BÉLA HAMVAS*

25. Ožujak, 2003 - 10:55

Darovit van svih ograničenja, izvanserijski stvaralac, osobnost koju je teško svrstati u institucionalne kategorije. Jednoznačno se ne može nazvati ni filozofom, ni znanstvenikom, ni književnikom. Filozof? Nedvojbeno važna pojava u povijesti mađarske filozofije, prema europskim nastojanjima nazvana filozofijom, međutim, ima ambivalentan odnos, u svakom slučaju sebe ni u kojem smislu nije smatrao filozofom po struci. Znanstvenik? Poznavalac je različitih područja pretpovijesnih kultura, znanosti o starome vijeku i orijentalistike, i to izvjesno sa znanjem profesionalca, o institucionaliziranim znanstvenim strukama, međutim, misli gotovo s omalovažavanjem. Kad bi ga tko označio znanstvenim stručnjakom - primio bi to bez razmišljanja kao uvredu. Književnik? Mađarskim se proznim jezikom koristi uistinu na virtuozan način i zaista je nezaobilazan eksperimentator mađarske prozne poetike, značajan broj njegovih djela može se svrstati u krug lijepe književnosti; pisanju, međutim, samom po sebi, bez vjerodostojna stvaralačkog života, nije pridavao gotovo nikakvu vrijednost. Institucionalizirane društvene uloge su mu, inače, bile sasvim strane: cijeli život ostao je outsider, daleko od svih središta institucionalne proizvodnje kulturnih vrijednosti. Kako se više puta izrazio: nije čovjek “agóna”: izbjegavao je javni uspjeh i slavu, ostavši intimna i bogata samotna figura. Radi na otvaranju perspektiva mađarskoga duha, granice bi domaće kulture mogao proširiti, iako, u biti, jedva da ima kakvog učinka. Iz njegova životna djela zadivljujućeg raspona i zbunjujućeg bogatstva - znakovito - jedna jedina samostalna knjiga ugledala je danju svjetlost. Nakon smrti, pak, nije postao amblematskom figurom nekakva duhovnog pokreta. Za knjige elegantna ovitka, edicije posvećene njegovu životnom djelu i za pokušaje oživljavanja-održavanja u životu uspomene na nj, možemo zahvaliti naporima i danas tek malenog kruga učenika-poštovalaca.
Béla Hamvas rodio se 1897. u Eperu, u evangeličkoj obitelji prosvjetnih djelatnika. Maturirao je u Bratislavi, a zatim je, dobrovoljno se prijavivši, bio u vojsci sve do kraja I. svjetskog rata. Budući da njegov otac, srednjoškolski profesor, nije prisegao na vjernost novoj čehoslovačkoj vlasti, obitelj je iseljena, a mladi se Hamvas upisao na Sveučilište u Budimpešti, gdje je studirao mađarski i njemački jezik. Prije negoli je dobio diplomu, novinar je od 1923. do 1926., suradnik Budapesti Hírlap-a (Budimpeštanskog lista), a zatim knjižničar od 1929. sve do 1948., službenik Gradske knjižnice: njegova misaono-esejistička djelatnost razvila se usporedo s njegovim službenim novinarskim i knjižničarskim dužnostima. Nakon izbijanja II. svjetskog rata, ponovno dobiva poziv, poslije službe na fronti i u pozadini, skrivajući se kao dezerter, dočekuje kraj rata. Tijekom okupacije njegov je stan pogodila bomba; njegova bogata knjižnica i opsežna rukopisna građa uništene su: izgubivši sve, dakle, trebao je iznova započeti život. Prvih godina privremeno dospijeva do prostora za djelovanje, iako ubrzo počinju napadi na nj iz kruga sektaško-komunističke kulturne politike. Lišavaju ga knjižničarske službe, zatim umirovljuju: od 1948. povremeno radi ratarske poslove, od 1951. dobiva zaposlenje kao službenik u investitorskom poduzeću elektrane; do umirovljenja 1964. radi kao pomoćni radnik, skladištar i nadzornik u Inoti, Tiszapalkonyi i Bokodu. Zbog izljeva krvi u mozak, umire 1968.
