BILJEŠKE O GRADINAMA, ODNOSNO PRAPOVIJESNIM RUŠEVINAMA NA ISTARSKOM POLUOTOKU 3. dio

16. Listopad, 2003 - 14:18

Kapetan R. F. BURTON, dopredsjednik Londonskog antropološkog društva, Konzul Njegova Veličanstva, Trst

Dodatak

Slijedi zanimljivo pismo koje je jedan vrlo poznati Istranin poslao časopisu “La Provincia”58. Ono zaslužuje cjelovito prenošenje, a i odgovor je pridodan na jednak način:
“U Istri se na istaknutim mjestima i u velikom broju nalaze ruševine koje se talijanski zovu ‘Castellieri’, a hrvatski ‘Grad’, ‘Gradina’, ‘Gračišće’, ‘Gradišće’ (talijanskom ortografijom ‘Gracischie’ i ‘Gradischie’, pri čemu talijanski čitatelj mora znati da se ‘schie’ mora izgovarati ne na toskanski način, već kao u venetskome ‘schieto’), koji svi nazivi proizlaze iz korijena ‘grad’, što znači tvrđavu, utvrdu, obzidano mjesto. Ostaci se sastoje od zidina sa žbukom, ili pak od samih ruševina.
Puk misli da su to grčke gradnje, ali je veleučeni dr. Kandler dokazao da je takva tradicija posve neutemeljena, jer slaba vlast Istočnoga carstva gotovo da nije ostavila traga, a ponajmanje takvoga koji bi imao grčki nacionalni karakter.
Naši su znanstvenici u gradinama bili skloni prepoznati djelo rimskih ruku. U Istri je mnogo spomenika rimske veličanstvenosti, mnogi su vidljivi svjedoci značaja koji je rimska vlast pridavala ovoj pokrajini, tako da se u nedostatku bilo kakva povijesnog traga o podrijetlu gradina sama od sebe nametala ideja kako se radilo o rimskim logorima. Primijetili su da se s jedne gradine vidi druga, i to je dovelo do zaključka da su ove utvrde mogle međusobno komunicirati optičkim telegrafom.
Ova pretpostavka nije međutim uvjerila sve znanstvenike, koji su joj suprotstavljali tvrdnju da Rimljani nisu običavali raspršivati snage, da su pokorenim narodima ostavljali slobodu kretanja, ali da su bili spremni strogo ih kazniti u slučaju pobune. Utvrde su morale ovisiti o garnizonu i obrnuto, no ako se uzme u obzir broj i veličina gradina, trebalo bi zaključiti da je tisuće vojnika bilo uposleno za držanje tih malih utvrda u pustim i negostoljubivim krajevima, jer u gotovo cijeloj unutrašnjosti Istre nema rimskodobnih tragova u gradovima koji danas postoje. To ne bi odgovaralo mudroj politici i strategiji toga osvajačkog naroda. Držalo se da su gradine bile djelo starosjedilačih naroda za obranu slobode protiv Rimljana. Ovo mišljenje zaslužuje pozornost ako znamo kako su žestoku obranu Histri suprotstavili rimskome oružju. Ali kako dosad na gradinama nisu pronađeni natpisi, oružje ili drugi dokazi koji bi potvrdili njihovo rimsko, keltsko, tračko, liburničko, flanatičko ili japodsko podrijetlo, problem je ostajao otvorenim, kao i spremnost da se prihvati neka druga pretpostavka koja bi davala kakvu nadu.
Nedavno su, na temelju ponovljenih nalaza, geološka i antropološka znanost utvrdile kako je u pradavno vrijeme i u prapovijesti u Europi - u vrijeme pećinskoga medvjeda, primitivnog slona, nosoroga i hijene - živjela ljudska rasa različita od naše. U Švicarskoj i sjevernoj Italiji pronađene su sojenice na dnu jezera, s ostatcima ljudi i životinja, a njihovim proučavanjem i proučavanjem predmeta koji su ondje pronađeni, a kojima su se ti ljudi služili, pokazalo se da su ljudi - u vrijeme kad su ih divlje zvijeri ozbiljno ugrožavale - spas tražili gradeći cijela naselja na sojenicama uz jezera. Daljnja otkrića, najviše oružja i oruđa od kamena, kosti i bronce, pridonijela su oblikovanju suvislog sustava napretka i razvitka prapovijesnog čovjeka i podjele u razdoblja, tako da se govori o kamenom dobu - koje odgovara pećinskome čovjeku - a nakon njega došlo je brončano doba, čiji se ostatci već nalaze u sojenicama.
