BILJEŠKE O GRADINAMA, ODNOSNO PRAPOVIJESNIM RUŠEVINAMA NA ISTARSKOM POLUOTOKU 2. dio

16. Listopad, 2003 - 14:17

Kapetan R. F. BURTON, dopredsjednik Londonskog antropološkog društva, Konzul Njegova Veličanstva, Trst

Drugi dio - Posjet gradinama

Najprije o nazivu. Talijansko stanovništvo gradova, bez obzira na društveni sloj, ovu vrstu ruševina naziva castellaro i castellieri (stari dvorac). Posljednji je pojam iskrivljenje od iskrivljena pučkog latinskog castellerium. Talijansko venetsko narječje sažima riječ u castillier i casteller28. Miješano stanovništvo slavenskoga jezika sela i zaselaka koristi neki oblik riječi grâd, npr. starigrad, gradac, gradina, gradišće29. Ljudi u pravilu ne znaju ništa o ostatcima koji se nalaze nekoliko koraka od njihovih kuća, i neopreznog će tragača često voditi “četvrt sata” (a to obično znači sat i četvrt, ako ne i više) kroz bodljikavo grmlje i preko prirodnih gomila vapnenca, do kakve zarušene mletačke utvrde, koju je uvijek uništio “strašni Atila”.
Kad je dr. Kandler utvrdio da su gradine rimski vojni logori, svoju je mrežu tako rasporedio da su dvije točke uvijek u vizualnoj vezi radi sigurnosti i prenošenja znakova. Na mnogim je uzvisinama prepoznao građevine koje, po mišljenju najboljih mjesnih poznavatelja, nikad nisu postojale. Uvježbano oko uvijek može s udaljenosti prepoznati tragove kružnog ili zaobljenog zemljanog opkopa koji nastaje poravnavanjem vrha, kao i blagi uspon cesta, odnosno rampa, koje su u pravilu uglavnom neobrasle stablima i grmljem. Podroban pregled pokazuje razasute komade keramike, čija gruba i pjeskovita struktura jako odudara od finijih proizvoda rimskih peći i čvršćega materijala suvremena doba. Lako bi bilo sakupiti i cijelu tonu takvih ulomaka: kako bih zadovoljio radoznalost subraće antropologa, šaljem vam nekoliko komada. Ovi su tragovi prepoznatljivi po jednom nepogrješivom znaku: crnoj zemlji koja se tako oštro razlikuje od površine “Crvene Istre”.30
Nastala od pepela i organskog otpada, krhotina i ruševina, naša crna zemlja (terricio nero) kao da je u nepravilnim i odvojenim mrljama dovela do sprječavanja rasta bilo kakvih biljaka, osim grube trave i patuljastih trnovitih grmova. U jednomu mojem ranijem tekstu (“Unexplored Syria”, 1, 55) raspravljao sam o lakoći koju ovo “crno vapnenačko tlo”, ovo trulo tamno zemljište, pruža u prepoznavanju obrisa srušenih gradova, koji su - poput Baalbeka i Palmire, Tira i Sidona - nekada pokrivali deset puta veću površinu od njihovih suvremenih nasljednika. Naposljetku, činjenicu da su gradine prapovijesne a ne rimske ruševine potvrđuju nalazi kamena oružja.
Na uzvisinama ruba poluotoka, čvršći zidovi od vapnenca na gradinama uglavnom su bedemi. Ali u unutrašnjosti poluotoka, gdje su obrambeni dijelovi bili načinjeni od lako razgradljiva pješčenjaka, glavni su pokazatelji zemljani nasipi, keramika, crna zemlja i kameno oružje. Nadamo se da će pojačana djelatnost brzo donijeti na svjetlo dana lubanje i kosti kojima ćemo moći odrediti rasu ljudi koja je naseljavala ove zanimljive ostatke.
Gradine su u pravilu na vrhovima osamljenih stožastih brežuljaka ili uzvisina, koji kao da su nastali djelovanjem ledenjaka, iako morene ne postoje. Drugi omiljeni položaj je Col ili Passo; treći je uzvisina oblika potpornja, polukružnoga oblika strmine (islandski muli, škotski mull), koji oblikuje stranice i udoline jama31. Odatle takav poseban izgled mnogih istarskih gradića, poput Pićna i Gračišća, koji su sagrađeni na prapovijesnim nalazištima. Promatramo li ih iz podnožja, doimaju se kao da su posađeni na vrh nepristupačne stijene. Vranino gnijezdo sa štapom koji ga probada - tako izgledaju izdaleka, a promatramo li ih kroz izmaglicu sutona, imaju specifičan sablasni izgled, poput naselja duhova. Ne možemo ih zvati niti selima, jer oni su gradovi u malome, utvrde i - ustvari - vrlo slični pojmu “Hof” karakterističnom za Beč prije 1856. godine.
Hladne uzvisine na kojima su nastala neka naselja - npr. ono na Monte Zucchero (ili Sisol?), u južnom produžetku Učke - kao da pokazuje da su ljudi znali načine obrane od nepovoljnoga vremena. Nisu sva naselja, osim toga, na uzvisinama. Ostatci gradine nalaze se u ravnome području između zaseoka Kršana (Carsianum?) i Čepićkoga jezera (Lacus Arsia), jedinoga istarskog jezera. Nisu sva niti na kopnu, dva su npr. pronađena, prema dr. Kandleru, na većemu Brijunskom otoku, a dva na Sv. Andriji i Sv. Ivanu na Pučini južno od Rovinja.
Bedem je bio dvostruk, osim tamo gdje je zbog neprijatelju otežana pristupa bio dovoljan jedan. Oblici naselja bili su vrlo nepravilni, određeni slučajnošću područja. Obično je prednji dio stajao na stijeni ili jakoj strmini, a uobičajen oblik cjeline pokazan je na tablama 8, 9 i 10.
U jednom je razdoblju čitav poluotok bio prekriven ovakvim naseljima, a Sudbina je s njima postupala njojzi svojstvenom nestalnosti. Neki su potpuno fizički uništeni, napose oni koji su se nalazili u blizini suvremenih cesta. Drugi upravo nestaju, jer su za seljake korisni kako bi na njima podizali grube kolibe za pastire i stada ovaca32. Ali na onim mjestima gdje su postojali kriteriji koji određuju postojanje “Svjetskih Vječnih Gradova”, poput. Damaska, gradina je, kao u Pazinu33, kasnije prerasla u utvrdu, u selo i u gradić, s dobrim izgledima da napreduje do gradske časti. Na drugoj strani, Staro Milje u Tršćanskome zaljevu bio je najprije utvrda i župa, a sada je u ruševinama, dok je gradina Elleri potpuno razrušena, a Tinjan je i danas živo selo. Crkvica je - izgleda - bila dio prirodnoga slijeda, pa tako možemo objasniti ljubav za uzvisine, koja je ovdje izgleda ušla u crkveni duh.
Sljedeći popis petnaest gradina na području Labina, koje obuhvaća jugoistočni dio poluotoka, pokazuje da je cjelovit broj morao biti velik. Popis mi je dao dr. (LL. D.) Antonio Scampicchio, koji me upozorava da su glavni lokaliteti na kojima bi se moglo pronaći prapovijesne ostatke svedeni na pet ili šest.
1. Kožljak (Cosiliacco, tj. Costa de Lago, Čepić i rimski Caprinium?) kod kaštela, obično poznat kao Castelliere di Monte Zucchero. Ovaj posljednji ne smije se pomiješati s uzvisinom istoga imena kod Pule.
2. Gradina kod Kožljaka (Gradina di Cosiliacco), na putu koji vodi od sela Vozilići prema Plominu; ovdje nije obuhvaćena Gradina između Kršana i jezera.
3. Šumber (Sumber, a na austrijskoj vojnoj karti, na kojoj je mnogo grešaka u imenima mjesta, Sumberg), na istočnoj je padini doline Raše (Val d’Arsa, latinski Arsia), lijevo (zapadno) od ceste koja od Labina ide za Pićan. Na drugoj strani doline je gradina u Orićima, kod sela koji je oko jedan sat hoda prema jugu-jugoistoku od Pićna.
4. Gradina kod Šumbera.
5. Starigrad kod Rušića (Starigrad dai Rusich), niže dolje, na istočnoj padini doline Raše, na području Vetve. Ovdje je bila pronađena sjekira od finog crnog kamena.
6. Sv. Križ kod Čemparovice (Punta di Santa Croce, Zamparovizza, na karti Tzemparoviza) kod Sv. Martina, na području Vetve i istočno od doline Raše, klanca koji je odvaja Italiju od Liburnije.
7. Gradac, kod ušća Raše, kod Tunarice (Valle dei Toni) kod Punte Ubas ili Ubaz, istočnoga kraka zaljeva, u općini Cerovica.
8. Gradina, u šumi na rtu Ubas, prekoputa Raklja koji leži zapadno od Raškoga zaljeva. I ona je u općini Cerovica.
9. Gradina, kod Sv. Gala kod Labina, oko milje i po jugoistočno od grada.
10. Kunci, koje ćemo podrobno opisati u nastavku, jer su posrijedi najbolje sačuvane istarske gradinske ruševine.
11. Rt Duga uvala, zaljev i luka južno-jugoistočno od Labina [Prklog]. Kažu da se ovdje nalaze ostatci rimskih vodosprema i jaki zid34.
12., 13., 14., 15. Četiri ruševine gradina, na uzvisinama između Plomina (stara rimska luka i utvrda Flanona, koja je dala ime Kvarnerskome zaljevu - Sinus Flanaticus), i Zagorja, tj. iza Gore ili planine.
Na ovome popisu nema samoga Labina, gdje je pronađeno nekoliko prapovijesnih predmeta, niti gradina kod Mošćenica u općini Volosko, sjeverno od Labina. Ovu posljednju teško je posjetiti bez vodstva gosp. Tomašića, uljudnog i ljubaznog gostioničara u Mošćenicama, naselja na prekrasnom Kvarneru.
