznovjerje - priča se - vlasniku nameće održavanje tajnovitosti. Tražeći i pretražujući, pronašao sam, upravo u Cresu, sjekiricu od crnoga kamena, vrlo sličnu onoj koju sam mnogo godina ranije bio našao na labinskim brdima.
Naposljetku, u iskopu jednoga kanala u Puli pronađeni su, s drugim kostima, krupni zubi na koje također treba obratiti pozornost.
Vrh strjelice, dvije sjekire, jedan od zuba koji su pronađeni u Puli, a koji sam dobio od gosp. Seraschuina, kao i nekoliko primjera koštane breče s raznim zubima, sada čuvam kod mene radi proučavanja i uspoređivanja; sve ostalo što sam spomenuo danas se nalazi u Labinu.
O nekima od ovih stvari pisao je časopis “La Provincia” koji se tiska u Kopru, a usputno se o tomu govori i u nekim člancima u Dizionario Corografico dell’Italia koji tiska Vallardi, pod upravom prof. Amatija u Milanu.
Želio sam najprije sve ovo osobno priopćiti uvaženomu prof. Lioyu, ali u prilici na koju misli gospodin D. M. imao sam nesreću da ga ne nađem u Vicenzi, tako da sam usporedbu istarskih i vicentinskih predmeta morao provesti u Muzeju bez njegove učene nazočnosti.
Nakon toga nisam službeno obavijestio znanstvene ustanove i udruge, jer sam prije toga želio dovršiti određeni niz promatranja i usporedbi, koje su neophodne za izvođenje pravih zaključaka koje potom znanost može prihvatiti.
No kako ste me Vi, vrlo poštovani gospodine inženjeru, i gospodin D. M., svojim uljudnim pritiscima ohrabrili da razbijem oprez koji mi se činio neophodnim, danas ću, ostavivši po strani svaki svoj osobni obzir, izreći svoje cjelovito mišljenje.
Mislim da vrh strjelice iz Berma kod Pazina, i dvije sjekire iz Labina i Cresa pripadaju trećemu kamenom dobu. Mislim da ulomci zemljana posuđa i drugi kameni predmeti koji se nalaze na vrhovima nekih planina Istre mogu odgovarati razdoblju sojeničkih naselja ili su malo kasniji. Mislim da je i u Istri bilo sojeničkih naselja (palafitte), jer su neka mjesta - na položajima uz more i u nekim unutrašnjim dolinama - za to pogodna, ali čini mi se da ih zasad nema smisla tražiti duž obala Mirne, Raše ili Raškoga jezera25, gdje je velika količina zemlje koju je voda nanijela s okolnih brda zasigurno debelim slojem pokrila te ostatke, već da ih valja tražiti u drugim unutarnjim dolinama i duž dvostruke obale. Mislim, naposljetku, da brojne pećine na istarskome području moraju, ako ih se pozorno posjeti i pregleda, pružiti važna otkrića, ako ne znanosti, ono zacijelo povijesti našega kraja.
Većina ovoga danas su samo pretpostavke, ali pretpostavke što ih činjenice potkrjepljuju.
Osim gore navedenih tvrdnji, činjenica jest da je i gosp. Carlo De Franceschi, tajnik Pokrajinske vlade, na ne znam kojem brdu na Poreštini pronašao grubo oblikovanu žlicu od bjelkaste gline, kratke drške, i - kako se čini - sušenu na suncu. Osim toga, gosp. inž. Pietro de Madonizza iz Kopra ima jedan kotač od grube keramike, koji je pronađen u jednoj obližnjoj dolini. Ne tvrdim da je rečeni kotač dokaz postojanja jezerskih naseobina u toj dolini - ne želim se prenagliti - ali nije riječ o rimskodobnom predmetu, ni o suvremenome čudu. U takvim se slučajevima treba uhvatiti bilo koje slamke, a prije negoli se tvrdi ili poriče, treba oštroumno i uporno tražiti, istraživati dokaze. Ja danas ne tvrdim izričito, već izlažem i predlažem, dovoljno sretan što mogu ponuditi neke ne sasvim beskorisne indicije jednoj pozitivnoj znanosti koja je u kratko vrijeme razotkrila zavidan sklop činjenica, čije svjetlo razgrće tamu koja ih je stoljećima prekrivala, a koja pripomaže i pripomagat će sve više razumnoj slobodi i time pravoj veličini ljudskoga duha.
Ove su Vas moje ispovijedi zacijelo uvjerile da nisam paleontolog ni paleo-etnolog, te će Vas jamačno - mogu li se nadati i nećemu većem? - nagnati da posjetite malu ali zanimljivu Istru. Obilazeći je, u svakome njenom dijelu primijetit ćete da postoje stvari koje se iz Trsta ne vide, iako su Istra i Trst ista zemlja. Nadam se da ćete to učiniti. Naći ćete - ne samo u Labinu, već u svim dijelovima Istre - ljude koji će Vas brižljivo pratiti na Vašim izletima, kako bi Vam olakšali težak zadatak, ali i da bi se od Vas naučili najsigurnijem načinu provedbe i nastavka istraživanja. U Pazinu nemojte propustiti vidjeti tzv. Kaštelir kod sela Bertoši (Castellar dei Bertossi). Vodič će Vam biti gosp. Antonio Covaz koji dobro poznaje geologiju i vjerno prati napredak nove znanosti26.
Ovo je, poštovani gosp. inženjeru, sve što Vam danas mogu reći o svojim istraživanjima i situaciji u Istri u svezi s kamenim dobom. Upoznajte s ovim, molim Vas, gospodina D. M., a - ako želite - i čitatelje lista “Cittadino”. Možda će to što sam ja, bez znanstvene naobrazbe, samo s dobrom voljom i malo upornosti, i unatoč dugim prekidima, ipak uspio doći do vrijednih rezultata, možda će, ponavljam, potaći druge da nastave, ponove i prošire pokrenuta istraživanja, tako da će moja pretpostavka biti potpuno potvrđena činjenicama ili točnije omeđena. Ako ja i ne budem imao od toga koristi, što i nije važno, sigurno će na dobitku biti znanost, povijest, zemlja koja je tako važna.
‘I same greške
često doprinose osvjetljenju istine.’
Zahvalan na ljubaznim, previše ljubaznim, izrazima koje ste o meni izvoljeli uporabiti a prije negoli ste me osobno upoznali, i željno očekujući upravo takvo upoznavanje, završavam potvrđujući Vam svoje divljenje i želeći Vam radost kakvoga važnog otkrića u ovoj našoj voljenoj zemlji.