Da sve ranije pretpostavke o istarskim gradinama nisu bile vjerodostojne, znamo po tomu što danas većina misli kako se podrijetlo gradina mora staviti u jedno od spomenutih prapovijesnih razdoblja. Valjda je netko prvi izrazio takvu pretpostavku, odnosno mnogi su mogli istovremeno doći do istog rješenja, a općenito se razmišlja ovako: ako su u Belgiji, Francuskoj i drugim europskim zemljama pronađeni kosturi ljudi koji su živjeli jako davno, ako su u Švicarskoj i sjevernoj Italiji pronađeni ostatci sojenica i čitavih sela ljudi koji su živjeli na jezerima, i u Istri su u isto doba mogli živjeti ljudi koji su - kako ovdje nema jezera - svoja utvrđena naselja prikladno smjestili na vrhove brežuljka. Ljudi vični geologiji i antropologiji otkrili su na istarskim gradinama ulomke keramičkih lonaca jednostavnih oblika, a unutar bedema zamijetili su crnu zemlju koja kao da je nastala od pepela i izmeta, i ukazuje na postojanje naselja.
Takvo stanje stvari nije dugo trajalo, kad je odjednom ovo zanimljivo pitanje ušlo u novu fazu: jedan znameniti putnik po dalekim i divljim zemljama, koji je postao poznat objavljivanjem opisâ svojih putovanja, kad je prošle jeseni posjetio Istru, ustanovio je da su naše gradine dostojne njegova zanimanja i mnoge je pregledao. Odlučio je ponovno se vratiti i nastaviti svoja istraživanja gradinâ. Kako čujemo, naš učenjak gosp. Tomaso Luciani namjerava pratiti slavnog putnika na spomenutom znanstvenom izletu, a glasovitost sudionikâ jamac je temeljitosti proučavanja kako s prapovijesne, tako i s povijesne strane.
Kad smo sve to saznali, poželjeli smo i sâmi pregledati jednu od gradina koju je posjetio gore pohvaljeni putnik i krenuli smo na nju čvrsto odlučivši da iza sebe ostavimo sve predrasude. Evo, ukratko, kakav je dojam na nas ostavila gradina. Na vrhu brežuljka s površinom naizmjence od vapnenaca i fliša nalazi se velika zaravan okružena visokom i širokom suhozidinom od komadâ vapnenca, među kojima neki prelaze volumen od 2 prostorne stope. Samo je jedan bedem na strani s koje je pristup strm i težak, sa svih ostalih strana bedem je dvostruk, tako da unutrašnji prostor predstavlja elipsu, a vanjski je polumjesečasta oblika.
Nismo imali vremena proučiti tlo, ni tražiti komadiće keramike, a slučajno nismo našli nijedan, kao što nismo pronašli niti tragove žbuke između kamenja. Nismo mogli zaključiti drugo no da je to mjesto služilo okolnom stanovništvu za skupljanje stoke i kako bi se mogli obraniti od neprijateljskog napada.
O vremenu kad je sagrađena, ruševine nam nisu mogle pružiti ni približne podatke. Sigurno je stara, što pokazuje boja kamenja i mahovina koja ih pokriva, iako znamo za ruševine koje nisu starije od jednoga stoljeća a slično izgledaju.
Uzmemo li u obzir da su najslavniji geolozi suglasni u dataciji palafita na najmanje 10.000 godina starosti, moramo naivno priznati da nam se one ruševine nisu učinile tako starima, i možemo iznijeti nekoliko razloga u prilog našemu mišljenju: geolog Stache, koji je više od svih u nas proučavao uslojavanje, dokazao je da su lapor i pješčenjak najmlađi oblici u Istri, da je velik dio nestao erozijom i da se na mnogim mjestima na površini pokazao vapnenac, koji je nekoć bio prekriven laporasto-
-pješčenjačkim naslagama. Ova je teorija uvjerila sve koji su promatrali naše tlo.