A sad završimo s općenitostima, pa ću opisati svoje najnovije izlete u pratnji staroga prijatelja, Charlesa H. Williamsa, koji je nedavno došao iz Bahije, s kojim smo posjetili nekoliko prapovijesnih lokaliteta na istoku i zapadu poluotoka.
Moj drugi posjet Labinu nije dobro počeo, jer je dr. Scampicchio bio odsutan, s obzirom da je jedan od zastupnika Istarskoga sabora u Poreču. Njegov nam je brat, međutim, ljubazno dodijelio jednog “pokazivača”, Marka Juričića, koji je osobno poznavao mjesta na području općine. Jednoga prekrasnog jutra u studenome, koje je doline mrazom okovalo u bijelo, a plavetnilo mora i neba bilo je usporedivo sa suhim predjelima oko Crvenoga mora, spustili smo se serpentinama iz Labina i krenuli u smjeru sjevera--sjeveroistoka prema brežuljku Kunci. To je omanji zdepast hrbat, dug oko milju, u smjeru sjever-
-sjeveroistok prema jugu-jugozapadu, okružen sa svih stranama ravnicom. U to su godišnje doba hrastovi, grmlje i kupine koje prekrivaju zidove i stijene, bili tamnosmeđe boje koja se dobro isticala prema zelenim dolomitskim dolinama, svijetlosmeđim zastorima brda iznad Plomina, i francusko-sivoj boji najveće planine, Učke, čiji je vrh oblika kratera imao, iz nekih točaka, izgled “Arturovog stolca” i činio pozadinu cijelog prizora. Brežuljak Kunci sa sjeverne strane završava uzvisinom Križni breg, pošumljenim stošcem koji služi kao orijentir za ruševine. Rimska cesta uokviruje stranu prema kopnu. Pravac se vidi i označenim nezavršenim makadamskim putem.
Padina nasuprot Labinu pokrivena je gomilama kamenja, koje su međusobno povezane i nepovezane: one ukazuju na mogućnost da vinogradske kućice, naročito brojne oko Pule, mogu biti ostatci starijih oblika. Oblikovane su poput peći, zidova građenih od komada vapnenca bez veziva, a krov je sazdan od kamenih ploča koje se preklapaju, i ne pridržavaju ga stupovi. Posljednji sam put slične građevine vidio oko Humsa i Hamaha. Dvije travnate padine, na kojima se mjestimice vide tragovi popločenja, lagano se uspinju južno-jugozapadnom stranom, ali cijeli pristup valja pregledati. Kako se grmlje siječe svakih šest-sedam godina, to će pružiti izvanrednu priliku za podroban tloris.
Kad smo prešli nekoliko suhozida koji odvajaju posjed baruna Lazzarinija od gornjega dijela, koji pripada obitelji Depangher, vidjeli smo ruševine, i svi moji snovi o nuragima i talajotima na grubi su način raspršeni.
Gradina Kunci35 nalazi se na izbočini padine, a ne na stijeni, a njezin je prednji zid nestao. Udaljena je oko 3/4 milje u ravnoj crti od obijeljena i uočljiva labinskog zvonika, koji se nalazi u smjeru 250°. Njezini su graditelji zacijelo imali osjećaj za ljepotu, slično kartuzijancima. Ispred nje je plitka i plodna dolina Ripende, što je istovremeno ime općine (Comune, Gemeinde) koja graniči s jedinim jezičkom na čijem je vrhu vrpca ultramarinski plavog mora s brojnim lađama. Oko 400 m (1.200 stopa) ispod36 toga, i desno (ili jugoistočno), leži udobna uvala Rabac (Rabatz, Rabaz), “marina” malog republikanskoga glavnoga grada čije se zidine, prekrivene bršljanom, vide kroz rijetku šumu. S one strane Porozine (Farasina, Faresina), tj. zapadnog kanala velikog Kvarnerskog37 zaljeva, leži Cres (Crexa?), Capri veličanstvenog riječkog zaljeva, a bijela mrlja predstavlja njegov glavni grad (142°). Prema jugu-jugoistoku (175°) diže se Osorčica (Monte Ossero), pravilan stožac, na kraju otoka Lošinja. Na istoku, pozadinu poput zastora na nebu bez oblaka čine visoki nazubljeni vrhovi dalmatinskih planina, Dinarskih Alpi. Neobičan prirodni hrbat Učke (Monte Maggiore) predstavlja sjeverni obzor vidika.
Izbočina prednje padine lagano se savija od sjeveroistoka i jugozapada prema jugozapadu-zapadu, i čitava njena dužina iznosi oko 110 m (325 stopa). Na rubu započinje dvostruki zid, koji se postupno razdvaja u dva kraka, sve do sjeverno-sjeverozapadnog dijela zaobljene površine koja je najdalje od stijene, gdje je razmak među njima 15 m (50 stopa). Oko 30 m (95 stopa) od sjeveroistočnog kraja na unutrašnjem je bedemu pravi ulaz, koji najbolje objašnjava skica u prilogu (br. 1.) koju sam učinio na licu mjesta. Neki drže da je ovaj vrlo važan element suvremen, ali nisam našao niti traga popravcima, osim na vrhu i kod desnog dovratnika. Ovo posljednje izgrađeno je od maloga kamenja do visine od 4,3 m (13 stopa), iako bi 2 m ili 2,3 m visine bilo sasvim dovoljno38. Desetak metara dalje bio je otvor (br. 1), ne vrata, a 48 m (145 stopa) nakon toga drugi otvor (na tlorisu br. 2) koji se pružao prema sjeveru--sjeverozapadu, a koji je mogao ali nije morao biti dio izvorne situacije. Južni je luk bio dug 110 m (330 stopa), a cijeli opseg 190 m (565 stopa), dok je promjer unutrašnjeg prostora, od istoka do zapada, iznosio 83 m (250 stopa)39. Na zemljanom nasipu s pločastim kamenjem raslo je gusto drveće hrasta i žbunje. Nigdje nismo vidjeli pojedinačne hrpe manjega kamenja, koje bi ukazivale na to da su nastambe bile išta više od koliba građenih od drva iz obližnjih šuma. Oko velikog dijela unutrašnjeg bedema bila je čista travnata površina, što bi u suvremenim utvrdama odgovaralo grudobranu.
Kad je naselje osnovano, vrh stošca očevidno je na više mjesta bio odsječen, tako da je dio izvorne zemljane padine ostavljen za oblikovanje temelja bedema. Na taj su temelj postavljeni veliki vapnenački blokovi, koji ponekad imaju i dva kubika, uglavnom pravilno raspoređeni, “muros seccos”, dosljedno bez žbuke, i nikada nisu rezani ili obrađeni. Cjelina je oblikovala grubu arhitekturu u stilu za koji se uvriježio naziv “kiklopskih” zidina. Unutrašnja debljina bedema izgleda da je bila ispunjena manjim kamenjem, a širina bedema blizu sjeverno-sjeverozapadnog otvora kreće se između 6 i 10 m (18 do 31 stope). Unutrašnji potporni zid bio je strm i čist, bez smeća. Vanjski potporni zid (kontraeskarpa) imao je prirodan kut, a bio je pokriven mahovinom u dužini od oko 10 m (30 stopa, skica br. 2); to se kamenje odronilo jer je bilo bačeno sa svoga izvornog mjesta, a Kunci su, kao i sve druge ruševine, gusto obrasli žbunjem i trnjem. Pojas između vanjskog i unutrašnjeg bedema uglavnom je bio pokriven travom, i tu su se - držim - nalazili stoka i koze koje su pripadale stanovnicima naselja. U prostoru između njih Marko nam je pokazao kružnu rupu koju je učinio “Prus”; on tvrdi da su rezultati bili slabi40. Crna zemlja i ulomci keramike i ovdje su - kao i drugdje - bili razbacani po bedemima, a u Muzeju Scampicchio pogledao sam dvadeset i tri ulomka41 čija finija smjesa ukazuje na rimsko podrijetlo. Bile su pronađene i dvije zemljane posude. Primjerak s dvije drške mogao bi biti latinske izrade, dok je slabo pečen lonac s jednom drškom vjerojatno stariji42.
Ne mogu dovršiti ovaj kratak opis gradine Kunci bez izraza zahvalnosti obitelji Depangher, čija je prosvjećena briga sačuvala ovo mjesto od uništenja koje je je zahvatilo susjede “odvratnim pustošenjem”.
Sljedeća gradina koju smo posjetili nalazi se na desnoj strani ceste koja od Vranje43 preko Učke vodi u Rijeku. Iznad velike usjekline u zapadnome boku planine nalazi se malo naselje Stara Vranja (Vragna Vecchia), rimska Aurania, a blizu toga pokazali su nam mull, utvrdu oblika omče s uskim vratom44. Na njoj su ostatci tvrđave, vjerojatno mletačke, prekrili svaki trag gradine - ako je na tome mjestu ikada i bila. Ali iznad toga, blizu pastirskih nastambi poznatih pod imenom “Nezegl” (Nezelj i Pricejak) vidjeli smo lűk bedema čija padina gotovo dodiruje desni rub ceste: ova gradina ne donosi ništa novoga.
Naš treći izlet u okolicu Labina bio je u Dubrovu, u jednu veliku seosku palaču koja je pripadala bogatoj obitelji zemljoposjednika baruna Lazzarinija. To je prigodom naš vodič bio gosp. Ernest Načinović, koji nam je gostoljubivo ponudio da prenoćimo u kući njegova oca u Svetoj Nedelji. Nakon dvadesetak minuta hoda prema sjeveru-sjeverozapadu uzbrdo, okruženi uobičajenim grmljem i trnjem, našli smo se u velikome naselju čiji se sjeverni dio naziva Strmac, a južni Stari-grad. Ova gradina gleda prema plitkoj dolini Prodol: gotovo je potpuno uništena, i jedina zanimljivost je prilagodba njezina nepravilnog bedema obliku brda45.