Kao iznimno plodan autor, izvanredno širokih interesa, naročito bogata raspona književnih vrsta - iako za njegova života najveći dio ostaje u rukopisu i dijelom ni do danas nije izdan - stvara svoje životno djelo. Nakon spisj o književnim temama iz doba školovanja i publicistike te kritika iz novinarskog razdoblja, prva mu djela pripadaju lijepoj književnosti; jedan roman: Opsjednuti đavlom (Ördöngo˛sök, 1928-1929.) i jedna zbirka novela: Teško je satiru ne pisati (Nehéz nem szatírát írni, 1929-1931.). Tridesetih godina započinje svoj niz eseja, koje uvrštava u zbirke sastavljajući ih jednu za drugom: tako su oblikovane građe zbirki: Knjiga lovorova gaja (Babérligetkönyv, 1930.), Archai (1932-1945.), Mađarski Hyperion (Magyar Hyperion, 1936.) i, jedine objavljene za života, Nevidljivo zbivanje (Láthatatlan történet, 1943.). Na to razdoblje filozofije krize nastavlja se, od polovine četrdesetih, misaono razdoblje koje stoji u znaku tradicije: najznačajniji ostvaraj iz tog razdoblja veliki je esej pod naslovom Scientia Sacra (1. dio: 1943-1944., 2. dio 1960-1964.), odnosno niz prijevoda pod nazivom Velika dvorana predaka (Az o˛sök nagy csarnoka, 1943-1960.). Nakon rata, objavljen je esej koji predstavlja Sto knjiga svjetske književnosti (1945.), izbor tekstova “pet tisućljeća ljudske mudrosti”, koji je doživio više izdanja, Anthologia humana (1946.), kao i knjiga koju je napisao zajedno sa suprugom Katalin Kemény, a bavi se poviješću apstrakcije i nadrealizma u mađarskom slikarstvu - Revolucija u umjetnosti (Forradalom a mu˛vészetben, 1947.). U to doba završava i svoje glavno književno djelo, veliki roman Karneval (Karnevál, 1948-1951.). Kasno stvaralačko razdoblje većinom je ponovno u znaku eseja: među zbirkama ogleda koje su tada nastale najznačajnija je Patmos (Patmosz, 1. dio: 1959-1963., 2. dio: 1964., 3. dio 1965-1966.). Među njegovim su djelima na kraju ponovno romani: U izvjesnom smislu (1961.), Naime (1967-1968.).

U struji filozofije krize

Započinje kao sljedbenik filozofije krize koja se hranila užasnim doživljajem raspada sretnih mirnih vremena građanskoga svijeta. S I. svjetskim ratom, veselom i vedrom XIX. stoljeću dolazi kraj, zatvara se razdoblje samopouzdanja i građanskoga optimizma: što je dotad postojalo, najednom nestaje; ono što je izgledalo izvjesnim, dospijeva pod znak pitanja. Filozofija krize od te je zlokobnosti stvorila filozofijsku teoriju. Ostvarenjima filozofije krize Hamvas ne prilazi s eventualnim vlastitim izvornim pogledom, nego više s refleksijom filozofije krize kao samostalna duhovnog pravca.
Živimo u krizi, objašnjava u eseju KRIZA SVIJETA. “Kriza je struktura koja se pomutila, postala problematičnom, odnosno ona je cjelokupan takav strukturni poredak čovjekova društvenog, duhovnog života. Sa strane objekta bitno je određuje karakter nerazrješivosti, sa strane subjekta svijest o krizi.” Nerazrješivost današnju krizu suprotstavlja ranijim krizama. Krizj je oduvijek bilo, ali su se sve do sada pokazivale kao djelomične, izolirano su podizale glave, širile se u malenim krugovima - mogle su se dakle razriješiti. Današnja kriza, takoreći, nije više oboljenje jednog organa, ona je opća bolest cijelog organizma čovječanstva. Izazvao ju je svjetski potres koji čovjeka prisiljava na spoznaju krajnje granične situacije. Pred vječnim čovjekovim eschaton više se nije moguće skriti: nemilosrdno nam se objavljuje. Svijest o krizi znači ujedno neizvjesnot i kobnost. Živeći sa sviješću o krizi, osjećamo da smo u neizvjesnosti: nesposobni smo vidjeti činjenice svijeta kao čvrste i apsolutne, stvarnost se za nas rastapa i razvodnjava. Tlo se pokreće pod nama i mi ostajemo izdani i predani. Živimo stalno u sjeni kobne prijetnje: nespokojno, usplahireno, nervozno. Kriza, osjećamo, smjera najdubljem dnu naše egzistencije, s neotklonjivom nužnošću.