Na zaravni gradine o kojoj je riječ vidi se vapnenac koji izviruje, od njega je sazdana ruševina, i sigurno potječe iz blizine. To znači da je zaravan bila pokrivena pješčenjačko-laporastim naslagama kad je gradina izgrađena. Stoga, slijedeći Stacheovu teoriju, ne možemo priznati jako veliku starost, tim više što se pješčenjačko-laporaste naslage nalaze na istome brdu nedaleko od gradine. Odnosno, drugim riječima, gradina koja bi bila izgrađena prije 10.000 godina trebala bi prema geološkim teorijama biti izgrađena od pješčenjačko-laporastoga kamenja. Jednako tako moramo primijetiti da nismo pronašli nikakva traga nastambama, ni zdencima ili lokvama vode, što bi ukazivalo na to da je ograđen prostor o kojemu je riječ služio samo u slučaju opasnosti od rata. I to je sve što možemo pretpostaviti o gradini koju smo posjetili, iako time ne želimo donositi zaključke o drugim gradinama, koje mogu biti i različite.
Kako nam je namjera potaknuti osobe koje su bolje od nas upućene da objave svoje mišljenje o gradinama, eda bi nas pripremile za vijesti koje očekujemo od glasovitih osoba koje su to počele istraživati ex professo, dopustit ćemo si nabrojiti različita prapovijesna i povijesna razdoblja koja će valjati usporediti s istima i sa značajkama svakog pojedinog razdoblja.
I. Prapovijesno razdoblje. Mislimo na ono istovremeno s razdobljem sojenicâ. Pećinski su se ljudi za neprijateljskoga napada sklanjali u svoje spilje, barem nam se to čini vjerojatnim. Da se to utvrdi, trebalo bi procijeniti sadašnje geološke uvjete i pretpostavljene uvjete u ono doba, trebalo bi pronaći lubanje i ljudske kosti slične onima u sojenicama ili barem dovoljan broj oruđa i oružja sličnog onome što je pronađeno u blizini sojenica. Ulomci keramike u Istri vrlo su osjetljivi predmeti, jer se npr. u Raklju i danas izrađuju posude zaista prapovijesnog oblika. Čini nam se da je neophodna usporedba s keramikom iz sojenica. Drugo otvoreno pitanje je crna zemlja, jer i drugdje je tlo takve boje. Kemijska analiza i usporedba rezultatâ trebale bi štošta rasvijetliti.
II. Razdoblje primitivnih narodâ, pa bila riječ o Keltima, Tračanima, Flanatima, Liburnima ili Japodima. Značajke ovoga razdoblja trebali bi biti kosturi vrlo slični današnjima, oruđe i oružje trebalo bi biti savršenije od onoga koje pripada razdoblju sojenicâ. Istarska povijest ne poznaje okrutnijega rata od rimskoga osvajanja, pa su Istrani morali izgraditi velike utvrde za obranu svoje neovisnosti od rimskoga osvajača.
III. Rimsko razdoblje kojemu treba pridodati i razdoblje Istočnoga carstva. Sigurni smo da presuda gospode koja će pregledati gradine neće ostaviti mjesta sumnji jesu li rimskoga podrijetla ili nisu.
IV. Razdoblje prvoga slavenskog doseljenja. Ne bi trebalo isključiti ni ovo doba, radi se o dvanaest stoljeća. Razloga za podizanje obrambenih zidina za svoju obranu i zaštitu stoke imali su kako starosjeditelji tako i doseljenici. Žao nam je što ne poznajemo dovoljno slavenski jezik kako bismo mogli suditi o tomu da li imena koja oni daju gradinama označavaju utvrde itd., ili samo ruševine tvrđava. U drugome slučaju radilo bi se o tome da su ih već bili zatekli u ruševinama i trebalo bi pomišljati na neko prethodno razdoblje.
V. Razdoblje franačkih osvajanja po svemu sudeći nije izazvalo velika pomicanja stanovništva u Istri.
VI. Razdoblje turskih prodora. U Kranjskoj su turske provale dovele do nastanka mnogih gradina koje se tamo zovu ‘tabor’, što je riječ azijskoga podrijetla; u slavenskim i mađarskom jeziku znači logor, a u turskome otprilike isto.