Vama, gosp. doktore i inženjeru, ostajem vrlo zahvalan,
Tomaso Luciani
Venecija, veljače 1870. godine”.

Primjeri ove dvojice istaknutih ljudi djelovali su na umanjivanje ekskluzivne vlasti Svemoćnog Florina, čistog i jednostavnog štovanja Zlatnog Teleta, u Trstu. U skupini ljudi koju su oni predvodili bio je i pokojni dr. Carlo Buttazone, čija se prerana smrt u 39. godini i danas oplakuje. Bio je rođen u Trstu 1833. godine, stekao je diplomu LL.D. (doktora prava) u Beču te je, vrativši se kući 1869. godine, počeo raditi u gradu Trstu. Ali, više je od svih poslova u svojoj struci volio povijesno-arheološke discipline, pa se doživotno posvetio osvjetljavanju prošlosti Trsta, Istre i Furlanije. Njegova velika načitanost, oštroumnost i fin kritički duh donijeli su mu priznanja stručnjaka, a ostavio je hrpu rukopisa koji će, nadam se, biti objavljeni na stranicama časopisa “Archeografo Triestino”27.
Još jedan istaknuti znanstvenik je dr. (LL.D.) Carlo Gregorutti iz Trsta, također odvjetnik. Nažalost, njega trenutno bolest onemogućuje u provedbi vrlo zanimljivih istraživanja. Ovaj kratak pregled, kako ste mogli primijetiti, brza kroz predmet za čiju bi odgovarajuću obradbu trebalo više vremena i prostora od onoga koje imate na raspolaganju. Neka zasad bude dovoljno pokazati da se Trst ima pravo ponositi svojim sinovima.