Prije odlaska iz Labina, posjetili smo Muzej Scampicchio i pronašli neke vrlo zanimljive primjere kamena oružja. Svi su bili od uglačana kamena, one vrste koja se obično naziva neolitičkom, i zaista u cijeloj Istri, u kojoj ima vrlo malo kremena, nisam vidio niti jedan primjer grubljeg, ako ne i starijeg, oblika. Izradio sam crteže uz ljubazno dopuštenje vlasnika, a slijedi popis najvažnijih predmeta. Niti jedan ne predstavlja bilo kakvu novost u obliku, i - kao obično - izrađeni su od kamena kojega u ovom kraju nema. Ovo je oruđe i oružje putovalo jednako tako daleko kao kauri-školjke.
1. Dvije strjelice od sileksa, jedna sa šiljkom za naticanje, druga bez njega (usp. Tab. 9), bile su pronađene u otpadnoj kuhinjskoj jami u Bermu kod Pazina. Gosp. Antonio Covaz nedavno mi je pokazao i treću iz istoga mjesta. U Bermu je pronađeno mnogo kopnenih i morskih školjaka koje su se očevidno koristile za hranu, kao i razvijenih kosti sisavaca u vapnenom kalupu koštane breče46.
2. Crtež na Tab. 9, naravno u prirodnoj veličini, predstavlja prekrasnu sjekiru od nefrita, najveći primjerak ove vrste, koji je bio izložen na Antropološko-arheološkom kongresu u Bolonji. Ona je pola stoljeća u obitelji Luciani-Scampicchio, i djelotvorno ju je zaštitila od “gromova”.
3. Iz samoga Labina potječe pet predmeta: tučak mužara ili brus piramidalna oblika, crna sjekira koja je mogla služiti kao kamen kušač, mala i vrlo elegantna sjekira od nefrita, treća sjekira od sličnoga materijala s oštricom na jednoj strani, te komadić četvrte sjekire.
4. Iz Pićna, koji je očevidno prapovijesno nalazište, i u kojemu je za trošak od 12.000 florina izgrađen campanile (zvonik) u koji može stati cijelo selo, doneseni su fina sjekira od nefrita i uglačana kocka zaobljenih bridova, čija je uporaba neizvjesna.
5. Sjekira iz Poreča.
6. Komad uglačana kamena iz Plomina.
7. Sjekira s otoka Cresa.
8. Uglačani crni kamen iz Kršana, po svemu sudeći sjekira, ali grubo obrađena.
Pozdravili smo se s našim ljubaznim domaćinima i odvezli se u Pulu, koju je moj suputnik želio posjetiti. Proveli smo ugodan dan, uglavnom u c. k. Mornaričkom klubu u društvu našega sunarodnjaka, zapovjednika J. Williama Greavesa i njegova kolege kapetana Edwarda Germonniga, obojice časnika c. k. austrijske mornarice47. Potom smo otputovali48 krivudavim cestama duž zapadne obale “Istočnoga Pijemonta”, uvelike uživajući u promjenama klime. Izdržali smo dva dana zime, koji su završili potocima kiše s gromovima i žestokim munjama, i jedan dan tužna sivog neba te jakog sjeveroistočnog vjetra koji je, ohlađen snijegom na Učki i Ćićariji (“Tschitschen Boden”), mogao puhati i na obali Essexa. Ali na zapadnoj obali atmosfera je prekrasna, hladna, čista i mirna, što me podsjetilo na Gornji Sind u sezoni sjeveroistočnih monsuna. “Orkanska bura”, koja je 7. prosinca 1873. godine odnijela kočiju i prevrnula vlak s pet vagona kod Rijeke, pri čemu je poginulo tri, a ranjeno je osam putnika, ovdje je prestajala bjesnjeti, a jedini znak njenog prolaza preko gole i puste Štajerske visoravni jest bistro nebo s vrlo suhim i svježim zrakom. Izgled Jadrana i oblici stepenastih kamenih obala u obojici nam je osvježilo uspomene na Maltu u najljepšem obliku.
U Rovinju, najvećemu istarskom gradu, poznatom po suvremenoj (građ. 1725. godine) i ponešto surovoj bazilici Sv. Jurja i Eufemije, nedavno je nešto pronađeno u jednoj pećini u kojoj je bilo rimskih ostataka; oni su poslani gosp. Lucianiju, koji u ovim krajevima ima onu ulogu koju si je stvorio moj prijatelj gosp. George Petrie u Kirwallu (Orkneys). Odatle nas je strašno zavojita cesta - zbog Limskoga zaljeva (Canal de Leme, Cullaeus Limenis) koji još čeka trajektnu vezu - dovela do Poreča, grada koji je sada sjedištem Istarskoga sabora. Cilj mojega posjeta gradu bio je dobiti dopuštenje da mogu prerisati mapu “Rete de’ Castellieri”, koju je pok. dr. Kandler ostavio u rukopisu. Moram reći da je mojoj molbi odmah udovoljeno. Pokrajinski kapetan gosp. Francesco Vidulich, dokapetan dr. Andrea Amoroso i tajnik Sabora gosp. Carlo de Franceschi, arheolog koji nastavlja rad dr. Kandlera, odmah su mi uručili pismo za gđu Giovanninu Kandler-Branchi, jedinog potomka prečasnog starinara. Dan poslije našega povratka u Trst, mape su mi bile stavljene na raspolaganje. Velike dimenzije, fotografija katastarske mape i množina pojedinosti, sve to čini točnu kopiju vrlo nezgrapnom i predetaljnom za svakodnevnu uporabu. Zato sam od gosp. Angela Quarantotta, C. E., tražio da potrebne pojedinosti unese u tiskani zemljovid Istre, koji vam šaljem s ovim rukopisom49.
Međutim, Poreč zaslužuje posjet i sam za sebe. To je sasvim jasno najrimskiji grad na poluotoku. Cloaca Maxima, visine oko 1,5 m (5 stopa), položena je ispod glavne ulice, koja je ravna i usporedna s lukom. Martov i Dijanin hram još postoje, a dva trga još nose ime Praetorium, ponešto iskrivljeno, i Marforio ili Forum Martis. Svugdje uokolo vide se tragovi rimske vlasti: vapnenački grebeni posuti su sarkofazima, mnogi od kojih su postavljeni u smjeru istok-zapad i imaju one plitke udubine (vaschi) koje se u Siriji smatraju starim tijeskovima za ulje, za vino i taloženje tekućina. Iznenađujuće je kad vam pokažu vilu Klaudija Panse, kao da je taj vrli Rimljanin tek nedavno napustio zemaljski život50.
Imao sam sreću u Poreču naći dr. Antonija Scampicchija i gosp. Antonija Covaza. Ovaj posljednji upoznao me sa svojim rođakom, markizom Gianpaolom de’ Polesinijem. Na brzinu smo planirali izlete i poslijepodne istoga dana otišli obići Monkaštel (tj. Monte Castello) na markizovu červarskom posjedu51. Vozeći duž obale, došli smo do toga mjesta za oko pola sata, a nakon još nekoliko minuta hoda ravnicom i kratkim usponom došli smo do Gradine. Plan u privitku, koji dugujem vlasnikovoj ljubaznosti, učinit će nepotrebnom nezgodnu potrebu opisivanja. Najveća novost ovdje se sastoji u tomu što su Rimljani očevidno zauzeli dio prapovijesnog lokaliteta, dok se središte naselja jasno raspoznaje po brežuljku bradavičasta oblika.
Sljedećeg smo jutra odlučili otpješačiti do Sv. Anđela (Santangelo), koji leži oko 45 minuta jugoistočno od Poreča, na uzvisini uz rimsku cestu. Uočava ga se po ruševinama razmjerno suvremene crkve posvećene Zazivu, što mu je i dalo ime. Ova gradina ima sve uobičajene znakove: travnate pristupe, zemljani hrbat, crnu zemlju, velike količine razbijene keramike, ali ima i neke nove pojedinosti. Zaravnjeni kameni vrh, obrubljen strmim stranama, gdje se nalazi crkva, kao da je bila akropola ili kapitolij, kojima nije trebalo umjetno utvrđivanje, a jedini trag bedema nalazi se na donjoj padini koja završava blagim zemljanim nasipom. Na sjevernoj je strani bio ostatak ulaza, koji se sastojao od četiri kamene ploče postavljene poput stuba, no one su jednako mogle biti tako postavljene i radi udobnosti hodočasnika. Ipak, ostatci jednoga ulaza ispod istočnog hrpta upućuju na mnogo starije podrijetlo. Sarkofag (bez poklopca) pronađen je urezan u kamenom obrubu akropole; njegova je os bila u smjeru istok-jugoistok - zapad-sjeverozapad, visina mu je bila 1,80 m, širina od 1,60 do 1,51 m.
Ovaj dio istarske obale jest ravna i blaga padina posuta prirodnim gomilama crvene zemlje koja prekriva kredni vapnenac, i ovdje pokazujući moguće tragove djelovanja ledenjaka. Kažu da tlo polagano tone, ali nisam mogao pronaći dokaze takvu procesu52.
Najbliži brežuljak sjeverno od toga nosi naziv Mordele, a tu je suvremeni kamenolom razorio tragove stare gradine. Izbočen stožac iz daljine izgleda poput suvremene tvrđave. Prema jugoistoku također se uzdiže gomila (tumul) Picugi (Pizzughi), čiji nazubljeni obrisi i terasaste padine iskusnom oku odmah ukazuju na njegov značaj. Dr. Kander je druge “rimske logore” smjestio na Mugebi i Sv. Servulu (ovaj posljednji je četvrti tumul). Ali markiz, koji ove krajeve poznaje, odlučno niječe da se na njima mogu vidjeti bilo kakvi tragovi naseljenosti. Isto se odnosni i na Punta Grossa, četvrti rt južno-jugozapadno od Poreča duž obale, i susjedni rt prema jugu koji se naziva “Castelleria”.
Vratili smo se u Trst oduševljeni svojim obilaskom. Iskreno ga preporučam svim svojim sunarodnjacima koji su spremni žrtvovati dio udobnosti, naročito potpuni nedostatak ognjišta i vatre zimi. Klima, koju sam iskušao u kolovozu i prosincu, zdrava je, osim u rijetkim mjestima, i svugdje uglavnom blaga, kao što pjeva perzijski pjesnik:

“Na garmi’sh garm o na sardi’sh sard”.
“Vrućina nije vruća, niti je hladnoća hladna”.
Ili, kako ga opisuje Anonim (Skimno?) (392),
0’ gĹr nifet¤dhV oĂdÜgan †yugm°noV

“Non nivosus enim neque nimis frigidus”.
“Nije snježna, a zaista ni previše hladna”.

Ceste su u pravilu izvrsne, a u zabačenim područjima mogu se svugdje nabaviti konji i mazge. U većim gradovima, koji izgledaju kao stari mletački gradovi, a unutar njih je često sačuvana romantična jezgra kojom se piramidalne tvrđave razlikuju od visokih Apenina, bez poteškoća se mogu pronaći prikladna svratišta. Na selu može biti poteškoća s hranom i spavanjem, a “niente! (ništa!)” je vrlo često odgovor na upit: “Cosa c’é da mangiare? (Što ima za jelo?)”. Mrzovoljna gazdarica u Kršanu rekla nam je, gosp. De Perrochelu i meni, da u kući žive: ona, muž, svekrva, djeca i jedna udovica, ali da možemo - kako je vrijeme bilo lijepo - spavati pod stablom. Na drugoj strani, dobar domaćin i domaćica u kanfanarskom svratištu ustrajavali su, usprkos mojim prigovorima, u nakani da za nas isprazne spavaću sobu sa četiri kreveta. Seljaci su svuda bili istovemeno ljubazni prema strancima i suzdržani u ponašanju. Mogu se podijeliti u brojne zanimljive vrste, i čuvaju svoju slikovitu nošnju, koja se u svakom kraju razlikuje[53]. Građani nisu uvijek tako ljubazni. U zabačenim krajevima uvijek ima onih ljudi koje brazilci zovu “vadios” - bijelci koji misle da je drskost isto što i dostojanstvo, a u cijeloj zemlji raširena je žalosna zaostalost. Poput njihovih prapovijesnih sestara, nesretne labinske žene moraju na svojim leđima nositi velika vjedra vode, jer nedostaje vodosprema, a grad nema niti najjednostavnije postrojenje za podizanje vode koja je potrebna za život.
Posebno bih naveo Buzet i Plomin, gdje se građani smiju strancima u lice, ali upozoravam čitatelja da su najljubaznija vlastela. Moj neprežaljeni prethodnik (Charles Lever) o tomu je napisao: “Vjerojatno nema jače i ukorijenjenije predrasude, predrasude koju je teže izbrisati u srcima mnoštva, od nesklonosti prema strancima kao takvima, i od želje da im se na najbolniji način dade do znanja kako oni svakom točkom kojom se razlikuju od domorodaca u odjeći, ponašanju ili držanju, daleko odudaraju od općeg standarda onoga što je pristojno, prilično i dolično. Količina takvoga osjećaja kod jednog naroda najbolje je mjerilo njihova napredovanja u uljudbi.” Ovu ustvrdu ne bih bio primijetio da ponašanje istarske buržoazije nije bilo u takvoj opreci prema uljuđenosti njihova staleža u cijeloj Italiji, i dobrodušnosti slavenskog seljaštva.
Takva zaostalost i tromost u napredovanju nije ograničena samo na Istru. Proteže se duž obje obale Jadrana. Dopustite mi da ukratko ispričan “priču o dva grada” i objasnim suprotnosti na najkraći način. (San Salvador da) Bahia, jedna od mnogobrojnih luka na brazilskoj obali, nastala je prije oko 350 godina. Osim željezničkih i parobrodskih pruga, ima dvije gradske tramvajske pruge, a treća je u gradnji. Dizalo povezuje Bassevile i Hauteville. Grade se golemi dokovi kako bi se povećala pogodnost luke, a goleme su svote potrošene za dovođenje pitke vode i gradnju zdenaca, koji su uglavnom umjetnička djela. Trst kao grad nastao je u vrijeme Rimljana, i glavna je luka i veliko trgovačko središte, “Emporio Mondiale”, bogata i moćnog Austrijskog carstva. Nema niti metra gradske tramvajske pruge. Dizalo do Krasa predlaže se već godinama, ali ostvarenje nije započelo. Do Opčina je jednostavno hodati jedan sat, što je vrijeme koje je potrebno poštanskom vlaku da do nje dođe. Pristojno prirodno sidrište na putu je da se zamulji, jer je otok sa svjetionikom (Batteria Leucht-Thurm) s kopnom spojen nasipom, a ne lukovima, a velik sustav kamenih gatova blokirao je dno zaljeva, za što je tvrdglavo utrošeno oko šesnaest milijuna florina, svota koju će trebati udvostručiti prije negoli se nova luka počne koristiti. Opera je stara i prljava, prikladna samo za siromašan provincijski gradić, a bogati grad zadovoljava se maketom novoga kazališta. Unatoč postojanju, od 1835. godine, nekoliko projekata, vodoopskrba je sramota za uljuđenu zajednicu. A zašto? Jer se za sterilnu politiku troši golema količina nadarenosti i energije koju bi trebalo usmjeriti u napredak; jer ukorijenjeni stranački osjećaji, koji se iskazuju bacanjem praskavica i petardi među žene i djecu, stoje na putu poboljšanjima. Za svaki mogući prijedlog postoje, i moraju postojati, dobro pripremljeni paketi oporbenih prijedloga, a nesretan grad, kao životinja u basni, ne zna gdje da se prije okrene. Pa ipak, Trst je cijelo stoljeće ispred Padove ili Verone.
Pomoću starog dobrog iskustva i malo mašte, nije teško rekonstruirati divlje uvjete života u naselju u starini, a putnik, naročito afrički putnik, u prednosti je utoliko što je živio kao u prapovijesti. Tacit za Germane kaže: “Urbes habitari satis notum est (…). Vicos locant, non in nostrum morem, conexis et cohaerentibus edificiis: suam quisque domum spatio circumdat” [Poznato je da ne žive u gradovima (…). Svoja sela postavljaju, ne kao mi, s međusobno povezanim zgradama: svatko oko svoje kuće održava slobodan prostor.; Tac. Germ, 16, 1-2], ali ovdje možemo dopustiti postojanje samo uskih prolaza između kuća. Postoje razlozi koji upućuju na vjerovanje da je selo bilo od drva i slame, a ne od kamena: “imbrem culmo aut fronde defendunt” (Senec. de Prov.) [od nevremena se štite slamom i lišćem] i “casae more gallico stramenti tectae” [kuće koje su na galski način pokrivene slamom]. Čini