BILJEŠKE O GRADINAMA, ODNOSNO PRAPOVIJESNIM RUŠEVINAMA NA ISTARSKOM POLUOTOKU 4. dio

16. Listopad, 2003 - 14:20

Kapetan R. F. BURTON, dopredsjednik Londonskog antropološkog društva, Konzul Njegova Veličanstva, Trst

JOŠ O GRADINAMA

RICHARD F. BURTON
i gg. ALBERTO SCAMPICCHIO (LL.D.) iz Labina,
i ANTONIO COVAZ iz Pazina (Poslanik Sabora itd.)62

Prvi dio - Istarsko primorje

Priskrbio sam privolu dr. Antonija Scampicchija, te njegovo ime pridružio mojemu, na ovim stranicama od kojih su mnoge prijevodi njegovih pisama i bilježaka. Na moju posebnu zamolbu, on je bio tako dobar te je za mene zapisao slavenske narodne pjesme uobičajene oko Labina, čiji kratki primjeri zaključuju sljedeće poglavlje, kao što je na talijanski jezik preveo i moj prvi članak, “Notes on the Castellieri”. Također sam se usudio ovim stranicama dodati ime gosp. Antonija Covaza iz Pazina, poslanika u Istarskome saboru; najveći sam broj izleta u južnu Istru poduzeo po njegovim savjetima, a mnoge najvažnije pojedinosti potječu iz njegova vješta pera.
Mali istarski poluotok, koji još čuva svoje klasično ime, Istra ili Dunavska zemlja63, i koji - kako kaže pjesnik - na zemljovidu ima oblik jako umanjene Afrike, zemljopisno se razlikuje od ostatka austrijskoga svijeta.
Ova Deseta regija staroga Rima graniči na sjeveru, zapadu, jugu i jugoistoku s Tršćanskim zaljevom, Jadranom i Kvarnerom. Sinus Flanaticus (ne Fanaticus), o kojemu Firentinac Francesco Beriglieri kaže:

“E Flanatico Capo e punta escorta, “I Flanatički rt i obližnju puntu,
Per le molte tempeste ora e Carnaro, a zbog mnogih oluja i Kvarner,
Da naufraga detta gente morta.” brodolomci nazvali su mrtvim.”