S engleskoga preveo:
Robert Matijašić, Pula

>> NASTAVAK

1 Naslov izvornika: Notes on the Castellieri or Prehistoric Ruins of the Istrian Peninsula, “Anthropologia”, London Anthropological Society, Volume I, 1873-1875, pp. 376-415. Talijanski prijevod objavljen je 1877. godine: Note sopra i Castellieri e rovine preistoriche della penisola istriana, Capodistria 1877., a fototipski je pretiskano u Trstu 1970. godine (prijevod Nicoline Gravisi-Madonizza).

2 “L’Istria sotto l’aspetto fisico, etnografico, amministrativo, storico e biografico”. Studio di Amato Amati e Tomaso Luciani. Dottor Francesco Vallardi, Tipografo Editore, 1867, str. 10.

3 Ime “Pola” [tj. Pula, p.p.], velikog austrijskog mornaričkog arsenala, pučki se objašnjava da potječe od “Pietas Julia”, što nije točno. Strabon rabi riječ Pôla, a Plinije (Nat. Hist. 3, 129 [autor donosi drukčiji navod: 3, 23, prim. prev.]) kaže “kolonija Pola, sada Pietas Julia”. Premda Strabon tvrdi da ime potječe od kolhiđanskog jezika (“exulum oppidum” [grad bjegunaca, prim. prev.], izgleda da je posrijedi urođenička riječ, sa značenjem “izvor slatke vode u moru”, što je vrlo česta pojava duž obala Sredozemlja. Moji dragi prijatelji, učeni vitez Tommasini iz Trsta, i barun Carl von Czoernig (mlađi), uvjeravaju me da se radi o riječi “polla”, i da potječe od latinskoga pullulare ili pollutio, a Tommasini dodaje “Romanski jezik u fazi dekadencije i talijanski jezik gotovo beziznimno čuvaju dvostruke suglasnike klasičnoga jezika”. Na to mu odgovaram da takvo pravilo ima iznimaka, npr. mi kažemo “bora” [bura, prim. prev.], dok Prokopije piše pröV bo€Çn đĹnemon (2, 15). Drugo, čuo sam, i iz usta obrazovanih ljudi, izgovor Pola, ne Polla. Rimljani, koji su mnoge Histre odveli u sužanjstvo, ostavili su dio potčinjenih
ljudi, i moguće su usvojili neke njihove riječi. Ako je, kako se općenito misli, njihov jezik bio pelazgičko-tračkoga podrijetla, mogli bismo pronaći usporedbe s keltskim dijalektima Albanaca, izravnih potomaka stare rase, čiji je jezik pružio etimologiju velikoga broja grčkih osobnih imena. Tako je na irskome jeziku “Poll” rupa ili jama, odakle postaje Pola. Moj prijatelj Dr. Barnard Davis pronašao je kornvalski Pol, velški Pwll, armorićanski Poull, gaelski Poll, manski Poyl - što sve odgovara našim [tj. engl., prim. prev.] riječima pool [bazen], pond [bara], mud [blato].

4 “L’Istria” itd., str. 10.

5 [Ista napomena kao prethodni Plinijev navod, prim. prev.]

6 Kraljevsko je ime dobio od Alboina, langobardskoga kralja, koji je 568. godine zabio koplje u vrh planine i potom istražio Istru koju je osvojio iako je nije trajno zaposjeo, jer je osnovao Furlansku kneževinu.

7 Antikvari (Pietro Coppo 1540. godine i biskup Tomasini 1595. godine) u toj su riječi prepoznali vodeni tok na koji je mislio Strabon (1, 3, 15). “Mislilo se da je uz postojeći Dunav (Hister) postojala još jedna rijeka istoga imena, koja se izlijevala u Jadran, i od koje je Istra, kroz koju je tekla, dobila svoje ime. Drži se da se tom rijekom Jason vratio s Kolhide”. Plinije (Nat. Hist, 3, 127-128) odmah potom potvrđuje i ispravlja svoju priču: “Jer je činjenica da ni jedna rijeka ne teče iz Dunava da bi se ulila u Jadransko more. Zavela ih je činjenica da je brod Argo došao nekom rijekom u Jadran nedaleko od Tergestea (Trsta?), ali nije poznato koja je to bila rijeka. Oprezniji pisci kažu da je brod na ljudskim ramenima prenesen preko Alpa, gdje je došao Dunavom, Savom i do Nauporta (tj. nauV i porqmoV ili prolaz = Ober-Laibach u Kranjskoj [Vrhnika], koje mjesto leži izmedu Emone (Laibach, glavni grad [Ljubljana]) i Alpa, koje je od te činjenice i dobilo svoje ime”. Strabon Nauportus, vjerojatno iskrivljenjem, zove Pamportus (4, 6, 11). Neka mi na ovome mjestu bude dopušteno primijetiti da ne nalazim ništa smiješnoga u legendi o tomu kako je “brod Argo” prenesen na ramenima od Dunava do doline Mirne. Današnji čovjek navikao je zamišljati korvete i fregate, dok je antički brod vjerojatno bio brodica koja je bez opreme težila najviše dvije tone. Tako posadi od pedeset veslača prenošenje broda ne bi predstavljalo poteškoću.