nam se vjerojatnijim da su kolibe imale stožast oblik ili oblik košnice kakve imaju niže rase, od kvadrata i paralelograma koji označavaju korak dalje u civilizaciji. Zid bedema s vanjske je strane bio visok 2-2,5 m (6-7 stopa), a 1-1,5 m s unutrašnje strane, što je ratnicima omogućavalu uporabu strjelica, kopalja i praćki. Zato brisani prostor, nad kojime mladi ratnici bdiju sa sjekirom, kopljem i toljagom, odvaja kolibe od bedema. Bit će da su vrata bila zatvorena trnovitim prućem, naročito vrstom Spina Maruca (Paliurus aculeatus), koju Arapi zovu Umm Ghaylan (Mughilan), čija ga nepravilna struktura čini pravom barijerom, a sve je bilo pojačano čvrstim palisadama od drvenih debla. Tomasini dopušta da su postojali opkopi i drvene palisade, ali ove posljednje nisu bile potrebne. Unutarnja površina naselja iznosila je 2.160 m2, tj. 60 x 36 m (24.000 četv. stopa, ili 200 x 120 stopa), što znači da je - ako za svaku kolibu računamo 60 m2 (200 četv. stopa) - naselje moglo imati ukupno 120 ognjišta. Ako ovaj broj smanjimo na 100, jer moralo je biti mjesta i za dvorišta i prolaze koji zamjenjuju ulice, ako nadalje svakom kućanstvu dodijelimo najmanje 5 osoba, za naše naselje možemo zamisliti da je imalo oko 150 ratnika između 18 i 55 godina. Kako na labinskom području postoji oko dvadeset gradina, cijela istočna Istra mogla je imati ne manje od 10.000 duša, ako se ovaj izraz može primijeniti na ljude koji su imali samo duhove, a ne dušu. To je značilo da su stanovnici, iako pripadnici oštre planinske rase, preživljavali nekim oblikom poljodjelstva. Visoka divljač, medvjedi i vukovi nisu bili rijetkost u planinama, dok su zečevi, lisice, jazavci i kune (Mustela foina) bili uobičajeni u nižim dijelovima, kao što su i danas. Nema tragova hramovima: prema Lucianiju, stari Istrani su štovali debla i stijene, što predstavlja fetišizam. Možda su, poput Tacitovih Germana, obožavali zemlju, ili, poput Cezarovih, štovali sunce, mjesec i vatru (Vulcan, Agni devta itd.). Vjerojatno su imali točno određen vjerski sustav kad su se približili civilizaciji. Naposljetku, prema Justinu (IX.?) Istrianorum Rex ratovao je protiv Skita i prisilio ih je da zatraže pomoć Filipa Makedonskog. Osim toga, Marcijan Heraklejski govori o “Tračanima, koji se zovu Histri” (Thraces, Histri dicti), a iz Herodota (V.?) znamo da su Tračani bili, poslije Indijaca, najveći barbarski narod. Svoju su stoku držali između vanjskog i unutrašnjeg bedema, u kojima su prolaze jednakom brigom zatvarali. Potpun nedostatak vodoopskrbe pokazuje da se tada još nisu poduzimale prave opsade i da su se napadači povlačili nakon što bi se branitelji povukli unutar bedema.
Uđimo sada zajedno u prapovijesnu kolibu. To je wigwam (indijanska koliba) oblika plodova kruhovca, s krovom od hrasta srušena vatrom i polaganim i teškim radom kamene sjekire. Ulazna vrata, bez vratnica, visoka su oko 1 m (3 do 3,5 stopa) kako bi naizmjence osigurala toplinu i hladnoću i obranila od muha; ona jednako tako djeluju poput dimnjaka za vatru koja se za vlažnoga vremena pali bilo gdje na podu. Ugodan plamen odsjajava se na unutrašnjoj slamnatoj površini laganim polutonovima, a kao ukras djeluju i dugi viseći stalaktiti čađi. Druga korist od vatre je stvaranje zaštitna sloja pepela na tlu kolibe, koja bi bez toga bila nepodnošljivo prljava. Nema pregrada koje bi odvajale roditelje od djece, ali naš divljak, koji neprijeporno živi s više žena, odrasle potomke izbacuje iz kolibe čim prije može. Njegove su žene uglavnom uljudne, ali što manje kažemo o kćerima, to bolje. Na zidovima visi njegovo oružje: toljaga, koplje, luk i strijele. Pomoću ovih posljednjih lovi ribu, a katamaran od trupaca bukve povezanih kožnim vrpcama služi mu kao čamac. Povraze su mu splele žene, moguće i vlasima, a vjerojatno od lana i vlaknima stabala. Kameni tučak pokazuje da poznaje neko zrnje koje tuče i miješa s vodom, slično “gofiu” kod Guanča54. More mu je izvor soli, a keramika upućuje na uporabu mlijeka i skute, ulja, vina i možda medovine. Nema zaliha, ribe ne suši na suncu ili dimu, nesmotren je koliko i svežder, raskošno se gosti s divljači, ribama poput iverka i palinura iz ovih mora. U drugim sezonama prehranjuje se puževima, smrvljenim korama i svime što je jestivo. Vrlo je vjerojatno ljudožder. Sve su primitivne rase bile antropofagne, prema tradiciji njihovih prijatelja, osim jednog prapovijesnog naselja u Škotskoj, čijega se imena ne sjećam, ali koje su (Škoti) proglasili iznimkom od ovoga općeg pravila55. Samo kad glad natjera, on ždere tijela mrtvih neprijatelja. Stoka i koze - možda ima i ovce - priskrbljuju mu krevet i katkada hranu, on i njegova obitelj odijevaju kožu s dlakom na unutrašnjoj strani, ne izvana, kao što je besmislen običaj kod visokih civilizacija. Ukrašava se tetovažama, osobito na grudima i trbuhu, što mu je obrana od neumjernosti klime. Njegovi jedini ukrasi jesu zubi neprijatelja i kugle od crvene gline koje nosi kao ogrlice, što je rani oblik probušena zrna56. Žene poznaju predenje i tako izrađuju mreže za ribolov. On vrijeme provodi drijemajući na suncu ili spavajući pokraj vatre, osim kad ga glad natjera u žetvu ili lov, ili pak u krađu susjedove stoke, za koji će prijestup, ako ga uhvate, biti dobro pretučen i pojeden.
Slično se stanje stvari i danas može vidjeti među Orobijima ili gorštacima istočno-afričke Usagare; ovi posljednji su ipak napustili ljudožderstvo i upoznali su uporabu kovina.

Richard F. Burton
Dopredsjednik Antropološkog društva
Trst, 9. prosinca 1873.