Evo ukratko što barun Valvasor u svojoj Kronici Kranjske, objavljenoj 1689. godine (usp. knj. II., str. 115-281, knj. IV., str. 539 i 540, knj. XV., str. 373) piše o istoj stvari. ‘U Kranjskoj postoje ruševine koje nisu bile barunske utvrde, već Tabori, tj. utvrđeni logori izgrađeni u vrijeme turskih pljački. Ove su barbarske provale započele 1471. godine i tada se stalo graditi Tabore u koje su se okolni stanovnici skupljali i branili vrijedne pokretnine. Kad su kasnije zbog sustava tvrđava i vojnih postaja na granici Turske provale Turaka zaustavljene, oni Tabori koji nisu imali crkvu u potpunosti su zapušteni i danas su od njih preostale samo ruševine.’
Zatim opisuje sljedeće tabore, koji su prava čuda jer su dijelom izgrađeni u prirodnim pećinama - Pod Jamo Tabor, Šiler Tabor u Gornjoj Pinki, i naposljetku Tabor u Črnom Kalu na području Sv. Servula. Evo jednoga primjera kako se lako može pogriješiti u procjeni starosti nekih ruševina.
Istra graniči s Kranjskom, i obrana od Turaka neprijeporno je bila zajednička. Analogija je vrlo primamljiva, ali ipak smo sigurni da naše gradine nisu iz toga razdoblja jer bi ime Tabor ovdje primijenili barem Slaveni. Ostim toga, u Istri je bilo dosta obzidanih mjesta s crkvama i kućama, te su ona, mala sela i gradići, bili dostatni kao skloništa okolnog stanovništva sa stokom i pokretninama, tako da nije bilo potrebe za Taborima ili logorima kao u Kranjskoj. Pretpostavljamo da su brojni bedemi tada bili popravljeni, drugi su iznova podignuti, ali uvijek oko već postojećih naselja.
Poslije toga povijest je dobro poznata, jer je Uskočki rat izmučio Istru, ali svaki je događaj, svaki mali sukob, podrobno opisan, i gradine se nisu gradile.
Zaključimo sljedećim razmatranjem: ima zemalja u kojima su se ratovi vodili mnogo češće negoli u Istri, a imaju mnogo manje ostataka logora zato što zemljani opkopi, nasipi i šanci s vremenom nestaju poravnati poplavama i poljodjelskim radovima.
U Istri se za ove građevine koristio kamen kojeg je bilo posvuda, a nikad nije bilo niti potrebno vaditi kamen iz ruševina gradina. Svaki neprijateljski napad mogao je dovesti do gradnje nekog novog logora, a nije bilo potrebno prenositi građu, tako su u raznim razdobljima mogle nastati nove gradine. Qui bene distinguit, bene docet, pa će zanimljivo pitanje brojnih gradina možda dobiti jednostavan odgovor s njihovom podjelom i tako što će se podrijetlo nekih staviti u jedno, a drugih u drugo razdoblje.

(Potpisano) S.”

Slijedi moj odgovor na S.-ove razborite zamjerke:

“Uredniku ‘LA PROVINCIA, CAPODISTRIA’

Gospodine, s velikim sam zadovoljstvom pročitao vješto i poučno priopćenje o istarskim gradinama, koje je bilo upućeno Vašoj novini. Rasa starinara poslovično je lakovjerna, i protivnik koji nas prisiljava popisati činjenice kojima raspolažemo, pokazati temelje na kojima se zasniva naše mišljenje i razbiti sve prigovore koji se našim zaključcima mogu suprotstaviti, čini nam veliku uslugu. Ne otežući dalje uvod, predlažem da odmah nabrojim razloge koji me nukaju da tvrdim kako su istarske gradine prapovijesne, ili, ako više volite, ‘protopovijesne’.