Istočna granica, koja istokračni trokut povezuje s jugoistočnom Europom a odvaja ga od susjedne pokrajine Donje Kranjske (Unter-Krain), jako je naglašena podsustavom planina što su se izvorno zvale Albia, Alpiona, i Ocra, pobrđe, koje Slaveni zovu Verchia, a sada se zove Monte della Vena. Gledajući ih s vrhova prema istoku, izgledaju kao plavo-zelena crta, u smjeru pravca sjever-sjeverozapad prema pravcu jug-jugoistok, a glavna cesta Trst - Rijeka teče duž njihovih zapadnih obronaka. Od Triglava (iskrivljeno Terglou, tal. Tricorno, njem. Dreiherrenspitze, lat. Tullum), najviši je vrh (9.036 stopa = 2.754 m64), Julijskih (ne Karnijskih) Alpi, prema jugoistoku se proteže masiv prekinut riječnom dolinom između Postojne i Ljubljane, kojom teče željeznica Beč - Trst. Masiv se zatim ponovno diže do druge najviše točke, Snežnika (5.322 stope = 1.622m)65 - Mons Albinus ili Albianus, Mont Albiano, Monte Albio ili Nevoso; njem. Schneeberg i slav. Snježnik znače to isto. Ćićarija, koju valja smatrati zapadnim predbrđem i potpornjem ovoga velikog planinskoga čvora, počinje sjeverozapadno ili blizu Trsta, sa Slavnikom (tal. Monte Tajano), što bi moglo značiti “slavan”, a dva brežuljka čunjastog oblika dižu se odmah iza austrijskoga trgovišta. Brdski se pravac pruža prema jugu-jugoistoku do Monte Oscale, ili bolje Monte Sia (1.238 m) blizu Sijane66, a zatim zavija prema jugu i naposljetku prema jugu-
-jugozapadu te stvara istočni krak trokuta i vrhunac dosiže u kralju istarskih planina (1.394 m), Učki, te naposljetku ponire u Kvarner na Crnoj Punti kod Labina.
Od ovoga brdskog lanca Ćićarije, dvostrukoga talijanskoga imena, Vena i Caldiera, istarski se poluotok blago spušta prema zapadu brežuljkastim područjem do susreta s plavim valovima toploga Jadrana. Cjelina područja, koje se različito procjenjuje od 3.410 do 4.945 četvornih kilometara, fizički se dijeli u tri dijela, u tri pojasa koji teku usporedo s pružanjem Ćićarije: gornji ili kraški pojas od numulitskih vapnenaca galebinje sive boje; središnji ili podkraški ili podbrdski pojas u različitim tonovima boja eocenskih pješčenjaka; donji ili primorski pojas jednoličnog raslinja svijetle i tamnije zelene boje, ali svi su posuti zonama bijele krede i pustošima okamina, kao i plodnim područjima dolomita boje paljevine.
Često sam putovao istarskim poluotokom kopnom i morem, i poznajem malo ljepših i zanimljivijih predjela. Krajolik je talijanski, ali opet ne sasvim talijanski, jer ima i neki sebi svojstven čar. Obalni gradovi sasvim su romansko-mletački, ali posebne vrste, jer podsjećaju na ulomke morske Cibele, koji nisu građeni na valovima, već na stjenovitoj obali. Gradovi u unutrašnjosti čuvaju divlji i romantičan izgled srednjovjekovnih tvrđava u Apeninima. Jedni i drugi su gradovi u malom, jer seoska su naselja nepoznata; jedni i drugi bi mogli biti vrlo stari, jer ovdje su na svjetlo dana došli prapovijesni ostatci, a tamo nalazimo klasične natpise i reljefe ugrađene u zidine. Ni ljudi nisu manje slikoviti od okolice; postoji pravilan italsko-istarski tip, s kratkim i ravnim crtama, svijetlo-maslinaste boje kože i crne, često kovrčaste kose. Ljudi su visoki i mršavi, kao Španjolci na Tenerifima, tako da su im grudi i bokovi razmjerno uski. Premda je poluotok malen, na njemu živi desetak različitih rasa, uglavnom italsko-
-venetskoga ili slavenskoga podrijetla, koji su došli između 600. i 1657. godine. Austro-Nijemce nalazimo u Trstu, Kopru, Puli i drugim vladinim ispostavama. Slovenci ili stari Vendi (kranjski Slaveni) drže većinu sjevernih krajeva. Ćići, uglavnom ugljenari, uglavnom se drže Vlasima velike starine, a sada govore slavenskim jezikom čuvajući ostatke starijeg jezika, žive u sjevernoj i istočnoj Istri od izvora Reke (gornji Timav) i protežu se u srednju Istru. Suvremeni Vlasi zauzimaju dolinu Raše i Brdo, Šušnjevicu, te zemlje sjeverno i sjeveroistočno od Čepićkoga jezera (Lacus Arsiae), jedinoga istarskog jezera. Poznato je da su Plomin osvojili Uskoci, tj. gusari iz Senja (Senia galskih Senona), a Srbo-Hrvati su držali staru Labinsku republiku i taj dio stare Liburnije od Rječine do Rijeke. Morlaci67 su zauzeli Puljštinu i područje od Vodnjana do Pazina; oni su najgora rasa, razbojnici kad god to mogu biti, a uvijek ubojice. Naposljetku, jedno jedino selo, Peroj68 kod Pule, kako sam rekao, crnogorskoga je podrijetla, a kažu da pomalo odumire zbog upornih međusobnih bračnih veza. Jako mnogojezičan poluotok! Čak je Trst trojezičan: uprava govori austro-njemački, građani venetsko-talijanski, a stanovnici predgrađa slovenski.
Svaka od ovih rasa nema samo svoje narječje, već i karakterističnu nošnju, običaje i ponašanje, svoju omiljenu djelatnost i političke predrasude. U pravilu su znameniti po radinosti, mirnom ponašanju i uljuđenosti, čak i ljubaznosti prema strancima.
Kao na Krimu, glavni proizvodi jesu sol i vino, jer je podneblje presuho za žitarice; solane su uglavnom na sjevernoj obali, a vinove loze ima posvuda. Ponešto se grla stoke - ovaca i koza - uzgaja na neplodnim višim dijelovima. Malo žita, naročito otporni kukuruz (fromenton), uzgaja se u vlažnijim nižim dijelovima poluotoka. Uzgoj riba, koji se poput uzgoja vinove loze sve više razvija i profinjuje, glavno je zanimanje uz obalu.
Rudnici lignitnog ugljena nalaze se u Krapnu, Pićnu i u drugim mjestima; pirita, alauna i vitriola ima u Sv. Petru Sovinjačkom, kremenoga pijeska (sileksa, saldama) za staklenu proizvodnju oko Pule; hladnih mineralnih izvora ima u Izoli kod Kopra, toplih u Sv. Stjepanu kod Buzeta. Zato gline za vatrostalne opeke, kao i ležišta odličnog kamena, pješčenjaka, litografskog vapnenca i mramora ima posvuda, gdje god ih se potraži. Luke su 1861. godine proglašene slobodnim područjima. Ceste su pristojne i često dobre, a po njima krstare pokrajinom poštanska kola, dok se odvojak željeznice otvoren na carsko-kraljevski rođendan (18. kolovoza) 1876. dijeli u dva dijela, od Divače na Velikoj južnoj željeznici (Süd-Bahn) do Kanfanara na južnome rubu klanca koji se zove Limska draga, gdje se račva: jedan smjer ide na zapad do Rovinja, a drugi na jug do Pule. Gotovo svako selo ima svoju krčmu, i one više nisu ono što su bile prije nekoliko godina: “Ružne, prašne, pljesnive, pune dima i smeća” (kako se žalio dobri stari Richard Brathwait u “Itinerary”). Proljeće i jesen su prekrasni, kako valja i očekivati u ovome podneblju, u kraju koji se proteže od morske razine do prosjeka na više od 350 m, a putnik mora znati da u Istri može provesti dva ugodna i korisna tjedna.
U ovom ću tekstu opisati putovanje “Lloydovim” parobrodom od Trsta do Rijeke, s posjetom mjestima na kojima ima prapovijesnih ostataka, te povratak kočijom u polazišno mjesto, kroz unutrašnji dio zemlje, via Pićan, Pazin, Kringa i Buzet.
Napustivši Trst, preplovili smo preko Miljskoga zaljeva, gdje je trebala biti nova luka velikog Trgovišta. Stara Muglia, Mugila, Mugla, ili Monteamulio, bogata je ostatcima starina, i na to mjesto monsignor Tomasini, novigradski biskup (1595.-1654.), i Prospero Petronio smještaju jednu od tri gradine (oppida), Mutila, Faveria i Nesactium, koje su Rimljani uništili (Liv., 51). Tada nam se otvorila susjedna uvala, zaljev Kopra. Klasična Oegida69, kasnije Capraria i Justinopolis, predstavlja glavni grad, kako i ime pokazuje, venetsko-istarske pokrajine. Grad je potom bio najvažnije uporište francuskih osvajača koji su ga lijepom cestom od otoka pretvorili u poluotok. Sad je svojevrsno tršćansko predgrađe, dobro poznat po svojem ergastulu odnosno popravnom zatvoru. S umjetničke točke gledišta bila je greška - valde deflendus - pretvoriti slikovitu ruševinu na vrhu brežuljka u velik četvrtasti žuti stup, koji se vidi sa svih prilaznih strana i predstavlja prepoznatljivu značajku ovoga starog gradića.
Nakon toga plovidbeni pravac teče pored Izole, u starini Haliketa, vapnenačkog otoka u pješčenjačkom području, do rta Pirana, koji vrlo nalikuje Serafendu ili Sarepti, iako je uveden u Argo Mlečanina Pietra Contarinija.
Kao Mugla i Machium, tako je i Calligynaeca Pyrhenum razmjerno mlad, te izreka “Piranski gusari”70 izaziva veliko nezadovoljstvo. Slikovit je pristup s juga i zapada. Starinske kuće staroga grada prekrivaju vrh rta i zapadnu obalu, a velike nove zgrade obojene u svijetle ružičaste i zelenkaste tonove zauzimaju korijen poluotoka. Crkva Sv. Jurja s golemim zvonikom i odvojenom krstionicom, koja poput Sv. Franje Asiškog stoji na velikim lučno zasvođenim zidinama, pokriva vrh strme stijene istočno od vrha rta, dok su na pošumljenim padinama kopna, čija visoka, gola i izbrazdana obala gleda valove, ostatci srednjovjekovnih ruševina, tvrđavni zid i ljušture kula koje podsjećaju na kazališnu pozornicu. Pozadina je veličanstvena: grimizno-plava crta vapnenačke visoravni Krasa, koja kao da visi iznad Trsta, a iznad toga daleko u drugome planu je “kralj planina”, uobičajeno zvan Na-nos, odnosno Nos71, na čijim se orlovskim visovima zimi skuplja blještav snijeg.
Zatim prelazimo treći veliki zaljev, poznat kao “Rada di Pirano” (Piranski zaljev) istočno od Portoroža, što je (Porto Rose) - iskrivljen oblik od Porto Glorioso. Južni i unutarnji dio zaljeva poznat je kao La Dragogogna ili uobičajenije La Dragogna. To je potalijančeni augmentativ od Draga, što znači dolina ili morski zaljev, a vjeruje se da je to, poput Largone, iskrivljenica od “Argaion”, tračke riječi koja znači “nazubljen”, zbog velikog broja bijelih (argos) vodenih tokova koji se u nj ulijevaju. Moramo Slavenima biti zahvalni, jer su vrlo malim promjenama koje su značajne za njihov jezik - Talijani bi to nazvali bisticcio, tj. igra riječima - konzervirali toliko klasičnih imena, a nisu ih barbarizirali poput Nijemaca.
Sjeverozapadna točka istarskoga trokuta zove se rt Savudrija (Salvore), i ovdje brodovi koji dolaze s juga Jadrana prvi put osjete strašnu buru, odnosno sjeverac - sjeveroistočnjak. Ime se pučki objašnjava time da obilježava bijeg jednoga kralja (Salvo Re), Otona IV., sina Friedricha Barbarosse, koji se 1179. godine borio protiv Mlečana u Portorožu. Ipak, ime je vulgarno latinsko, Salburium, od sal; Venecijanci i danas koriste riječ salbera. Dva “starca” od bijeloga kamena pokazuju kanal za prolaz dovoljne dubine. Na zapadnome dijelu maloga zaljeva ruševine su četvrtaste mletačke utvrde, a dubok jarak na malo povišenu terenu pokazuje da je to nekada bio utvrđeni logor. Na suprotnom je kraju patuljasti mol, dok novoizgrađena rampa vodi do crkve. Tu je na grebenu ispod trave debeo sloj otpada. Čim se štapom zagrebe ledina, na površinu izlaze kosti, ulomci keramike, naročito glineni utezi tkalačkog stana, komadići stakla i novčići, uglavnom kasnoga Rimskog Carstva i Mletačke Republike. Crkvi Sv. Ivana, koja je postojala i u Otonovo vrijeme, papa Aleksandar III. dodijelio je brojne oproste, kako nam kazuju prva dva retka natpisa:

“Heus, populi, celebrate locum quem tertius olim
Pastor Alexander donis coelestibus auxit …”

“Čujte, narodi, slavite mjesto kojemu je Aleksandar treći
pastir nebeskim darovima uvećao slavu, itd. itd.”