Prema Hamvasu, moderni čovjek, nasljeđujući ujedno veliku kulturu i nezadovoljstvo tom velikom kulturom, ovako ili onako, nužno mora zauzeti stav prema krizi. U eseju KRIZA I KATARZA priređuje tipologiju mogućih odgovora glede krize. Čovjek krize može živjeti tako kao da nema krize: kao onaj koji jede lotose u Homerovu epu - zaboravljajući svoje realno stanje pod djelovanjem slatkih opojnih sredstava, bezbrižnom površnošću ne uzimajući k znanju neumoljivost stvarnosti - predaje se užicima. Može, pak, igrati ulogu outsidera: on je svjestan krize, ali se nepokolebljivo pouzdaje u se, u svoje djelomično političko ili znanstveno rješenje, te ne razrješava, nego zapravo produbljuje krizu. Može dospjeti među nesuvremene: one što postupno gube vezu s vremenom; na početku još pokušavaju držati korak s vremenom i uzimati krizu u obzir, kasnije pak gube dah i zaostaju, inividualna im se sudbina odvaja od zajedničke ljudske sudbine. Do katarze, međutim, može dospjeti samo onaj koji ostaje suvremen: prati vrijeme s pozornošću, dopušta da se događa upravo kroz njega. Suvremeni se čovjek najprije destruktivnom kritikom okreće vlastitoj kulturi, kasnije se počinje aktivno buniti protiv nje, a zatim, radikalizirajući i poopćujući pobunu, dospijeva do nihilizma koji potpuno proždire kulturu, da bi, napokon, došao onostran nihilizma: do katarze. Proces nije rezultat svjesnog nastojanja: pojedine njegove postaje ne slijede jedna drugu unaprijed utvrđenim redom, nego ih egzistencijalni vrtlog, što se otvara pred čovjekom kojeg proganja svijest o krizi, redom izbacuje na površinu.
Kriza i katarza: dva pojma koja se međusobno uvjetuju - stoje na početku Hamvasova misaonog puta. Kriza je izvjesnost, nezaobilazan-neumoljiv faktum; katarza je mogućnost, blještavo-izazovno obećanje - i kao mogućnost i obećanje ona ipak postoji. Svjetsko stanje, čovjekova egzistencijalna situacija unutar njega, očajni su; onostran očajavanja, ipak, postoji nada. Onaj koji proživljava katarzu, očaj svladava smionošću koja prezire smrt: ledenim spokojem i tvrdom hrabrošću gleda u oči ništavilu koje je sam stvorio, da bi se zatim, uslijed sveprožimajućeg pročišćenja, otvorila pred njim perspektiva iznova uspostavljena života, društva i duha. Jer ta perspektiva zaista postoji - kao da mislilac uvjerava samog sebe. Danas još uvijek samo u obliku nastojanja pojedinaca usmjerenih obnovi i u pojavi tipa čovjeka koji je postigao katarzu, sutra već kao obnova koja zahvaća cijelo čovječanstvo i kao univerzalna preobrazba.