1. Čvrsto uvjerenje da su ovaj prekrasni poluotok nastavale arhajske ljudske rase. Oplakuje ga more s obiljem najbolje ribe, pokriven je dubravama i šumama u kojima živi mnoštvo divljih životinja, smješten je usred umjerenog područja i ima sve vrsta klimâ, od ugodne i gotovo tropske temperature zapadne obale do gotovo borealne klime planinskog lanca koji ga zatvara s istoka. Ima doline s vrlo plodnom zemljom koja je pogodna za rast žitarica, s visoravni na kojima stoka - koze i ovce - može naći ispašu tijekom cijele godine. Ovaj ‘Istočni Pijemont’ morao je biti raj za prapovijesnog čovjeka. Tko bi mogao vjerovati da je hladna Švicarska bila puna sojeničarskih naselja, ili da su neplodna Škotska i neudobna Irska domovina naseljima tipa ‘cranogues’59, a da je Istra istodobno bila pusta? Ali gosp. M. de S.60 zaista nema pravo pretpostaviti starost od 10.000 godina, niti smo obvezni obrazlagati njegove geološke prigovore. Čak i kad bismo povjerovali u kolhiđansko ili argonautsko naseljavanje, u legendu o kojoj moj vrli prijatelj Tomaso Luciani (‘L’Istria’, br. 67, 68, 30. listopada 1847.) primjećuje: ‘Ja nemam, poput drugih, hrabrosti ni slijepo vjerovati, ni apsolutno nijekati’, najveća starost bila bi 3.254 godine (1380 pr. Kr. + 1874. godine do danas). Međutim, Rimljani nisu prodrli u Ilirik prije 329. god. pr. Kr., tako da ‘prapovijesno’ ovdje ne bi značilo 10.000 godina, već 2.103. godine. Pučko vjerovanje koje ove ruševine pripisuje Grcima, koji neće biti Grci Istočnoga rimskog carstva, već Trako-Kelti, ne treba posprdno odbaciti. To jasno odvaja pojam ‘Grad’ od turskoga pojma ‘Tabor’ (“taabur”), koji znači ‘mnoštvo’, ‘bataljun’, ‘stroj’ (vojnički). A u svezi s kolhiđanskom naseobinom, za koju imamo svjedočanstvo Strabona i drugih zemljopisaca, moramo imati na umu izravnu Herodotovu tvrdnju da je taj narod potjecao od Egipćana, etiopske ili crnačke rase koja je prakticirala obrezivanje. Općeprihvaćena povijesna jednodušnost tvrdi da su narodi Ilirika bili Kelti. Držim da mnogi razlozi daju za pravo istraživaču koji smatra da su istarski prapovijesni stanovnici bili Kelti, da su neke ruševine u Istri starije od dvadesetjednog stoljeća. Uzgred rečeno, ovdje moram sâm sebi čestitati zbog činjenice da je Novum Ilium ponovno dobio svoje mjesto u kronikama prošlosti, usprkos maglovitoj mitskoj teoriji kojom su ga suvremena istraživanja opteretila, prije negoli da je ona ultima ratio, mač, sakupila dovoljno znanja koje nam je omogućilo da se usudimo poreći staru Troju.
2. Položaj i oblik gradinâ. Izvrsni znanstvenik, pok. dr. Kandler, odlučio je da su mnoge bile rimske, i jamačno nije bio u krivu. Kako je primijetio vitez Luciani, Istra je palimpsest na kojemu su mnoge uzastopne ruke ostavile svoje tragove. Gradine blizu velikih vojničkih cestâ uljuđeni su doseljenici prirodno pretvorili u stražarnice: takve u Siriji još postoje u velikom broju. Međutim, čudno je da dr. Kandler, koji je proučavajući Vegetijeva djela61 uzmogao čvrstom rukom na papir staviti obrise Akvileje, nije primijetio korjenitu razliku između rimskih logora i prapovijesnih naselja. Prvi su uvijek bili paralelogrami, kvadrati ili pravokutnici, građeni za smještaj određenog broja vojnika; bili su postavljeni po strogim pravilima, i manje se pazilo na jakost položaja nego na slobodan pristup drvu i vodi. Druga su gotovo uvijek bili kružni ili obli, koji oblik i danas vole divlji Afrikanci. Resila su stožaste brežuljke ili istaknute jezičke, i nisu bila pravilno raspoređena, već ovisno od potreba zemljišta. Nikada nisu bila građena žbukom, kao što to misli M. de S., a žbuka je postojana značajka rimskih utvrda. Previše su brojna da bi bila sjedišta vojnih posadâ: npr. na području Labinštine ima ih gotovo dvadeset. Nisu bila zamišljena kao privremena uporišta u vrijeme opasnosti, gdje se svatko mogao skloniti noseći sa sobom vodu, gorivo i zalihe: crna zemlja pokazuje da su bila stalno naseljena. Nijedno nema bunare ili vodospreme, a zar ne vidimo i danas žene u mnogim istarskim gradićima unutrašnjosti osuđene, poput svojih prapovijesnih sestara, na težak posao nošenja vjedara za vodu gore i dolje po strmoj cesti?