Crkva je popravljena 1826. godine, kada je vjerojatno Tintorettova znamenita slika bitke odnesena u Beč. Udoban župni dvor pokazuje znakove poljodjelstva, uzgoja pčela i dudova svilca, no zimski vjetrovi nisu ugodni. Jugozapadni rt odjeven je u uobičajenu morsku trobojnicu: crvenicu (terra rossa) koja u proljeće dobiva koprenu glatkog travnjaka, suncem izbijeljene ploče vapnenca, i crno-smeđi rubni pojas gdje sulfati iz morske vode nagrizaju željezni oksid u stijenama. Tu su: svjetionik (Fresnelova sustava) i parni rog. Prvi je bio izgrađen 1817. godine, a drugome treba više snage za glasnost.
Kad smo prošli svjetionik, okrenuli smo ravno prema jugu duž obale uz koju gotovo uopće nema otoka. Prva zanimljivost je potopljeni grad Siparia, čiji se položaj danas prepoznaje po pličinama (Secche di Sipar). Vjerojatno je uništen postupnim poniranjem obale oko 740. godine po Kr., kad je Arupinum, otok na kojemu je bio Stari Rovinj, nestao. Kad je prema Opatu Laugieru 1770. godine jedna opasno izražena oseka na ovoj obali zaprijetila i Veneciji razmjernim povećanjem razine mora (una fiera marca), pokazali su se mozaički podovi i dobro građeni zidovi s vratima i prozorima, u duljini od oko dvije milje.
Zemlja pripada dr. F. Venieru iz Pirana, a Državni inženjer gosp. Righetti bio je vrlo ljubazan kad nam je bio vodičem za našega obilaska (15. listopada 1876. godine) u društvu baruna Pina von Friedenthala, tršćanskoga namjesnika. Na rtu Katoro, kopnenom istaku prema zapadu, južno od Sipara, čiji je spoj s kopnom širok samo dvadesetak stopa, pregledali smo rimsku vilu koja je bila otkrivena 1876. godine. Mogle su to biti toplice, ali nije bilo bazena za vodu. Zatim smo veslali do kraja zaljeva, uz ostatke mletačkih trokatnica koje se zovu Castello di Sipar, i pristali uz skliske stijene Zambratije. To su dvije ribarske kuće i crkvica, što su vlasništvo mletačkih knezova Rotta. Zatim smo se uputili grubim putom do vlastelinskog imanja Romanija, koje uljepšava nekoliko starih bademovih stabala, a potom prema jugu krivudavim puteljkom do niske uzvisine pokrivene grmljem, gdje se nalazi Kaštelir kod Romanije (Castellier di Romania). Nalazi se sjeverno od Umaga (nekoliko stupnjeva istočno od magnetskoga sjevera), i promatrajući ga s mora u daljini izgleda kao zaobljeno brdo na obzoru, prekriveno nježnim drvećem. Kako je teren kraški, dobro je sačuvan oblik prapovijesnih bedema od dva koncentrična kruga, pri čemu je promjer unutrašnjega 250 engleskih stopa (76 m), a opseg mu je 785 (240 m) stopa. Debljina unutrašnjeg zida je 22,5 stopa (7 m), dok je širina opkopa, koji se jasno raspoznaje, 20-25 stopa (6-8 m). Naselje mora biti vrlo staro; crna zemlja (terricio nero), karakteristična za takva mjesta, i ulomci keramike (cotti) pokriveni su humusom od truljenja vegetacije, trave, grmlja i trnovita grmlja (Spina Marrucca, Paliurus aculeatus)72.
Lloydov parobrod pristaje u Umagu i Novigradu, iako ne dovoljno dugo za razgledanje mjesta. To su prave drugorazredne luke istarske obale, građene na kamenitim rtovima koji su gotovo potpuno okruženi morem, i s obrambenim zidinama koje su u klasično i srednjovjekovno doba bile nepovredive, te su ih jednom godišnje posvećivali i stavljali pod Božju zaštitu i zaštitu svetaca. Bedemi, “ponos grada”, još su ukrašeni bastionima i okruglim kulama, a u njima se otvara ono što Arapi zovu Bab-el-
-Barr (kopnena vrata) i Bab-el-Bahr (morska vrata). Središte grada sastoji se od velike crkve, u koju stane polovica stanovnika, zatim zvonika koji je često odvojen i čija su zvona stanovnicima bila isto što je vojnicima trublja. Tu je zatim mali gat koji se obično zove La Porporella, što se odvaja od jednostavne obale građene od obrađena kamena; stari grad ili marina, jednoličan skup sivo-bijelih kuća s krovovima od prljavih keramičkih ploča; i nekoliko velikih novih zgrada oblika sanduka za vino koje čine “novi grad” što pripada ovomu našem dobu velikih gradova. Osim podzidane obale, Novigrad ima i suvremeno šetalište s mladim stablima, kojim kao da se nitko ne šeta. Zemlja je bogata, naročito ona koja pripada knezu Righi73, pa ipak je raširena uzrečica “Cittanova, chi porta trova”, tj. u gradu ćeš naći samo ono što doneseš, prvenstveno hrane. Što se tiče stare Amonije74, gdje bi biskup Tomasini, nekoć Eminensis, smjestio prijeporni Nesactium usprkos Pliniju i Ptolemeju, njezin položaj obećava mnogo. Nalazi se na sjevernom kraju uvale Mirna (Porto Quieto), kraj izlaza iz istoimene doline, najveće i najvažnije od četiri rijeke na poluotoku. I tu je jamačno vodotok što ga je kapetan, koji je zapovijedao Prvim Periplom staroga poznatog svijeta (Orbis Veteribus Notus), zamijenio za jedan krak Istera (Dunava).
Ovdje, oko Uvale i Luke Mirne, Istra je najljepša. Pravilne padine s istoka prema zapadu pokazuju “naboranu zemlju, tako male brežuljke da ih nebo sagibajući se dodiruje, a žitna polja se uzdižu”. Zaobljeni obrisi odjeveni su u živu zelenu boju tijekom proljeća i ranoga ljeta, a padine su ispunjene vinogradima i maslinicima, mrljama šuma, uglavnom hrasta i nakupinama trnovitih grmova, a sve je to posuto bijelim selima. Postupni uspon, koji je poput gledališta u kazalištu, ističe planinsku pozadinu Donje Kranjske. Nanos se sa svojim snježnim vrhom vidi na jugu gotovo do Poreča. Tada se pojavljuje kao hermelinom zastrta Učka na sjeveroistoku, dok se na sjeveru uzdižu slavni vrhovi i vrhunci istočnih ili Julijskih Alpa iza Trsta: to su čvrsti oblici na kojima promjena svjetla sunca i oblaka djeluje kao neprekidna igra.
Glavna su naselja Buje na sjeveru i Kaštelir sa svojim visokim zvonikom južno od doline Mirne. Prvo je povezano poštanskom kočijom s Trstom, a po svojemu je položaju na rubu uzvisine, s koje se sve vidi, pučki prozvan Uhoda (La Spia, Specula Vedetta), odnosno motrilište. Bila je to jedna od devet istarskih biskupija s naslovom Evelensis. Monsinjor Tomasini (str. 294) ovako objašnjava njegovo slavensko ime: kad su stanovnici nekih “gradina” uz dolinu Mirne bježali pred neprijateljima, zaustavili su se na ovom brežuljku, i jedan je od njih rekao: “Tote boglie state” (Ovdje je bolje ostati). Od toga Boglie, Buglie i Buje, što nije savršeno objašnjenje, ali bolje je od onoga što ga je predložio Giovanni Battista Bivago - po uzoru na Bugia u Africi.