Privlačna snaga tradicije

Tradicija: integrativno središte Hamvasova misaonog svijeta. Svaka mu se misao vraća njoj i od nje polazi. Pronađena tradicija pokazala mu je izlaz iz filozofije krize mlađeg razdoblja njegova života, u starijem razdoblju tradicija mu daje poticaj za filozofiju koja nastoji realizirati misao. Tradiciju, izvorno znanje čovječanstva, smatrao je golemim i jedinstvenim svijetom: nekom vrstom divovskog kontinenta koji se, iako u cjelini potonuo, može rekonstruirati prema njegovim fragmentarnim ostacima. Pretpovijesno je čovječanstvo, kaže, bilo u posjedu svega toga, povijesno je čovječanstvo već sve izgubilo. Pretpovijesno je čovječanstvo još bilo u vezi s bitkom, vidljiv se svijet još dopunjavao s nevidljivim, još je bio sposoban za mudrost i za viđenje. Za povijesno čovječanstvo još je ostao samo život, iza njegova vidljivog svijeta nevidljivi se već izgubio, sudbina mu postaje čudovišno zaglupljivanje i zasljepljivanje. Predočivanje, objelodanjivanje, davanje glasa tradiciji: to je stremljenje odredilo njegov rad. Posvetio joj je veliki esej, filozofsku zbirku eseja i prijevode s komentarima.
Monografijski, veliki esej, njegovo glavno misaono djelo, SCIENTIA SACRA, želi nam predočiti tradiciju. Esejist je ovdje filozof povijesti: ne rekonstrukcijom povijesnih činjenica, nego povijesno-filozofskim razlaganjem nastoji nam približiti cjelinu potonulog, divovskog kontinenta tradicije. Polazna točka je istina povijesna: reflektira na krizu koja se dogodila u šestom stoljeću prije nove ere. Veliki mislioci toga razdoblja - priča esejist - od Kine, preko Indije, Irana, Male Azije i Egipta do Italije, od Lao-cea i Kung-cea, preko Buddhe, Zaratustre, Heraklita i Totha do Pitagore, neovisno jedan od drugoga, a opet sasvim istovjetno, istovremeno prepoznaju kraj zlatnoga doba i početak razdoblja apokalipse. Zlatno doba i razdoblje apokalipse, međutim, nisu više povijesna razdoblja koja slijede jedno za drugim: to su međusobno suprotstavljena povijesno-filozofijska razdoblja. Razdoblje apokalipse je razdoblje čovječanstva koje je stupilo u svoju povijesnost, zlatno doba je razdoblje tradicije. Zlatno doba: golema sveukupnost čovječanstva, ustvari ljudskog bitka. Stoji u svezi s najvišim moćima i životom punim metafizičkih sila, živi prema sakralnom životnom redu i s čovjekom koji čuva budnost, izgrađuje se na osnovi analogijskog viđenja i mišlju izraženom simboličnim jezikom, punovažnost stječe preko stroge hijerarhije i arhaičnom zajednicom koja se temelji na mirnom sakralnom redu.
Filozofska zbirka eseja ARCHAI priprema je i dopuna monografijskog velikog eseja; njome Hamvas nastoji objelodaniti tradiciju. Pisac se ovdje estetskim unutarnjim stavom približava predmetu: ostacima u prošlost potonulih tradicijskih zemalja. Po jedan drevni grad, gradnja, plastika, plemenska pjesma, glinena posuda ili maleni kip: uvijek nova prilika da se pokrene vizija i oživi stvar. Ruševine Machu-Pichua postaju metafizika koja pobjeđuje fiziku, zastrašujuće-zadivljujući dokaz neposredna zajedničkog života s drevnim silama svijeta. Kameni blokovi Stonehengea postaju primjerom oslobađanja tvari od same sebe, stvaranja svetog mjesta oblikovana kamenjem što se uzdiže u zrak. Plastika Miletskog proročišta veličine pedlja, prostor je koji postaje mjestom, oblikuje se u posrednika poruke koju šalje produhovljena priroda. Posmrtna pjesma indijanskog plemena s Amazone postaje paradigmom bezoblične brutalne tvorevine elementarno velikih poteza, glazbeni pradoživljaj i glazbena pratvorevina. Peruanska vaza postaje simbolom istupanja iz drevne samosvijesti, ljudska logika uperena protiv logike prirode. Maleni kip vilendorfske Venere uzdiže se kao izraz izvornog jedinstva bitka, kao simbol spola neovisnog o spolnosti i tjelesnosti neovisne o tijelu.