P. S. Nakon što sam napisao ovaj tekst, Barun Carl von Czoernig (mlađi), iz Ureda za financije u Trstu, počastio me prvim otiscima izvrsnog teksta što ga je priložio zborniku Njemačkog alpskog kuba, pod naslovom “Rundtour um den Monte Maggiore, Die Kohlengruben con Carpano, geschichtliche und vorgeschichtliche Notizen. Von Carl Freiherrn von Czoernig”, koji je objavljen u “Zeitschrift des Deutschen Alpenvereins”, Redigiert von dr. Karl Haushofers. Jahrgang 1873, Band IV, Heft 2, München 1873. Očevidno smo istodobno i neovisno pisali o prapovijesnoj Istri, iako je barun von Czoernig posjetio mjesta prije mojega drugog izleta. U međuvremenu moram zahvaliti mojemu odličnom suradniku za kopiju tlorisa gradine Kunci, koju sam tako mogao usporediti s mojim tlorisom što sam ga ponudio čitateljima “Antropologije”.
Rasprava

Prof. LEITNER kazao je kako je vrlo ugodno iznenađenje saznati da kapetan Burton nije izgubio ništa od svoje energije koja ga je učinila tako zasluženo poznatim. Pokazani crtež izgledao mu je gotovo potpuno istovjetan crtežu koji je vidio, a prikazivao je indijsku kupolnu građevinu u Bhilsi u središnjoj Indiji. Ali nije zbog toga želio ustvrditi sličnost između ostataka u tako udaljenim dijelovima svijeta. Drži da je kapetan Burton sasvim jasno odredio pripadaju li ovi ostatci rimskome ili prapovijesnome razdoblju. Prilog je u svakom slučaju bio vrlo koristan kao uvod drugim tekstovima, jer je razumio da je riječ samo o prvome poglavlju. O pojmovima “etrurski” i “turanski” kazao je da se neprekidno javljaju, ali kad netko želi saznati što znače, ne može to shvatiti, i kad bi se umjesto tih imena koristio veliki znak X, to bi bilo bliže istini. Pojam “turanski” odnosio bi se na ravnice Tatarstana, “iranski” na Perziju, ali “turanskim” se danas nazivaju Stonhenge, budistički spomenici i svašta drugo.
Gosp. CARMICHAEL kazao je kako, ako je točno razumio opis gradina u Burtonovu tekstu, misli da se sličnosti mogu potražiti u “krugovima koliba” u dolini Vibrate na istočnim obroncima Apenina, koje je jedan autor opisao u radu predstavljenom članovima Međunarodnog antropološkog kongresa u Bolonji 1871. godine. Osim toga, sličnosti se mogu potražiti u prapovijesnim nastambama na otoku Pantelleriji, u Sredozemlju, koje su bile predmetom članka u časopisu “Societŕ Italiana d’Antropologia ed Etnologia”. U pogledu mišljenja koje je kapetan Burton izrekao, da su stanovnici gradina bili ljudožderi, gosp. Carmichael misli kako bi bilo jako zanimljivo da se tomu pronašao kakav dokaz na terenu, što bi predstavljalo dodatne podatke ovomu inače slabo poznatome pitanju u antropologiji. Međutim, koliko se iz ovoga priloga može zaključiti, takvi dokazi ne postoje. U svezi s imenom za gradine, “castellieri”, gosp. Carmichael misli kako bi valjalo spomenuti da se riječ rabila u srednjovjekovnom talijanskom jeziku, npr. u tadašnjim životopisima sv. Franje Asiškoga, gdje su “castelli” bili zaseoci i sela, kao i utvrde, jer se neprekidno ponavlja da je sv. Franjo hodao uzduž i poprijeko umbrijskih dolina, propovijedajući u gradovima i “castellima”, tj. selima. Gđa Oliphant, jedna od posljednjih koja je o tomu pisala, svrnula je pozornost na to u svome životopisu sv. Franje.
Gosp. JEREMIAH Mlađi, član Antropološkoga instituta, kazao je da je tekst kapetana Burtona vrlo vrijedan, jer da su dosad znanstveni arheolozi vrlo malo pozornosti pridavali arheološkim ostatcima Istre i cijele istočne obale Jadrana. Ono što u priopćenju izgleda vrlo važnim, jest otkriće kružnih ostataka nastambi, što ga podsjeća na Cyttiau y Gwyddelad u Angleseyu, i na drugim zapadnim obroncima Penmaenmawra u sjevernom Walesu, kao i na ostatke nastambi oblika košnice u Cornwallu te kružnih nastambi u Irskoj, čiji je oblik - misle neki starinari - keltskoga podrijetla. Ali ne valja zaboraviti kako je jedino moguće objašnjenje da su Kelti prilagodili kružni oblik gradnje svojih utvrda i nastamba svojih prethodnika, ali se rješenje ovoga pitanja zapravo čini jednim od najtežih u cijeloj europskoj prapovijesnoj arheologiji. Moglo bi ga se čak riješiti jednostavnom tvrdnjom da su tzv. keltski krugovi, tj. krugovi koji postoje na mjestima gdje su Kelti neprijeporno imali vlast, razmjerno novijega postanja, i da su ih prihvatili post-keltski narodi prema tradiciji svojih prethodnika, ali točan slijed razdoblja tako postaje vrlo teško odrediti. S druge strane, ako su krugovi doista keltski, i ako su nastali na područjima na kojima su Kelti živjeli, moramo objasniti kako su nastali u Istri. To će, ako se razložno razjasni, proširiti njihovo područje dalje od onoga što antropolozi obično dopuštaju. Na temelju dokaza koje je sakupio tijekom svojih istraživanja i unatoč svemu što joj je moguće suprotstaviti, Burtonova rekonstrukcija krugova koliba vrlo je vjerojatna. Ali to stvara prilično opasan presedan, jer građa na raspolaganju nije bila podrobno pregledana. Žalimo što je toliko usputnog i nevažnog materijala uključeno u inače iznimno važan tekst. Svi istinski ljubitelji arheologije moraju hrabrom autoru poželjeti sreću u traganju za znanošću, tj. traganju za istinom.
Dr. CARTER BLAKE kazao je da misli kako je ovo jedan od najvažnijih tekstova kapetana Burtona, i da je posve antropološkog karaktera. Činilo mu se da su gradine vrlo slične gradnjama koje je gosp. G. Tate otkrio na brdima Cheviot [granica Škotske i Engleske], naročito onima ispod Hedgehopea i Yevering Bella. Gradine se razlikuju od utvrda na brežuljcima u Sussexu, po tomu što je u posljednjima bilo kamenog oruđa izrađenog otkresivanjem, a u istarskima samo oruđa od uglačana kamena. Vjerovao je da su ostatci na Pantelleriji, na koje je mislio gosp. Carmichael, još stariji od ovih. Ostatci u Angleseyu [Wales] vjerojatno su samo keltski, barem ako se lubanje iz Towyn-y-Capel uzmu kao uzorci za značajke osnovnih lubanjskih oblika. Nada se da će kapetan Burton nastaviti svoja istraživanja.
Gosp. LEWIS kazao je kako bi za običnog arheologa bilo dovoljno znati da su ostatci, koje je kapetan Burton tako lijepo opisao, vrlo stari i zanimljivi, ali antropolog bi se zapitao, ima li u njima nekih značajki kojima bi se oni mogli usporediti s nečime u drugim dijelovima svijeta. Koliko je on mogao vidjeti, takvih značajki nije bilo. Može biti sličnosti, čak i s nekim britanskim utvrdama, ali ni u jednoj se slučajnost ne može isključiti. Kapetan Burton optužio je stanovnike gradina za mnogoženstvo, a bez, koliko se moglo vidjeti, ikakva dokaza tomu u prilog. Nadalje, rekao je kako misli da niti jedan europski narod nije tomu bio sklon, jer je suzdržanost spram poligamije gotovo, ako ne i potpuno, rasna značajka.
PREDSJEDNIK je kazao kako je prilog bio naročito zanimljiv zbog činjenice da prije toga zaista nismo uopće imali nikakve obavijesti o tom pitanju. Gradine uopće ne spominju Spon, u svojoj knjizi Italiänische Dalmatische Reise-Beschreibung, niti Biasoletto, Viaggio nell’Istria, u kojoj bilježi putovanja saskoga kralja, niti dražesno Cassasovo djelo Voyage Pittoresque de l’Istrie. Kapetan Burton postavio je nekoliko pitanja o mjesnim imenima, te je zamolio njegovo (Predsjednikovo) mišljenje o njima. Riječ foiba može biti iskvarenica od ilirske [tj. hrvatske] riječi vârtba, koja se prevodi speluncus; ili, kako je i predloženo, može potjecati od lat. fovea, ili njezina korijena, grč. fwlea; ili pak od istoga korijena kao gotski ahwa, tj. aqua, s početnom digammom, ili od fluvius, poput fiume of flumen. Keltsko podrijetlo imena Pola nije vjerodostojno. Uobičajeno je izvoditi ga od Pietas Iulia, što nije nevjerojatnije od Fréjus i Friuli od Forum Iulii, no kapetan Burton misli da je Plinijeva rečenica “Pola, nunc Pietas Iulia” dokaz tomu da je oblik Pola starije. Pula je ilirski [tj. hrvatski] oblik istoga imena, a u tom jeziku pol znači polovica, polje, polja je livada, a puklina je otvor, rupa. Zatim, u starim latinskim natpisima Pola se koristi kao prenomen za Paula, a za muškarca Polus za Paulus. Lukanova žena zvala se Argentaria Polla, a u Cicerona čitamo Servius Pola. Rijeka Pola postoji u Rusiji, a u imenima šest mjesta u Španjolskoj nalazi se čestica Pola, kao Pola de Allande. Kod Velletrija [u Italiji] nalazi se jezero Paola, mjesto Paolo u Kalabriji, Porto de Palo kod Sirakuze, a Porto Morto San Paolo nešto sjevernije od istarske Pole. Drugi kažu da su se Kolhiđani, koji su krenuli u potjeru za Argonautima, sklonili u Istru i osnovali Pulu kad nisu mogli ispuniti svoju zadaću, a da ime grada u njihovu jeziku znači “izgnanik”. Čini se da je to poteklo od jednog Kalimahova stiha koji je prenio Strabon, koji mjesto naziva Asturon fugadwn. Među narječjima kolhidskoga kraja nisam našao niti jednu riječ koja bi bila slična riječi pola, s tim značenjem, ali to ništa ne dokazuje, jer u nesavršenim rječnicima koje imamo na raspolaganju nismo ni očekivali da ćemo je naći. Bochart zastupa izvođenje od hebr. pala = separare, auferre, amovere. Takvo izvođenje pretpostavlja da kolhidski jezik ima sličan korijen za tu riječ, a osim toga hebrejski ima više riječi za “izgnanik”, ali niti jedna ne dolazi od pala. U svezi s imenom Istra, kaže se da su Kolhiđani doplovili uzvodno Istrom, tj. Dunavom, da su s te rijeke prešli u Jadran, i da su po Istru dali ime Istri. Međutim, kako to primjećuje Spon, ako su Kolhiđani putovali iz Istra u Jadran, morali su nositi brodove na ramenima, jer između rijeke i Jadrana nema izravne veze. Nešto u tom smislu spominje Plinije, samo što on kaže da su do Jadrana došli rijekom Savom. Sponov smiješan prijedlog kao da se temeljio na Plinijevoj ozbiljnoj izjavi. Ali da su Kolhiđani uistinu mogli doći do Istre sa ušća Istra, Euksina i Dardanela, to je sasvim nešto drugo. Na ovome mjestu možemo primijetiti da ime Štajerske (Steiermark, Styria) dolazi od rijeke Steyer (etimološki ista riječ kao Ister), rječice koja daje ime Štajerskoj i Steierdorfu, i ulijeva se u Dunav nizvodno od Linza57. Drugi izvor imena Istre može biti od Istri ili Histri, staroga ilirskog naroda protiv kojega su Rimljani u više ratova vojevali. Zatim, kako je Istra gotovo potpuno okružena vodom, ime se može izvoditi iz keltskoga dwr, engl. water, voda, koja, s početnim sibilantom postaje u europskim imenima rijeka Stour, Stor, Stur, Styr, Ister, Stura, Astura, Oyster itd., itd. Nadalje, često se događa da velika područja dobivaju imena od grada, kao Yorkshire od York, Derbyshire od Derby itd. itd., tako da se ime Istre može izvoditi i iz Kalimahovog Asturon fugadon, gdje je asturon umanjenica od astu, “grad”, koje se ime koristilo za Atenu “par excellence”. Prema Paulu (ex Festo) i drugima, histriones su se tako nazivali jer su prvi došli iz Histrije, ali Valerije Maksim i Plutarh imaju drukčije mišljenje, i riječ histrio izvode od etruščanskoga hister, lat. ludio, glumac.