Sljedeća je postaja Poreč, koji je prije petnaest godina bio “napušten grad”, a sad je sjedište Istarskoga sabora. Njegovu katedralu (“Basilica Eufrasiana”), čiji se ekleziološki značaj može “možda usporediti samo s Rimom i Ravennom”, podrobno je opisalo mnogo putnika, među njima i naši Neale i Freeman. Prije nego što ju je posjetio povjesničar (1875. g.), obala Istre, kao i Dalmacije, Britancima je bila gotovo terra incognita. Zbog rata 1876. godine, to je sada postalo omiljeno odredište. Novi grad stoji na korijenu stjenovita jezička kopljastog oblika, koji se izrazito proteže prema zapadu-sjeverozapadu. Neobične je veličine i značaja, sjedište je Istarskoga sabora i središte gospodarske moći. Nedavno je osnovan Vinarski zavod, pod upravom dvojice činovnika, što ga plaća dijelom carska, a dijelom pokrajinska blagajna.
Oko Poreča i Rovinja grožđe je uglavnom jednovrsno, dok u drugim dijelovima poluotoka seljaci sade crno i bijelo grožđe. Filoksera je pogodila brojne vinograde oko Rovinja, a zaostali narod, koji ne vjeruje dobrotvornom utjecaju sumpora, iskorijenio je zaražene loze kako su to i Madeirani učinili za napada oidije 1865. godine. Na otoku Sv. Andrije, dalje prema jugu, zasađena je francuska loza, ali nije uspjela. Mali posjednik je u pravilu slabo obrazovan u vinogradarstvu, pozornost obraća samo na količinu, a ne i na kakvoću; miješa razne sorte, koristi nezrele kao i trule plodove, zapostavlja svoj proizvod tijekom osjetljiva procesa vrenja, a previše je nemaran da bi pretakanjem odvojio talog od vina. Stoga je rezultat dobar ocat, ali strašno loše vino. Mnogi su bogatiji zemljoposjednici započeli s poboljšanjima, a razultat je zdrav i cjelovit proizvod. U Žavljanskoj dolini, sat vremena hoda udaljenoj od Trsta, jedan švicarski posjednik, M. Collioud, koji ne samo što uzgaja svoje loze već kupuje grožđe i od susjeda, može za svoje crno vino tražiti florin i po (tri franka), a za jednu arnu, u kojoj ima oko osamdeset boca, plaćamo trideset florina, ili tri funte. Vino je čisto i ukusno, ali nema onaj petit gout rosé francuskoga vin ordinaire, što ga zamjećuje svaki putnik koji dođe iz Italije i kuša ga u Modanu. Uvjeren sam da se prvorazredna lagana vina ne mogu proizvoditi južno od Njemačke i Francuske; jer tamo gdje sunce prži, a kiša je rijetka, neizbježno se razvija alkohol.
Od Poreča, gdje se obalni rub lomi u zaobljene brežuljke, za razliku od dugih širokih poteza obalne crte sjevernije od toga, počinje razvedena obala s otočićima, grebenima i liticama koje obrubljuju poluotok do njezina južnog vrha. Koštane breče, koje se nalaze i na najmanjim takvim tvorbama, pokazuju da su one nekada bile dio kopna, koje i dalje u Istri i Dalmaciji tone, dok se talijanska obala podiže, kao što to dokazuju jadranske luke Ravenna, Venecija i Rimini.
Otoci izgledaju poput niskih stožaca, kojima je temelj bijeli kredasti vapenac, a prekriveni su zelenom travom, grmljem i drvećem. Gotovo svaki otočić ima svoje biljne vrste, kao da je zaseban kontinent, i svi su korisni kao valobrani jer štite udobne i sigurne luke Poreča, Rovinja i Fažane, sa sjevernim i južnim ulazima. Barem su tri bila naseljena u prapovijesno doba, od kojih jedan, Scoglio Marafor (= Martis Forum) nasuprot Poreču, nosi klasično ime. Na mnogim drugima ima tragova naselja ili samostana, crkava ili kapela, sačuvanih ili u ruševinama, pri čemu se vide samo čempresi.
Usporedo s otocima počinje melankolični i gotovo nenaseljen potez koji se pruža gotovo do Pule. Najveći dio zemlje neobrađen je, pri čemu grmlje i makija jedva pokrivaju sivo-bijele stijene i crvenu zemlju koja se u tri sušna ljetna mjeseca ispeče u terakotu (terra cotta). Ovdje je cijena vodi često jednaka cijeni vina. Potrebna voda, koja dolazi samo u obliku zimskih pljuskova, zadržava se samo u stalnim lokvama i močvarama (lame, laghi i paludi), koje truju zrak. Zato su već u rimsko doba nastajale zavjetne pločice s natpisom PRO FEBRIBUS, protiv groznice (tercijane). Lokve se ne mogu isušiti jer služe za napajanje stoke, a u pokrajini još nije iskušan uzgoj eukalipta. Kako su lijepe građevine i najbolje stancije zamijenjene siromašnim kolibama, a “La Torre” se srušila, nitko ne spava u polju. Oko šest ili sedam sati ujutro vidiš pojodjelce s njihovim kolima i životinjama kako napuštaju gradove u kojima spavaju zbog straha od bolesti. O ovoj se zemlji, kao i o rimskoj Kampaniji, može reći “Lontan da Cittŕ - Lontan da sanitŕ” (Daleko od grada - daleko od zdravlja).
Prošavši Limski zaljev (Canale di Leme, Culleus Lemenis), morski rukavac dug sedam milja, pristajemo u Rovinju, koji je - poslije Trsta - najveći i najnaseljeniji istarski grad. Smjestio se na visokom kamenom rtu koji se - kako je to uobičajeno - proteže prema sjeveru-sjeverozapadu. Na njegovu se vrhu nalazi suvremena katedrala, čiji je golem zvonik bio razlogom mnogih oklada među svećenicima koji su bili ponosni na svoje ‘kampanile’. Sjeverni ili stražnji zaljev (Porto val di Bora) opasan je. Sasvim je siguran južni zaljev koji zatvara otok Sv. Katarine. Na ovome niskom otočiću, koji odozgo ima trolisni oblik, a na papiru ima tanak rt u smjeru kopna, postoji stari zvonik, a na njemu raste oko 280 vrsta biljaka, uključujući sunovrat i Avena hirsuta. Stari grad, koji je u posljednje vrijeme ribarsko naselje, s uskim i visokim ulicama i uličicama, strmim i smrdljivim prolazima i prilazima, s otvorenim kanalima i klizavim zelenim vodospremama, ima pola tuceta crkava i kapela i jednako toliko malih trgova, velik samostan s desetak redovnika Male braće i velik bijeli zatvor. Novi grad na rivi, tj. u luci, ima glavni trg s kavanama i telegrafskim uredom, jednostavnu obalu, gat i zgradu Zdravstvenog ureda. Na krajnjem jugu je sasvim nova tvornica duhana oblika vojarne u kojoj radi oko 500 ljudi. Željeznički je kolodvor u sjevernome zaljevu, kao što je ovdje i uobičajeno, toliko udaljen od središta da je slobodan prijevoz kočijom skuplji od željezničke karte. Izgovor je da je ostavljeno dovoljno prostora za širenje grada, ali pravi je razlog u tomu što je pruga, koju su izgradili carski inženjeri, namijenjena najviše, ili samo, carskim ciljevima. Nadamo se da će rezultat biti onaj koji se poslovično pripisuje vjernom proučavanju poštenih vještina.
Ima, zaista, prostora napretku. Rovinjani, kojih ima oko 11.000, među najživljim su i najnemirnijim istarskim Talijanima, čak i žene vole koristiti noževe.