Tlo utvrđenja na Kuncima čini humus smeđe boje, nastao razgradnjom vegetacije koja pokriva ‘crnu zemlju’ (‘terricio nero’). Potpuno se slažem s našim protivnikom da bi ovu ‘crnu zemlju’ s gradina trebalo podvrći analizi. Ali, mogu li se usuditi primijetiti, nasuprot M. de S.-u, da crne zemlje nema nigdje na poluotoku, osim na mjestima gdje je živio čovjek, i da će se utvrditi kako se sastoji od pepela i drugih organskih tvari. Naravno, čak i na škotsko-skandinavskim otocima suvremene Velike Britanije ima ulomaka keramike koja je jednako toliko gruba kao i krhotine (cotti) koje se u velikom broju nalaze u zemljanim opkopima gradinâ. Ali, uvježbano oko bez poteškoća razlikuje staro od novoga. Naš se kritičar žali da na Kuncima nije našao ulomaka keramike; mogao ih je ubrati na stotine u ruševinama zidova.
3. Ono što potpuno opovrgava prigovore M. de S.-a jest postojanje prapovijesnog oružja, kamenih sjekira i vrhova strjelicâ, na našim gradinama. Ono zacijelo pripada starosjediocima, ne Rimljanima. Dvojbe oko keramike ne mogu se primijeniti na oruđe. Argument da nedostaju ljudske lubanje i kosti nema nikakve vrijednosti: odgovor na to jest da lubanje i kosti nismo ni tražili, pa posljedično nisu niti nađeni. Koliko je iskapanja poduzeto na istarskim gradinama ili u pećinama, eda bi se moglo očekivati pronalaske takvih ostataka? Niti jedno! Čak do prije nekoliko godina seljaštvo nije znalo pravu vrijednost mnogih ’nalaza’, i po tome nisu jedinstveni na svijetu. Kako vrijeme prolazi, neprijeporno je da ćemo iskopati veći broj kamenog oruđa, a naići ćemo i na ljudske ostatke.
A sad, ostavljajući općenitosti, suočimo se s M. de S.-om na posebnom bojnom polju, na gradini Kunci (odnosno Cunzi - Kunzi). Zbog razlogâ koje Vaši čitatelji moraju zapamtiti, on je odlučio da to nije utvrda, već tor. Zbog razloga koje ću iznijeti, ja držim da nije tor, već utvrda. Pastiri se zasigurno ne bi trudili podignuti nešto tako zahtjevno. Nekoliko rampi ili cesta koje do nje vode široki su travnjaci, koji nam i danas pokazuju da su izgrađeni velikom vještinom. Vrh brežuljka poravnat je teškim radom, a bedem je izgrađen od kamenih blokova neobične veličine. Dvostruki bedem za ovčji obor nerazumljiv je, ali savršeno razumljiv za naselje u kojemu za stoku valja imati prostor odvojen od ljudi. Nema tragova kuća, jer su vjerojatno bile izgrađene od drva i slame, što se jednostavno pomiješalo s pepelom koji je prekrivao tlo. Kamenje se moglo nalaziti in situ dvije ili čak tri tisuće godina. Pokazao sam da potreba za vodom nije morala biti protivan argument: takve su se građevine gradile prije razdobljâ dugih opsada. Moram primijetiti da su ove napomene samo skica problema, skica koja bi mogla biti mnogo dulja od Vaših mogućnosti, ili strpljenja Vaših čitatelja. Dopustite, na kraju, da zahvalim M. de S.-u i uvjerim ga obećajući, iako željno očekujem i njegove buduće dopise, kako ću se s njim susresti kad god takvo što bude smatrao doličnim.