8 U “L’Istria” (str. 13) čitamo: “U preostalom dijelu pokrajine u XIV. i XV. stoljeću prevladao je mletački dijalekt, ali ne do te mjere da se s mnogo rada ne bi moglo u frazama, narodnim izrazima, poslovicama i u samome naglasku, pronaći još i danas tragova izvornoga istarskoga narječja, duž cijele obale od Milja do Plomina, pa i u samome Trstu, i u unutrašnjosti sve do visoravni Rašpora, pa makar i samo u ponekim mjesnim imenima, u izrazima za posebne vrste tala, u nekim emocionalnim uzvicima, u jeziku kojim se obraća djeci, i u nekima od onih jednosložnih riječi koje predstavljaju naredbe životinjama u dvorištu, na paši i u radu.” Sakupljanje ovih oblika bilo bi zaista vrlo vrijedno, i mnogi su Istrani vrlo sposobni to i učiniti. Nadam se da će se uskoro posvetiti tome zadatku.

9 Podrijelo ove riječi dvojbeno je. A. v. Morlot (“Über die geologischen Verhältnisse von Istrien, &c., aus den Naturwissenschaftlichen Abhandlung”, Zweiter Band, Zweiter Teil, p. 257) predlaže da se Kras (Karst, Carso) izvede iz slavenske riječli hrast, a što je i danas glavna značajka vegetacije. Na taj bi način toponim značio “hrastik”, što je i staro ime Njemačke. Ali ako se sjetimo da to područje leži u “keltskoj zemlji iza Alpa” (Transalpinska Galija, Strabon, 4, 6, 1), naravno da ćemo odbaciti ovo razmjerno novo podrijetlo riječi, i opredijeliti se za keltsku riječ caer, kamen, koja najbolje opisuje krajolik. Linhart (1, 53, “Versuch einer Geschichte von Krain”) predlaže da se Kras (Karst) objasni kao zgusnuti oblik od Ptolomejeva karousadion oroV (3, 1, 1). Dr. J. Kohen (sv. I, “L’Archeografo Triestino”) prednost daje Karavankama, karouagkaV oroV, peluzijski istočni dio Okre iznad Trsta. Ali radi se o svađi oko riječi, jer su to očevidno dva imena istoga mjesta.

10 “Jer Alpe su se izvorno nazivale Albia ili Alpionia (Alpeina?), a i sada se visoke planine u zemlji Japoda, pored Okre i Alpa, nazivaju Albius, što pokazuje da se Alpe protežu tako daleko” (Strabon, 4, 6, 1). Isti autor (4, 6, 10) kaže da su Japodi “narod sada miješan od Ilira i Kelta”. Mnogi su suvremeni zemljopisci opsežno opisali ovo ilirsko pleme, koje se naziva i Japigima (Pomponije Fest, Epist. Orb. Ter. Syn.).

11 Strabon Okru spominje na pet mjesta. Može li se ta riječ dovesti u svezu sa sirijskom Ocra (Mons Casius), što bi arapski značilo “gola planina”? (usp. “Unexplored Syria”, 2, 73). Plinije (3, 131), također spominje Okru, uništeno karnsko mjesto.