Govore posebnim dijalektom, za koji Dante kaže da je “barbaro incongruo e crudele” (barbarski, nezgrapan i okrutan). Ljudi su posebne građe, tamne puti i crvenih obraza. Njihovi neprijatelji kažu da potječu od rimske kohorte koja je poslije Pribijanja na križ bila osuđena da poput Kajina luta zemljom, dok nije pronašla sklonište u Arupinu. Time se objašnjavaju imena ulica poput Jeruzalem, Betlehem i Kalvarija, koje ipak ukazuju na crkvenu, a ne protucrkvenu sklonost.
Nedavno je njihov ponos bio teško povrijeđen kad su od Vlade tražili da Rovinj postane biskupsko sjedište. Vlada im je imenovala krvnika (“Boia”), tako da se okrutnom igrom riječi ovdje krvnika naziva rovinjskim biskupom (“Vescovo di Rovigno”, Episcopus Arupini).
U okolici ovog nemirnog grada ima zanimljivih prapovijesnih mjesta. Dana 30. travnja 1874. godine pod vodstvom nekog Pietra Genovesea, tragača blaga (koji tu svoju djelatnost nije skrivao), pratio sam gospodu Tommasinija i Marchesettija koji su krenuli pregledati grobnicu koja je netom bila otkrivena blizu Limskoga kanala. Poslije dvadeset minuta hoda od sjeverne luke, došli smo do lokve Lago di Ran (Žablja lokva), smrdljive vode koja se poslije kiše širi i koja je nedvojbeno leglo malarije. Sjeverno od toga diže se Monte Ricco75, gdje su stari kamenolomi dobroga kamena prema zapadu, i gdje je rimsko groblje dalo lakrimarije i sarkofage. Oko pola sata hoda prema sjeveroistoku od Žablje lokve, i u smjeru 345° (mag.) od Vrsara, grada na uzvisini na sjevernom kraju Limskoga kanala, nalazi se Monte Longo, gdje uobičajeni numulitički i hipuritički vapnenci postaju izrazito dolomitički. Spustivši se ljestvama niz grubi prolaz dubok 29 stopa (9 m), došli smo do pećinskog ulaza visokog devet stopa (2,7 m) a širokog četiri (1,2 m), s tragovima vrata, četvrtastim koso usječenim rupama na stijenama za šipke i dva glatka kamena bloka na krajevima praga. Niski tunel dužine 24 stope (7,3 m), koji je nedavno očistio “tragač blaga”, vodio je do središnje kružne nadsvođene prostorije, na čijem su se stropu vidjeli tragovi malog trnokopa, kao u kraljevskim pećinama kod Jeruzalema. Kroz otvor u gornjemu dijelu ulazio je zrak. Jedna plitka bočna niša bila je označena križem, a šuplji odjek upućivao je na moguće postojanje grobnica ispod toga. Unutra je stajao jedan grubi cipus. Našli smo grobne svjetiljke s urezanim imenom proizvođača, ili pak ukrašene likom dupina, te dva glinena utega tkalačkog stana, koje su ribari odmah proglasili utezima za mreže. Opći izgled podsjećao je na etrursku Sala, u kojoj se priređivala godišnja pogrebna gozba (Silicernium), a učeni prof. Carlo di Courbi našao je na istarskom poluotoku i druge tragove tajnovitog Rasne ili Rasenne.
Dopustite mi da kažem i nekoliko riječi o istarskom “tragaču blaga”. Premda se uopće ne srami što je pokušao sreću - i nije uspio - počinje osjećati podsmijeh, tako da će vrlo brzo izumrijeti i nestati. Kako je u Siriji, Egiptu i Magrebu (sjeverozapadnoj Africi) raširena priča o uspješnom vraču, tako je ovdje “Grk” (“Grego”) sinonim za vrača: posvuda postoje legende o Grcima koji pristaju uz morsku obalu i dolaze do lokalnih ruševina. Služe se planovima nacrtanima na pergameni i nestaju s plijenom. Neprijeporno su za vrijeme bizantske vlasti, tijekom općega bijega poslije pada Konstantinopola (1453. godine), mnogi Heleni dobjegli na jadranske obale, i odatle vjerojatno potječe takva tradicija. Poput istočnjačkoga alkemičara, tragač blaga od svojh žrtava zahtijeva tuste kopune i purane, bačve vina i možda usluge kakve ljepše članice obitelji. “Vrag iz Pićna” (“Il Diavolo di Pedena”), koji se još uvijek spominje, javljao se neljudskim oblicima, i strašnim je glasom uvjeravao svoje žrtve da će njegov profit biti postotak (ako bude darežljiv). Zato “vrag” nije bio optužen za “nezakonito korištenje nekih domišljatih vještina, izuma itd.”, već za prijevaru (truffa), ubiranjem novca lažnim obećanjima, a žrtva je potom cijeli život nosila nadimak “Postotak” (“Cento per uno”). Postoji i rabdomancija, ali kažu mi da se čarobni štapić (bachetto magico) od grma lješnjaka rabio bacanjem na pod, a ne držanjem za račvasti dio kao u sjevernoj Europi.
Južno od Rovinja Monte Aureo (Punta di Monte Auro) je postao Mons Taurus (Montauro), a na otoku Sv. Andrije, na kojemu je gradina i stari samostan, sada se proizvodi vapno.
Nešto južnije je hrid Sv. Ivana na Pučini (San Giovanni in Pelago), bubrežastog oblika. U njegov je središnji zaljev čudom doplutao unesrećeni brod nekog pobožnog kapetana, stoga na tom mjestu postoji kapela posvećena Evanđelistu. Na rtu Barbariga, koji se u staro vrijeme zvao Punta Cissana, postoje ruševine u kojima se prepoznaju ostaci staroga tračkog grada Cisse. Radionica purpurnog crvenila (Baphium) spominje se u “Notitia utriusque Imperii”. Zemlja uz more još je uvijek spaljena suncem, neplodna i pusta. Nešto bolja je oko Vodnjana (Adinianum ili Atinianum), pa ipak od sela do mora jedva raste pokoje drvo. Ali odmah zatim ulazimo u područje zimzelena: primorski hrast (ilex), smrdljika (terebinth), cistac (cistus, tri vrste), phillyrea (latifolia), mirta, oleander i divlji kapar najčešće su biljne vrste. Kako smo rekli, ovdašnji stanovnici zovu se Morlakima. Poput Ćića, prepoznaju se po po dugim “gaćama” (braghe) od bijele vunene tkanine, koje kao da nikada ne mijenjaju. Gareis o njima kaže: “Slaveni su ovdje neuki, praznovjerni, nepouzdani i vrlo lijeni”.
S desne strane broda ostavljamo Brijunsko otočje (Insulae Pullariae, Plinije 3, 30), na čija dva glavna otoka (Veliki i Mali Brijun) postoji više gradina (Kandler). Koštana breča je nedavno pronađena oko 400 m istočno od novoga svjetionika na rtu Peneda. Fažanskim kanalom prolazimo između maloga pularijskog arhipelaga i kopna, a za kanal kažu da bi bio daleko bolje sidrište za oklopnjače od Pule.
Kako se približavamo ovom novom Portsmouthu, koji svoje postojanje kao “glavna postaja k. u. k. Mornarice” (1853. g.) zahvaljuje nesretnom Nadvojvodi Maksimilijanu (Max), primjećujem da je Strabon (5, 1, 9) još uvijek u pravu kad tvrdi da se “Pula... smjestila u zaljev nalik pristaništu: u njemu su otočići (ne Brijuni kako piše u našim prijevodima), pogodni za pristajanje i plodoviti”.76 Prošavši utvrđenu Puntu Kristo, a unutar nje uvalu Zonke, vidimo skupinu nazovimodernih građevina na sjevernome kraju, koje križaju vatru s brijunskim baterijama i s obranom na južnome rtu Kompar. A sad, kako kaže Berlingeri -