S engleskoga preveo:
Robert Matijašić, Pula

>> NASTAVAK

28 Pitajući za prapovijesno oružje, stranac istarskim Slavenima mora reći “Kamenica strevla” (za mali komad kremena ili vrh strjelice); talijanskome življu “Fulmine”, poput Pedra de Corisco u Brazilu, ali i tada ga neće razumjeti. Neke sjekire koristile su se kao kamen kušač, i mnogi su vrhovi strjelica nestali nakon što su poslužili kao kremen za pripaljivanje lula.

29 Jedno važno naselje istoga imena (Kaštelir) nalazi se nekoliko milja sjeverozapadno od Poreča, dok se Monte Castellier, i neka primjeri ostanu ograničeni na ove, nalazi sjeveroistočno od Umaga. Pored ovoga, kažu mi, leže opsežne ruševine staroga rimskog grada “Siparia”.

30 Vjeruje se da istarska crvenica (Terra Rossa) ne sadrži ni traga organskih i bioloških tvari, i malo ili nimalo vapna; stoga ne može potjecati od oksida kojima je bogat numulitski i hipuritski vapnenac. Zanimljiva studija o ovim oblicima jest “Excursioni geologiche fatte nell’anno 1872 Da T. Dr. Taramelli Prof. Titolare di Storia Naturale”. Ovaj geolog crvenicu pripisuje vulkanskim pražnjenjima, i kaže da su, oslobađanjem eksplozivnih plinova iz podzemlja, nastale “Foibe” i ljevkaste udoline kraških područja, koje se različito nazivaju: entonnoirs, wetter-locher, busi (tj. buchi bertusi, imbutiformi), doline kod Slavena, inglotidors u Furlaniji. Primijetio sam te kraške jame, koje se na Anti-Libanu lokalno zovu Jurah (“Unexplored Syria”, 2, 100, i drugdje), i ne mogu zamisliti drugi način oblikovanja osim vode koja se cijedi kroz njihove pukotine. Ali to ostavljam za predmet budućih rasprava.

31 Neki su putnici brzopleto poricali postojanje “podzemnih rijeka”. Takvi sumnjičavci ne uzimaju u obzir činjenicu da su one uobičajene u svim vapnenačkim krajolicima. Primijetio ih je poručnik Garnier u jugoistočnom Tibetu (“Ocean Highways”, 3, 1874.). Među “Znamenitostima (tršćanskoga) Krasa” jest i škocjanska Reka, vodotok koji se s jedne strme stijene survava i potpuno nestaje, prepoznaje se na tri različita mjesta kroz ispušne jame, te se nakon podzemnog toka, koji je u ravnoj crti dug 25 milja, ponovno javlja u obliku klasičnoga Timava. Opisuju ga Strabon, Plinije i svi stariji zemljopisci. Gospoda Kandler, Taramello i Tomasini pretpostavljaju da riječ fojba, karakteristična za ove krajeve, potječe od lat. fovea i grč. fwliĹ, jazbina ili gnijezdo; uobičajeni talijanski sinonimi jesu fossa, caverna ili voragine. Ja ne vjerujem u takvo podrijetlo; fovea ne pokriva značenje oblika koji Kluverije naziva cavea montium, a Tomasini “rupe i otvori u zemlji” (bucche ed aperture della terra). Slavenski termin je jama, a koristi se u Trstu za pećinu Sv. Servula. Kad bi fovea bio izvor riječi, očekivali bismo pronaći fojbu i na Apeninskom poluotoku. Moglo bi se, kao u slučaju Pule (Pola), raditi o ostatku keltsko-tračkoga jezika kojim su govorile rane rase u Istri. Dr. B. Davis priskrbio mi je kornsku riječ fow, velšku fau, te irsku i gaelsku fua-thais, u značenju jazbine, spilje, skrovišta divljih životinja. To su očevidno keltski srodnici riječi foliá i fovea. U riječi foiba prepoznajemo, čudno zakrabuljenu, “rijeku Fluva”, za koju Murray (“Hand-book of Southern Germany”, Secr. XIII, str. 70) kaže da teče ispod grada Pazina. Turnbull (“Austria”, I, 13) spominje spilju ili pećinu, ali izgleda da se nije raspitao kako joj je ime. Suvremena grčka riječ nije foliá, već katavothron, a oblici Koprijskog jezera i kefalonske Argostoli točno odgovaraju onima u Istri.

32 Razborita pokrajinska zakonska odredba u tršćanskom statutu 1350.-1420. godine, “De capris non tenendis” (Zabrana držanja kozâ), koja je obnovljena 1844. godine, zabranjuje hranidbu kozâ u cijeloj Istri, osim “alla corda” (“na konopu”). To znači da koze ne mogu lutati okolo u stadima i potpuno uništavati grmlje i mlada stabla. Seljaštvo negoduje zbog te dalekovidne odredbe, jer se funta sira prodaje po 50 solada. Samo sam na jednom području vidio iznimku, i to u primorskom pojasu između Pule i Poreča, a i ovdje su svjesni domorodci o tome govorili kao o “barbarstvu”. Primjer Istre i Islanda, gdje su koze uništene jer su uništavale kućne krovove, trebali bi slijediti Sirija i Palestina: raz-šumljavanje Svete Zemlje najviše je djelo životinje koja se lat. zove Capra domestica.

33 Svi se slažu da je u Starom Pazinu, na brdu iznad Pazina, bila gradina, a moj prijatelj gosp. Antonio Covaz tvrdi da i sâm Pazin stoji na mjestu prapovijesnog naselja. To mjesto, s veličanstvenom “fojbom” i otmjenim kaštelom knezova Montecuccoli, putnika podsjeća na Klisuru i Kasbu alžirskog grada Konstantine. To je vrlo slikovito mjesto koje zaslužuje posjet.