12 Geographi Graeci Minores (str. LXXIV i 196-237): “Anonymi (Scymnii Chii, ut fertur) orbis descriptio.” Usp. odlomak (1, 369) koji počinje riječima: e^t estin ˘Adrianh Qalatta Legomenh. On, poslije Teopompa, opisuje mjesto kao synisthmus s Pontom; obalu urešenu Apsirtidima, Elektridima i Liburnikama, kao i drugim otocima poput Ciklada; zatim divlje narode oko vrha (Strabon spominje njihovo tetoviranje, 7, 5, 4), kojih je bilo 1.500.000, plodnost zemlje, brojnost stada stoke koja se razmnožavala dvaput godišnje, vlažnu klimu s naglim promjenama, naročito ljeti, oluje i tufvneV (jugo i buru). Naposljetku, on razlikuje paflagonske Enete ili Henete (u Venetu) od pravih Istra, i to u ovom stihu: ˘Enetvn econtai QrakeV ˘Istroi Legomenoi. Iz toga učeni Dr. Kandler (“Discorso sull’Istria, etc.”, Trieste, 1867) tvrdi da su Histri - uvidjevši sličnost izmedu Alpa i Hema (Haemus, Balkan), Jadrana i Eugzina, Kvarnera i prave delte Dunava (Istra), jednostavno prenijeli ime kao uspomenu na stari kraj. Tako je pontski Istropol postao Polis, Pola, dok je Dolina Mirne (Val Quieto, Nengon ili Ningun) mogla dobiti ime Ister. To je svakako bolje od hebrejističkog objašnjenja pokojnoga Oca Pietra Tomasina (Arch. Trieste, n. s. 2, 1871), koji značenje pojma Istra vidi u spoju “skupina voda”, a čak je i takvo objašnjenje prihvatljivije od Katona, koji pojam Istre nalazi u jednom vojskovođi kojega je poslao Jan (Janus), a kojega učena tradicija izjednačava s Noom.

13 “L’Istria, schizzo storico-etnografico di Tomaso Luciani”, Firenze 1866. Tradicija o Pelazgima očevidno je preuzeta od Strabona (5, 2, 4), koji za njih kaže da su “stara rasa koja se proširila po cijeloj Grčkoj, ali naročito u zemlji Eoljana, kod Tesalije”. U posljednje je vrijeme postalo moderno ignorirati takve tradicije.

14 Otac Dr. Combija, Francesco (preminuo 1872. godine) također je bio pisac. Njegov prijevod Georgika u rimovanom osmercu nedavno je objavljen u Kopru. Sin je sada profesor na Scuola Superiore di Commercio u Veneciji. Njegov zavidni katalog velikim je dijelom popraćen bilješkama i godinama izdanja: autor skromno potpisuje djelo “Sastavljač”, a knjiga je objavljena troškom “jednog domoljubnog društva”.

15 Murray je naročito loš. On gotovo doslovno prepisuje iz Turnbullove knjige “Austria”, London, Murray, 1840.

16 Podatke preuzimam iz životopisa koji je napisao gosp. Tomaso Luciani: prvi je put objavljen u “Archivio Veneto”, sv. 3, dio prvi, Venezia, Tip. del Commercio, 1872; potom je ponovno otisnut u brošuri od 23 stranice, u v8°.

17 Mnogi se primjeri mogu navesti. Dr. Kandlera se često optužuje za klasičnu maniju svojevoljnog nadomještavanja slavenskih romanskim imenima, npr. u identifikaciji Nabrežine kod Trsta (tj. na-breg, “na brijeg”) latinskim Auresina. Godinama poslije toga njegov je prijatelj Tomaso Luciani, pregledavajući u Kraljevskom općem arhivu Veneta kodeks na pergameni Donje kancelarije, naslovljen “Atti ed instrumenti appartenenti a Beni della Cá di Dio dal 1205 al 1527”, pronašao ispravu iz 1292. godine u kojoj Zerani i Mateo Maroli iz Trsta “daruju jednu kuću u kontradi Cavana i tri vinograda Božjoj kući”, s latinskim tekstom “et tres vineas sitas in pertinentijs Tergesti in contrata Aurisini”. Pa ipak, čuo sam obrazovane ljude kako spominju baš ovaj primjer Kandlerove halucinacije.

18 Das Land Görz und Gradisca; mit Einschluss von Aquileja Geographisch-Statistisch-Historisch dargestellte von Carl Freiherrn von Czoernig, etc., etc., etc., Wilhelm Braumuller, Wien, 1873. Keltska pretpostavka je, kažu (jer ja knjigu nisam pročitao), izražena u “Ethnographia des Oesterreichischen Kaiserstaates”, Wien, Staatsdrückerei, 1856. U njoj je također tiskana korisna etnografska karta Austrijskoga carstva, istog autora; sada se priprema ponatisak.