“Pola poi s’ appruova “Pulu su zatim osnovali
Pesta da’ Colchi privi d’ ogni Speme Kolhiđani bez nade da će
Prender Medea, che da lor non si truova. pronaći Medeju, koja od njih pobježe.
Oh quanto il nome suo a lei conviene! Oh kako ime gradu pristaje!
Che appresso a lor ‘Cittŕ d’esuli’ importa koje u njih ‘Grad bjegunaca’ znači,
E il nome suo vetusto ancor ritiene.” a svoje staro ime i danas nosi.”

Pred ovakvim prizorom Sir Humphry Davy rekao je za luku da je “jedan od najveličanstvenijih pogleda na svijetu”. Divi joj se i Turnbull 1840. godine, a Neale je ulaz u luku držao “trenutkom koji nikad ne valja zaboraviti”. Ali otada se izgled promijenio zbog širenja nove Pule, koja broji oko 12.000 stanovnika, što je gotovo isto kao u Augustovo doba. Ploveći uz otočić Baterija (Scoglio Batteria), primjećujemo otočić Uljanik (Scoglio /degli/ Ulivi) (na zemljovidu - Delle olive ili Oliveninsel), drugim imenom Sv. Florijan (San Floriano), na kojemu je u staro vrijeme bio mauzolej Rasparagana, kralja Roksolana (120. god.). Na njemu su prije nekoliko godina travu brstile koze, a danas se može pohvaliti najsuvremenijom opremom navoza i dokova. Glavne točke koje se ističu jesu citadela, rimski Kapitol ili gornji grad, koji je najvažniji od preostalih šest brežuljaka, a ispod njega Franjevački samostan (izgrađen 1285. godine), sada vojno skladište; duž obale su zgrada zapovjedništva ili Festungs-Commandogebäude; “vrlo zanimljiva” katedrala s nekoliko oslikanih prozora; velika nova vojarna otvorena 1875. godine, Arena ili amfiteatar koji više nije veličanstveno osamljen kako ga je vidio Davy, jer su ispred njega niknule nove građevine; te mala željeznička postaja u Uvali sv. Petra, narodnim imenom Valle Lunga.
U posljednje je vrijeme u Puli otkriveno mnogo starinarskih vrijednosti koje su pohranjene u lokalnome muzeju, hramu Rome i Augusta, na glavnome trgu koji je nekada bio Forumom. Otkad sam 1873. godine posjetio Arsenal, vidljiva su poboljšanja. “Kolosej”, od kojega je Neale “otišao tužan misleći na kršćanske mučenike”, u međuvremenu je (1875. godine) zaštićen željeznom ogradom s morske strane, a čvrstim zidom prema kopnu. Gradska je uprava također u Via Flavia ogradila pogrebni slavoluk Sergijevaca, odnosno Minervina vrata, kroz koja je prolazila cesta uz koju su nekoć bile poredane grobnice poput onih u Via Appia u Rimu. Današnje njezino ime je Porta Aurata ili Aurea, pučki “Porta Rata”. Međutim, rimski jednostruki luk prema istoku, na vojničkoj cesti za Labin, koji premošćuje jarak oko utvrde, još je uvijek - usprkos Gareisovim i drugim prigovorima (str. 72) - javno smetlište za cijelu četvrt. U tome su istarski Slaveni nepopravljivi. U listopadu 1876. godine napokon je dovršen Maksimilijanov spomenik, s natpisom “Von der Kriegsmarine in denkbarer Erinnerung” (Od Ratne mornarice sa zahvalnim sjećanjem), ali on je jedva dostojan neustrašive austrijske mornarice ili kraljevića koji ju je uzdigao do sadašnje časti. A ono što putnika više zanima, a odnosi se na gostionice, dvije su obnovljene tako da više nisu “prljave krčme”, i u njima su ljudi uljuđeni, ali naplaćuju pretjerano.
Južno od Pule obalu oblikuje niz zelenih i grmljem obraslih zaobljenih brežuljaka, na kojima su južne i sjeverne strane ogoljele do vapnenačke stijene. S pučine se vidi ogoljeli vrh Monte Goli (Monte Calvo) i tamna padina Crne punte (Punta Negra), a sve to okrunjeno nazubljenim zidom Učke na vrhu visoke zaravni. Prolazimo Medulin, gradić jugo-jugoistočno od Pule a unutar pulskog agera, koji Coppo i većina antikvara poistovjećuju s Mutilom koju su uništili Rimljani (Mutila deleta). Do krasnih kamenoloma dolazi se dobrom cestom iz Pule, koja je popravljena Vespazijanova Via Flavia, a blizu suvremenog naselja uzdiže se uzvisina stare utvrde, gdje je vjerojatno stajao stari trački grad. Plovimo izvan nekada opasne hridine zvane Scoglio Porer, sa svjetionikom i plutačama koje odvajaju plovni kanal od opasne pličine. Potom plovidbeni put obilazi oko južnoga vrha Istre, niski rt “Punta di Promontore” (Polaticum Promontorium). Na jednoj mletačkoj mapi iz 1572. godine naziva se Punta di Compare, a prvo se ime odnosilo na sjeveroistočni rt. Prešavši Medulinski zaljev, s koje je strane Pula potpuno otvorena kopnenome napadu, prolazimo rt Marlera (Punta Merlera) i čitav niz izbočina kopna između ovoga i ušća Raše koje su poznate kao Le Merlere. To je prikladan opis niskih brežuljaka prekrivenih tamnozelenom vegetacijom na crvenome vapnenačkom tlu, s kredno-bijelim izbojcima koje je stalno nemirni Kvarner izglodao i pocrnio.
Naš kurs se potom okreće prema sjeveroistoku. Ubrzo ćemo se vratiti zaljevima koji su poznati kao Budava (Valle di Badň) i Raškome zaljevu gdje, kako smo rekli, završava augustejska Istra, a počinje Liburnija. Vidimo usamljeni toranj crkve Sv. Ivana u Šumi (S. Giovanni in Bosco - S. Ivanaz) ponad tmurne Crne punte, koja je na nekim mapama označena imenom Pax tecum. Ovaj rt, posljednji izdanak lanca Učka - Sisol dobio je mali svjetionik. Sljedeće važno obilježje jest mala luka Rabac (Rubaz), na koju ćemo se vratiti. Od Plominskoga zaljeva odvaja je zaobljen masiv Monte Usir. Plominski je zaljev dugačak morski usjek koji s morske strane završava dugim uskim klancem koji ukazuje na djelovanje rijeke u neko davno doba.
Na južnome rubu sada malog jezera Čepić77 donedavno je bio preljev, poput onoga u Afalonsu, koji je bio dovoljno jak da pokreće mlinove, no ušće se zamuljilo a građevine su u ruševinama. Otada postoje, odnosno postojala su dva ispusta, jedan podvodni a drugi otvoreni: ovaj posljednji je važna i dobro prepoznatljiva dolina Raše.
Ponad vrha zaljeva stoji mali tužni gradić Plomin (Fianona), koji izgleda poput gusarskoga i krijumčarskog gnijezda (što je i bio), i izrazito se razlikuje od uglavnom otvorenih naselja i njihovih vedrih krajolika. Gradić je prilijepljen na južni kraj Sisola (Monte Zucchero ili Mala Učka, 2.600 stopa78), planinu vrlo izvijenih obrisa, koja se iza male depresije prema sjeveru vezuje s Učkom. Na tome masivu, blizu kapele Sv. Barbare, po tradiciji se nalaze ostatci staroga dvorca zvanog Lisborna ili Lesborna (Liburnia?).
Iza plominske luke ulazimo u uski kanal Farasina (Porozina), koji odvaja istočnu Istru od sjeverozapadnog kraja tmurnoga i pustog otoka Cresa, na kojemu se snijeg ponekad, kao na Islandu, spušta do mora. Ovdje se otvara veličanstveni Riječki zaljev, koji se - naročito zimi kad oba dobiju zimski pokrivač - može usporediti s Napuljskim zaljevom. Plovimo duž liburnijske obale, u sjeni Učke, svetog Anđela zaštitnika našega jadranskog Partenopeja, što uvećava veličanstvenost slikovitosti krajolika. To je najviši vrh Istre (4.400 stopa79), koji su Rimljani zvali Mons Major, istarski Talijani zovu ga Monte Caldera, Caldier, Caldera, Caldaro ili Caldar, a Slaveni Vela Učka (Uzka). Neki ovo posljednje ime izvode od sela koje se nalazi zapadno od vrha. Drugi ga čitaju “Velika Uska” po obliku grebena na vrhu, a u opreci s “Malom Uskom”80 tj. Sisolom. Istočni obronci i brežuljci ovoga “kralja” istarskih planina bogati su i bujni. Blaga klima i iznimna ljepota vegetacije učinili su ovaj dio liburnijske obale omiljenim u svjetskih osvajača.
Držeći se uvijek obale, čije su visoke vapnenačke stijene izbrazdane mnogim izdubljenim pećinama, prolazimo pored gradića Brseča, primjećujući fini pijesak na obali, gdje su brodice čitave zime usidrene. Promatramo nepravilne gradiće duž visoke ceste za Rijeku, čija se bijela traka u dugoj crti ističe na tamnozelenoj podlozi, bez obzira na visinu. Poslije visokoga grada Mošćenica otvara se njegova Draga, koja pod imenom Val di Sara ide uzbrdo do južnog ruba Učke. Ovdje očekujemo vidjeti korištenje snage vode, ali kažu nam da je to “u planu”. Uvala odvaja općinu Mošćenice od Lovrana (Lauretum), gdje je zimzelen koji mu je dao ime danas zamijenjen palmama i jestivim kestenom, marunom, koji se može koristiti na više načina. Lovorov grad, poznat po bitci iz 695. godine, nalazi se na obali mora, pa je od gusara bio zaštićen zidinama i dvama malim utvrdama. Sad se vidi samo mol i mandrač (unutrašnja lučica). Od ovoga mjesta okrećemo gotovo na istok, s pogledom na crkvu Sv. Petra koja se nalazi na uzvisini, na prekrasno područje Opatije (Abbazia Villa), na visoki Kastav, na niskoležeće Volosko i njegovu lučicu Priluku, gdje tuna ulazi u svoju smrtnu klopku, te dolazimo do Rijeke Tarsatike (Tersatica Fiume).
Tako smo u malo više od 24 sata prošli duž tri strane istarskoga poluotoka. Lloydov parobrod zaustavlja se u Puli između 5 i 10 sati uvečer, tako da oko krajnjega južnog rta obilazi noću. Putujući kolnom cestom za Trst, osmosatnom vožnjom možete obuhvatiti cijeli krug oko jadranske Istre.
Istra je veličinom mala, a velika slavom. Klimatske osobine učinile su je, poput Sirije i Palestine, svojevrsnim sažetkom svijeta. Planinsko područje na istoku hladno je poput engleske, nizine na jugu i zapadu uživaju u ugodnoj toplini Italije; agave cvjetaju u Rovinju, a šikara buja na Učki koja je udaljena samo trideset milja u ravnoj crti. U rimsko je vrijeme poluotok bio susretištem naroda, jer su ga presijecale dvije glavne ceste: ona koja je prema jugoistoku povezivala York preko Aquileje s Konstantinopom i Levantom, te istočna trasa između Jakina, Pule, suparnika Ravenne i Zadra, te do Dunava u Panoniji. Zato je Istra bila omiljeno boravište careva, poput Vespazijana, i patricijskih obitelji poput Krasa (Licinii) i Sergija (Castropola), te mnogim uglednicima (clarissimi viri) i uglednicama (clarissimae feminae), čije vile nisu bile samo poredane duž obale, već su se širile i u središte. Otuda potječe i zanimanje koje su za Istru pokazivali antički pjesnici, zemljopisci i povjesnici. Posljednjih je godina bila nepravedno zapostavljena.