34 Gosp. Antonio Covaz vjeruje da je stari histarski grad Nezakcij, poznat u rimskim ratovima (177. god. pr. Kr.), ležao jugoistočno od Labina. On ga ne smješta, kako je uobičajeno, na Raši, već nešto južnije u uvali Budava, jugoistočno od Muntića, na mjestu zvanom Gradina, koju opisuju “kraljem gradina”. Seljaci to mjesto još zovu “Va (in) Satzye”. Ovo ću područje posjetiti čim prije budem mogao.

35 Barun Carl von Czoernig (mlađi) negoduje protiv mojega pisanja Cunzi kao slavensko ime za Kunci (kut?). Ova bi se posljednja riječ imala izgovarati Zunzi, a on tvrdi da Nijemac nema pravo npr. “Bordeaux” pretvoriti u “Bordoo”. Radije koristim Cunzi zbog talijanskog oblika, ali u isto vrijeme moram priznati da bi Kunzi bilo ispravnije. Naš vodič, Slaven iz istarske obitelji, ime je izgovarao Ghunzi, s arapskim glasom ghayn (gh). Na Kandlerovoj mapi ono se javlja, ako se uopće navodi, Sv. Antun (S. Antonio).

36 Kalibrirani barometar pokazivao je 28,27, a toplomjer 55° F, ali puhao je “burin”, tj. “mala bura”, pa je pritisak na razini mora mogao biti oko 30,50. Kod drugog posjeta iznosio je 38,76. Izgleda da je “Ripenda” naziv za čitavo morsko područje do Plomina.

37 To je antički Sinus Flanaticus. Dante (Inf. 9, 113) piše: “Si com’ a Pola, presso del Carnaro” (“I k’o što su kod Pule, blizu žala / gdje Kvarner među Italije pere, …/), ne samo zbog rime s “varo”. Prijatelj Luciani uvjerava me da je taj oblik uobičajen u starim ispravama, iako je sada zastario.

38 Ljubaznošću dr. Scampicchija, nadam se da ću ubrzo moći pokazati fotografiju ovog elementa, koji je vrlo važan za određivanje raznih pojednosti popravaka.

39 Kažu da je vanjski zid elipse imao opseg dužine 440 koraka (=360 m =1.100 stopa), ali ja ga nisam mjerio.

40 Netočno mi je bilo rečeno da je ovdje iskapao veliki klasičar i povjesničar gosp. Mommsen.

41 Neki su od njih vrlo teški i debeli, i podsjećaju me na primjerke koje sam 1871. godine donio iz raznih dijelova Sirije i Palestine.

42 Pribavio sam fotografiju ovoga zanimljivog primjerka.

43 Slavenska riječ vrana jezična je analogija skandinavskom Hrafn, teutonskoj rabe i engleskoj raven. Korijenski suglasnici jesu r, b (ili njihovi srodnici v i f), i nalazimo ih - zanimljivo - u hebrejskoj riječi orob i arapskoj ghurab (vrana), što je jamačno dovelo do corvus, corbeau, crow.

44 Gostioničar u Vranji naziva to mjesto “Sito Vorljake va Bukovike pod Stagie (ili Stago) in sito Stara Vragna sotto Monte Maggiore” [doslovno preneseno iz Burtonova teksta, prim. prev.]. Ako putnik ne pita vrlo točno, i riječima koje koriste domorodci, neće naći ono što traži.

45 Gosp. Načinović pokazao nam je i Dolinu (tj. dol, thal, dale, vale), rupu oblika kratera u vapnenačkom kamenjaru sjeverno od Nedešćine, koju pučki nazivaju Venecija. Tu su dvije pećine, jedna s jednostrukim a druga s dva ulaza, koji su okrenuti jedan prema sjeveru, a drugi prema jugu. Opis ovog prirodnog oblika ostavljam ipak za neki drugi prilog o pećinskim naseljima u Istri. Vitez Luciani mi piše ovo: “Ali, s obzirom da ste odlučni poduzeti ozbiljno istraživanje, molim vas da se ne ograničite na gradine (Castellieri), nego da ga proširite i na pećine. Za mnoge će vam reći da su nepristupačne, neprohodne, da su ih drugi već posjetili, da u njima nema tragova obitavanju ili ljudskih ostataka. Ne dajte da vas takve tvrdnje odvrate. Ovaj kraj ne poznaje dovoljno ove nove znanosti, i zbog toga je većina nepovjerljiva, opisuje teškoće ili nemogućnosti koje ustvari ne postoje. Uvjerite se svojim očima i opipajte svojim rukama. Kako sam napisao u pismu Dr. Buzziju, u Istri treba razlikovati jame (pučki fojbe) i pećine (grotte). Po svojoj su prirodi prve okomite i zaista se u njima ne može stanovati, pa ih možemo ostaviti geolozima. Ali pećine koje se otvaraju na bokovima obronaka i vodoravno ili gotovo vodoravno ulaze u njih moramo istražiti vrlo pozorno, jer ispod stalagmitske kore čuvaju ili jamačno mogu čuvati nepoznate prve divlje nastambe.”

46 Pitanje koštane breče u Istri i na dalmatinskim otocima ostavljam za neki budući prilog.

47 U c. k. Mornaričkom arsenalu nalaze se četiri nedatirana revolvera, pištolja i karabine, za koje mi je kapetan Germonnig, upravitelj, ljubazno obećao da će se o njima raspitati.

48 Opet upozoravam čitatelja na greške u Murrayu (“Handbook Southern Germany”), u kojemu stoji (str. 460) da je Peroj, sedam milja od Pule, malo selo naseljeno Grcima koji još čuvaju jezik i slikovitu nošnju svoje domovine. Jednog vrelog jutra u kolovozu gosp. de Perrochel i ja hodali smo oko pet milja da bismo vidjeli te “Grke”. Našli smo nekoliko kućanstava Albanaca i Crnogoraca koji su se ovdje naselili 1657. godine, i koji su “Grci” samo po vjeri. Svratište koje Turnbull zove “bijedna gostionica” u Vodnjanu također je znatno poboljšano čestim posjetima mornaričkih časnika iz Pule: Albergo Ferrara je sada jedan od najboljih hotela u Istri.

49 [Naravno, slikovni prilozi za koje u tekstu nema izravne upute, nisu objavljeni u objavljenom Burtonovu članku (prim. prev.)]

50 Točan položaj je današnji Červar (Cervera, lat. Cervaria). Dr. Kandler kaže da su “Figlinae amplissimae patrimonii Caesaris” na obali sjeverno od gradine, a i danas se tamo nalaze velike količine krhotina keramike, koje su korisne za usporedbu s prapovijesnim ostatcima. Cijela zapadna obala Istre obiluje “figlinama”.

51 U Istri još postoji riječ stanzia, koja u španjolskom obliku estancia označava stočarski posjed u Argentini i Urugvaju.

52 U Rovinju postoji tradicija da je otok na kojemu je stajao stari grad Arupium cijeli potonuo. Gosp. Luciani (str. 40, “L’Istria, Schizzo Storico-Etnografico”) taj događaj stavlja u 740. godinu.

53 Od ovoga mjesta u talijanskom izdanju izbačen je dio teksta, jer autor u njemu nepovoljno govori o talijanskome građanstvu; nedostaje kraj ovoga odlomka, kao i cijela sljedeća dva odlomka, a zatim se talijanski prijevod nastavlja s gradinama [prim. prev.].

54 Kod Škota to se naziva “crowdy”, a u Srednjoj Americi “tiste”. - C. C. B. [očvidno urednička bilješka, vjerojatno Cartera Blakea koji je sudjelovao i u raspravi, usp. dolje, prim. prev.]

55 Kapetan Burton ovdje misli na izvanredno djelo gosp. Samuela Lainga “Prehistoric Remains of Caithness”. Naravno da je mjesno mišljenje među ljudima Keissa bilo protivno pretpostavci prof. Owena da su neki njihovi preci bili ljudožderi. - C. C. B.

56 Gosp. Carlo de Franceschi pokazao mi je neke primjerke čije proširene središnje rupe govore o tomu da se radi o ranim zrnima. Oni s manjom rupom mogli su biti zvrkovi, poput onih predmeta koje koriste neki primitivni narodi.

57 [Zaista, rječica Steyr nije u Štajerskoj, već u Gornjoj Austriji; osim toga, ulijeva se u Enns, koja se ulijeva u Dunav istočno od Linza (prim. prev.).]

Prethodna objava:
BILJEŠKE O GRADINAMA, ODNOSNO...

Sljedeća objava:
BILJEŠKE O GRADINAMA, ODNOSNO...

Povratak na sve novosti