19 To je glavni grad istarske Liburnije, a spominju je Plinije (3, 140), Ptolemej (3, 17, Aluona) i Anonimni Ravenjanin (5, 14). Ime se pučki izvodi od keltskog al, visok, i bon, naselje, kolonija, osnutak, npr. Lis-bon. Ime opravdava položaj, oko 300 m iznad mora. Obitelj Luciani postoji stoljećima. Luciani je bila majka znamenitoga Matije Vlačića Ilirika, alias Matije Frankovića, rođenog u Labinu 1520. godine. “Un des plus savants théologiens de la confession d’Augsbourg” (jedan od najučenijih teologa augsburške vjere) (Bayle, Dict., sub. v. “Illyricus”), predavao je grčki u Tübingenu, i napisao je razna “heretička, perverzna i prokleta” djela u korist protestantizma.

20 Posebni otisak iz Congres International d’Anthropologie et d’Archéologie préhistoriques, Compte rendu de la cinquieme session ŕ Bologne, 1871; avec planches et figures intercalées dans le texte. Bologne: Imprimerie Tava et Garagnini, au progres, 1873 (jedan svezak od 543 str.). U Rapport sur l’Exposition Italienne d’Anthropologie et d’Archeologie préhistoriques, str. 485-518, čitamo (str. 490-491): “Pregled prapovijesnih ostataka iz sjeverne Italije zaokružuju lijepe sjekire od uglačanog kamena, pronađene u Istri, a u posjedu gospodina Tomasa Lucianija iz Venecije (ili točnije iz Labina, koji privremeno živi u Veneciji [primjedba je autorova, prim. prev.]). Njihov oblik sličan je onomu koji obično susrećemo u sličnih predmeta iz istoga razdoblja, koji se u velikom broju mogu naći na cijelom poluotoku [Apeninskom, prim. prev.]. Odbor se stoga ne može suzdržati od primjedbe da se u maloj zbirci gosp. Lucianija nalazi sjekira od uglačanoga kamena, iz Altone (pogrešno, točno je Albona [tj. Labin]), koja, iako oštećena na strani sječiva, po veličini daleko nadilazi sve najveće sjekire iz drugih zbirki, a po ljepoti je jednaka sjekiri iz Gualandea kod Perugie o kojoj će biti riječi malo dalje” (crtež ove lijepe sjekire nalazi se na istim stranicama). Na str. 504 nalazimo: - “Drugi dragulj Izložbe ističe se u maloj zbirci gosp. Guardabassija. To je sjekira od uglačanog kamena, pronađena kod brda Gualandeo kod Perugije, koji po svojoj veličini nadilazi sve druge koje su izložene, osim one pronađene kod Altone (Albone), i koju smo već spomenuli”. Izvješće, s nadnevkom u Bolonji, listopada
1871. godine, potpisano je: “Odbor - G. Guiscardi, G. Nicolucci, G. Ponzi, C. Regnoli, L. Pigorini - izvjestitelj”.

21 [Mi ga donosimo u prijevodu s talijanskoga jezika, kako je objavljen u Burtonovu tekstu, prim. prev.]

22 Ova je tvrdnja, kako ću pokazati, prijeporna.

23 Sadašnji glavar obitelji je Dr. (LL.D.) Antonio Scampicchio, o kojemu mogu mnogo reći.

24 Uz tekst rukopisa priložen je i crtež.

25 [Čepićko jezero, prim. prev.]

26 Gosp. Covaz, iz Pazina, poslanik je u Istarskome saboru, a i dalje izučava ledeno doba u Istri.

27 “Archeografo Triestino” (edito per cura della Societŕ del gabinetto di Minerva, Nuova serie, volume terzo, fascicolo III e IV, Novembre 1871 e gennaio 1873. Trieste, Tipografia di Lod. Hermanstorfer, 1872), donosi kratak nekrološki osvrt o Dr. Buttazoniju.

Prethodna objava:
TEKSTOVI RICHARDA F. BURTONA O...

Sljedeća objava:
BILJEŠKE O GRADINAMA, ODNOSNO...

Povratak na sve novosti