Drugi dio

Rabac (Rubaz), labinska luka, jest naselje s pola tuceta kuća, uključujući u to i mali gostinjac. Obala je kamenom obložena, a mali gat dobro je zidan, s dvije stupnjevite rampe. Neki je domoljubni građanin lučkoj službi darovao brodicu za spasavanje, “Felis”, a civilni “deputat” (činovnik zdravstvene službe) sa zadovoljstvom nam je pokazao sve što se može vidjeti. Luka je dobrim kolnim putom, što ga je izgradila općina, povezana sa svojim gradom Labinom. Ovaj izdaleka nalikuje na golem srednjovjekovni zamak postavljen na vrh brežuljka poput gnijezda ptice grabljivice, pri čemu je visok zvonik orijentir u prostoru. Cesta se penje po lijevoj strani dubokog klanca, koji prema imenu cijelog obalnog područja (općine) u gradu zovu Valle di Ripenda. Oko polovice puta cesta mostom prelazi sjeverni krak klanca koji poslije kiša odvodi oborine s gornje zaravni poput slapa. Taj most odvaja Ripendu od Labina. Od te točke glavni klanac postaje Valle d’Albona. Strme kamenite padine prošarane su puteljcima. Na nekim mjestima vodeni tok pokreće mlinove. Tijekom ljeta tok je suh, a zimi podivlja poslije jakih kiša.
Klanac Ripenda - Labin udubljen je u uobičajenom istarskom vapnencu (eocenskog numulitičkog podrijetla) i putnika jako podsjeća na slične značajke Anti-Libanona. Ispod numulita, hipurita i radiolita (Rudisten-Kalk) na obje strane klanca vidi se koso položena traka vapnenca punog školjkaša (perna) koji kad je ulašten izgleda poput mramora; debljina sloja iznosi od 45 do 60 cm. Na obje strane javlja se eocenski pješčenjak. Na oko polovici puta nalazimo na lijevoj padini iskop pjeskovitog lapora (gres marnées) u smjeru sjever-sjeveroistok. Pečen i pomiješan s pijeskom daje, poput zemlje sa Santorinija, fini hidraulički cement. Nekada se pekao na licu mjesta, ali peć nije bila isplativa, pa se sada sirov otprema u rovinjsku tvornicu.
Kad smo došli na vrh, iz smjera sjeverozapada okrenuli smo prema jugozapadu i tako zakoračili na labinsku zaravan (Altipiano), namreškano sedlo s izrazito plodnom zemljom, koje na zapadu prekidaju dva velika klanca: Krapanska dolina (Val di Carpano) koja je preslik klanca Ripenda-Labin i odvodi vodu s toga dijela zaravni, te Raška dolina (Val d’Arsa) koja je u davnini bila otvoreni odvod Čepićkog jezera (lacus Arsiae), koji je danas močvara što rađa opasne vrućice. I pogled prema unutrašnjosti vrlo je privlačan. Gotovo točno na sjeveru stoji Učka poput hladnoga Vezuva. Kao Julijske Alpe koje se vide iz Trsta, i ona je mjesni barometar, čija oblačna kapa predskazuje kišu. Nešto istočnije izdižu se zvonici Pićna i Gračišća, koji se ističu na čistome plavom nebu. Uzana zaravan crvenog vapnenačkog tla pokrivena je vinogradima, a tri sela danas predstavljaju tri kule koje su branile sjeverni pristup. Ostatke danas travom pokrivena rimskodobnog pristupa s lakoćom prepoznajemo duž istočne padine kamenita stošca koji je negdje strm, a negdje blag. Vidimo i klasičan luk (pored sjeveroistočnog ulaza, Porta S. Biagio) koji je danas zatvoren, a predstavljao je prolaz kroz visoke bršljanom pokrivene zidine najstarije utvrde.
Slijedimo li suvremenu općinsku cestu, koja povezuje Labin s Rijekom i Pazinom, kao i s Rapcem, na desnoj strani prolazimo pored slikovite istarske kapele, posvećene Bogorodici, u čijem su se popločanu trijemu, koji drže tanki monolitni stupići, pokapali pokojnici prije negoli je novo groblje izgrađeno južno od grada. Visoko iznad nas na lijevoj su strani stare palače koje oblikuju bedem nekadašnjeg republikanskoga glavnog grada. Tri su četvrtaste kule osim toga pretvorene u stambene kuće, a dugačak niz visokih palača, sa četrnaest prozora, još i danas pripada obiteljima Depanghes, Manzini i Negri. Novi grad (Borgo) nastao je oko glavnoga trga (Piazza del Borgo) s mletačkom loggiom i suvremenim društvenim domom (Casino di societŕ), pristupa mu se prolazeći uz nove zgrade, među kojima se ističe ona gosp. C. de Furlane, detto il Capetto, kod koje su dvije strane (pročelja) potpuno različite. Nalazimo sobe u starom svratištu “Albergo al Cittadino” vlasnika Franje Vladisovića. U gornjemu gradu postoji nov hotel, ali nema prekrasan pogled svoga starog suparnika.
Albona, koju su Grci zvali Alouon, a Hrvati Labin, često je opisivan grad, a ima i svoju monografiju. Autor joj je Bartolomeo Giorgini iz Asola, koji sebe naziva Aromatario (ljekarnik) i koji je u gradu živio. Svojih dvanaest poglavlja o Labinu tiskao je 1733. godine. Položaj grada odredio je s 44° 40’ sjeverne širine i “gradi” 37° 30’ (Ptolemej, ist. dužina 36°) na četrnaestoj paraleli, s najdužim danom koji traje 15 sati i 24 minute. Gradsko područje široko je 16 milja, dugo 10 milja, a njegov opseg iznosi 70 milja i određuje ga na sjeveru Kožljačko jezero, na jugu i zapadu Raša. Osnivači grada mogli su biti Kolhiđani, koji su se 1222. godine pr. Kr. “naselili u Japidiji, koju su zvali Istrom”. Ali on prvu Albonu smješta, bez ikakva razloga, u Starigrad (stari grad) šest milja udaljen od sadašnjega grada i osam milja od mora. Ljudi su se preselili na sadašnji brežuljak kad su vidjeli da je tamo malo vode i da je zrak loš. Kad su Istru osvojili “gospodari svega”, Labin je, kako pokazuju brojni natpisi, bio republika, i municipij s edilima, duumvirima i vijećem dekuriona. Na vrlo nesigurnim temeljima počiva tvrdnja da je grad prešao na kršćanstvo 65. godine. Cijelo je područje jako stradalo u napadima Markomana i Kvada (373. godine), Vizigota (380. godine), Herula (487. godine), Ostrogota pod Teodorikom Velikim (489. godine) i Langobarda (526. godine). Nakon što je - zajedno s Istrom - pripadao Istočnome carstvu tijekom 32 godine, Labin je Karlo Veliki pripojio Zapadnome carstvu (788.- 909.), da bi napokon, za Fridriha Barbarosse (1172. godine) prešao pod vlast akvilejskoga patrijarha.
Oko XIV. stoljeća “oppidum” je bio sveden na običnu utvrdu, na polovicu veličine sadašenjega “Staroga grada”. Nakon patnji koje su prouzročili Saraceni i drugi barbari, sretno je ujedinjen (1420. godine) s Kraljicom mora o kojoj je zapisano da dominium Venetorum non deficiet usqe ad finem mundi81. Zadržao je svoje slobode, njime su upravljali podestati, rektori (Rettori), a za grb je dobio crveni križ na srebrnom polju. Osim toga, područje grada gotovo je udvostručeno, tako da je stvoren novi dio Staroga grada: bedem je ojačan novim zidnim plaštom i s pet četvrtastih kula koje i danas postoje, osim sjeveroistočne koja se srušila prije nekoliko godina. Između 1587. i 1600. godine glavni je ulaz novoga ili jugozapadnog dijela staroga grada - koji ne valja zamijeniti s podgrađem (Borgo) izvan zidina - dodatno učvršćen dvjema novim okruglim kulama (propugnacula, baluarte), od kojih je Torion jedna, s bočnim zidom (Revellino). Bile su opremljene s dvanaest brončanih sprava za izbacivanje zrna (aenea tormenta) za koje je dužd Marino odobrio tisuću zlatnih cekina. Iznad unutrašnjih vrata, gdje je danas profanirana kapela Svetoga Flora (novigradski biskup, 524. godine), postavljen je lav Svetoga Marka s pokretnom kamenom kuglom u ustima. Noću 19. siječnja 1599. godine Labin je napalo 700-
-1.000 uskoka ili senjskih gusara, koje je nadvojvoda Ferdinand poslao da ugrožavanjem Istre izazovu zabrinutost Venecije. Odbijeni su uz gubitak sedam života, a osvojili su Plomin koji je tada bio neutvrđen.
Moram čitatelja uputiti na Giorginijevu knjigu zbog otkrića, oko 1817. godine, u mjestu zvanom Kalić (jedan rukopis ima Kalik), “orijaša iz Labina”, čije su kosti bile triput veće od veličine najvećega čovjeka. Na Giorginija valja uputiti i u svezi s podrijetlom i grbovnicama obitelji Battiala i Negri, Luciani i Scampicchio, Coppo i Franković, Ferri, Dragogna, Munzini, Manzoni i Tagliapietra.
Od mojega posljednjeg boravka, Muzej Scampicchio pribavio je tri ulomka kamenog oruđa, dva pronađena u Pazinu a jedan u iskopima južno od Labina, pored manje vodospreme. Ovi jedva zaslužuju ilustraciju, ali prilažem crtež brončana (bakrena?) bodeža koji je pronašla jedna obitelj tragača blaga nešto sjevernije od stancije Pervodraze, oko 15 minuta hoda jugozapadno od Kunci. Dva sječiva, koja se spajaju u laganoj krivulji, jesu oštra, a na uzdignutu srednjem dijelu, s rubom od 1/8 inča (3 mm), nedostaje ukras urezanim crticama i točkama, koji krasi najdotjeranije oružje. Nalaznik je vjerojatno grubo sastrugao dio površine koji nedostaje, a vjeruje se da je držak bacio.
Moj prvi izlet bio je na gradinu Kunci, najljepšu svoje vrste, na kojoj kao da je prapovijesni čovjek pred vama. Opet smo uživali u pogledu s Križnog-brega82, jednoga od mnogih nižih brežuljaka koji, međutim, u staro doba nije bio naseljen. Razjasnili smo vodoopskrbu ovog histarskog naselja koje se nalazi na vapnenačkoj zaravni ponad Tasella, poput visoravni južno od Labina, a obilje vode izlazi na spoju ove dvije tvorbe. Ni ovaj put nisam vidio traga groznoj zmiji koju Slaveni zovu gad (vipera del Corno), koju opisuju kao jednoroga s crvenim repom. Sakupili smo veliku količinu hrbina (cotti), ulomaka keramike izbijeljenih otapanjem vapnenca u suhozidinama. Ulomci keramičkih posuda na gradinama uglavnom su jednoobrazni, debeli, masivni i teški. Na lomu se vidi tamna, gotovo crna jezgra, što je rezultat nepravilnog pečenja u otvorenim pećima na vatri od šiblja, što je općenita navada barbara. Crvenkasto-žuti vanjski sloj posut je svijetlim točkicama kremena ili vapnenca. Kod posuda savršenijeg oblika ovih nema mnogo, a takvih je primjera prikupljeno više u Kringi. Ove značajke očevidno nestaju u rimskoj keramici, koja je vrlo brojna duž istarske obale. Naposljetku, svi su veći sačuvani komadi gruboga oblika, izrađeni bez uporabe lončarskog kola, a usta i drške su jednako toliko grube, masivne i nepravilne.
Moj prijatelj gosp. Ernesto Načinović iz Sv. Nedelje (nekad se zvala Dubrova), koji nam je za našega prvog posjeta pokazao Starigrad u Prodolu, otkrio je ostatke još jedne gradine, oko milje udaljene u smjeru sjeveroistoka od kuće njegova oca, na mjestu koje je na austrijskom zemljovidu označeno kao “Erschichze” (Eržišće). Područje pripada plominskoj općini, a klanac istoga imena nalazi se u smjeru 130° od istoimene “Ville Erschiscze”. Njegovu je pozornost privukla činjenica da su mu seljaci donijeli dva ulomka masivne ljudske lubanje. Na sredini područja gradine stoje visoke vapnenačke stijene ogoljele kišom i vjetrom, a izgleda da je središnji prostor bio - sudeći po općemu pravilu - podijeljen u dva nejednaka dijela zidom od grubih kamenih blokova, od kojih šest i danas stoji na svome mjestu, u smjeru gotovo sjever - jug. Postoje i tragovi jednoga ulaza. Sjeverni luk bedema ima dvije prirodne izbočine koje su mogle biti iskorištene kao grube kule, dok ih je na južnome licu zida tri. Iskapanje na nasipu pokazalo je postojanje karakteristične crne zemlje, a pronađeni su ulomci keramike, uključujući nekoliko primjeraka s drškom, ljudske kosti, životinjske kosti i zube (ovce ili koze, svinje i možda kunića).
Krajem kolovoza 1876. godine, dr. Scampicchio i ja krenuli smo istražiti pećinu Trdačina (Terdazzina), na cesti Sv. Ivana (del Lago), gotovo točno južno od Labina, i na gotovo sat vremena lagana hoda. Vitez Luciani odavno drži da će ove tvorbe, tako brojne u vapnenačkim stijenama Istre, dati ostatke pećinskoga čovjeka, u što osobito ne vjerujem. Odmah po izlasku iz grada, vapnenačka stijena koja počiva na pješčenjaku pokazuje tragove ljudskoga naseljavanja. Tu je vjerojatno bila neka obrambena građevina za važan put koji vodi u luku Trget (Traghetto) u Raškome zaljevu. Odmah ispod toga, i istočno od Gornjega grada, lijevo od ceste, leži velika vodosprema (La Cisterna Grande) iz rimskoga vremena, čvrsto građena finom opekom sa četvrtastim stubovima, oblim lukovima i svodovima. Malo dalje je druga, koja je zatrpana. Treća (La Cisterna Piccola ili La Zuecca), koju koriste kožari, nalazi se ispod groblja, na mjestu zvanom Alle Fontane. Također na lijevoj strani jest kapela Sv. Maura, gdje su bile pronađene pogrebne urne i nadgrobni natpisi obitelji Gavillija ili Cavilija, od kojih se jedan čuva u labinskoj Loži. Dalje prema istoku nalazi se crkva Sv. Gala (San Gallo) kod koje je pronađen kamen s natpisom “Svetim Nimfama”, a nalazio se na balneju izgrađenom za municipij. Na krajnjoj južnoj točki nalazi se Grašišće, položaj s kojega se nadziru ceste za Rabac, Prklog (Portolungo) i Santa Marinu.
Prođemo li s lijeve strane kapelu Sv. Marije Magdalene, koja pripada obitelji Scampicchio, na uzvisini s desne strane ostaje nam crkvica Sv. Mihovila. Pored nas je selo Castelliere de S. Antonio di Monte na desnoj strani labinskoga klanca, čije su sve starine uništene. Daleko ispod nas vidi se dugi goli rt Prklog (Portolungo), čiji se sjeverni dio nadovezuje na rabačku uvalu. Zid od krupnoga kamenja preko uske prevlake, te još jedna vodosprema za kišnicu, pokazuju da je ovdje bila rimska vila, što je uobičajena pojava na obali Labinštine, gdje su osvajači svijeta, ne bojeći se gusara, uživali u kupanju i u blagotvornom zraku koji je 4° topliji nego na višim dijelovima područja. Ipak, prije negoli nastavim opis prema Trdačini, prevest ću posljednje izvješće o pećinama koje mi je poslao Vitez Luciani, s mojim primjedbama na njegov dugačak popis83.
Dr. Scampicchio poslao je šest radnika, i dok su oni započinjali kopati, mi smo izmjerili pećinu. Dugačka je 24 m, široka između 6 i 8, a srednja visina bit će oko 5 m84. Jedan član obitelji Negri pretvorio ju je u spremište leda tako što je popločao pod, zatvorio otvor suhozidom u kojemu je ostavio vrata, a slično je zaštitio i manje dno pećine. Udarci raznih oblika i veličina na stropu i na zidovima pećine pokazuju poznate znakove tragača blaga. Ali, naša je potraga bila potpuno razočaravajuća.
Crvena vapnenačka zemlja pronađena je netaknutom. Samo je vrlo tanak sloj, oko jedne stope ispod poda, bio crne boje, i to je vjerojatno ostatak povremenog života pastira ili razbojnika. Nekoliko obrađenih životinjskih kostiju, kao i ulomci stare keramike, koji su mogli biti i doneseni, bili su jedini i nezadovoljavajući nalazi. Kopali smo do stijene, više od metra ispod površine poda, a potom smo se okanili Trdačine kao bezizgledne pećine. S njom smo napustili i sve nade da ćemo pronaći tragove pećinskoga čovjeka na istarskome poluotoku.
Usprkos jakom vjerovanju mojeg prijatelja Lucianija, nikad nisam vjerovao da će se u ovim krajevima pronaći tragovi rase pećinskih ljudi. Oni se u pravilu nalaze85 u području klime koja je ili vrlo topla i suha, kao u području Crvenoga mora, ili hladna, kao na sjeveru Francuske. Povrh toga, trogloditi ni danas ne napuštaju rado svoje jeftine i udobne nastambe. To se vidi u cijeloj La Beance, pa čak i u Saint Cime, manje od jednog sata putovanja vlakom od Pariza. Ipak, neprekidni prodor vode od kišâ što su u Istri zacijelo bile obilnije prije negoli je poluotok ogoljen sječom šuma, činili su ih vlažnima i malaričnima, dakle vrlo neudobnima u usporedbi s onima u krednim stijenama. U biti blago podneblje ugodnog poluotoka također potiče naseljavanje na otvorenom, a nudi i pogodne materijale za gradnju: vapnence čiji prirodni lomovi čine rezanje suvišnim, i obilje drva za grube kolibe. Naposljetku, velik broj prapovijesnih ili proto-povijesnih gradina (castellieri), kojih na Labinštini ima dvadesetak, nije u skladu s postojanjem trogloditske rase.

S engleskoga preveo:
Robert Matijašić, Pula

Prethodna objava:
BILJEŠKE O GRADINAMA, ODNOSNO...

Sljedeća objava:
NAJSTARIJI MISAL SREDNJOVJEKOVNE...

Povratak na sve novosti