Niz prijevoda s komentarima, VELIKA DVORANA PREDAKA, na kraju, nastoji dati glas tradiciji i stoji u uskoj svezi s dva prethodna nastojanja. Mislilac je tu posrednik: znanje koje svete knjige čuvaju o tradiciji presađuje u mađarski jezik i objašnjava. I same svete knjige, istina, smatra narušenim i srozanim svjedocima tradicije. Prema njegovu shvaćanju, tradicija se izvorno objavljivala preko sakralnih subjekata: živo, razriješeno, neposredno, osobno i realno. Svete knjige su još samo sakralni objekti: mrtve, vezane, posredne, bezlične i refleksivne. Svete knjige, u svojem narušenom-srozanom stanju, ipak podučavaju tradiciji: njihovi se tekstovi, pak, formulirani univerzalnim sustavima simbola jezika drevnih vremena, ne mogu prenijeti europskim jezicima koji služe izražavanju individualnoga ja. Prevoditelj-komentator u tom smislu nije sluga-filolog, nije tumač koji se objektivno i točno drži djela vjeran njegovu tekstu, nego prije umjetnik-stvaralac: nadahnuti objelodanitelj tradicije i vidoviti novotvoritelj. Hamvasovi prijevodi i komentari, koje je pripremao radom tijekom više desetljeća, zbog toga nisu “stručni” radovi: pokušaji su usmjereni k tomu da različitim tekstovima pratradicije daju glas, od Heraklitovih fragmenata do Upanišada, od Veda do egipatske knjige mrtvih, od Konfucijevih razgovora do Henochove apokalipse, od tibetanskih misterija do zen-primjera.

Znanost, religija, filozofija, književnost

Hamvas je svaku pojavu promatrao iz perspektive tradicije i prosuđivao: kvalificirao kao autentičnu ili neautentičnu. Znanost, religiju, filozofiju i književnost jednako je smatrao pronalascima europskog čovjeka koji je zakoraknuo u povijest: spram autentičnosti tradicije vidio ih je, dakle, kao neautentična očitovanja. U vrjednovanju ta četiri područja, uza sve to, pokazuje naglašene razlike: dok je u slučaju znanosti, religije i filozofije njegov kritični stav odlučujući, u slučaju književnosti susrećemo se s afirmativnijim pristupom.
Znanost je u cijelome njegovu životnom djelu predmetom jednoznačne i oštre ocjene. U očima mislioca znanost nije drugo do instrument modernog čovjeka potonulog u život i otpalog od bitka. Prema njegovu shvaćanju, sav znanstveni razvitak novovjekovne povijesti temelji se zapravo na egzistencijalnim lažima. Znanost, kaže, razglašava da je njezina snaga u njezinoj istinitosti, iako je sve skupa u njezinoj visokoj organiziranosti; kočoperi se s tim da njezinu spoznaju karakterizira objektivna vjernost predmetu, a ustvari je samo bezlična, indiferentna, ne-egzistencijalna i antihumana; poziva se na to da traži istinu bez pristranosti, pri tomu doprinosi uistinu samo utemeljenju režima svjetovne moći. Oblikovavši se u opasni scijentifizam, ni sama nije drugo doli svojstvena mitologija i specifična religija. Znanstvena mitologija daje obuhvatnu sliku svijeta: sve pojave svodi na zajednički nazivnik, na zajednički nazivnik istine; njezini su svećenici poznavaoci-inicijati svojih uskih i kratkovidnih svjetova - znanstveni stručnjaci; krugove njihova predanja čine anegdote što opjevavaju djela različitih srodnih pseudobožanstava - znanstvene struke. Znanstvena religija je jedinstven sustav zablude: takva religija činjenica isključivo je sredstvo razumskog čovjeka; o najznačajnijim pitanjima ljudskog života nam, međutim, nema što reći. Nasuprot objektivnom razmišljanju usmjerenom na predmet, osniva se na metodičkoj spoznaji koja je usmjerena samo na podatke. Njezina se metoda pokazala uspješnim i uvjerljivim postupkom djelotvorne logike na razini prosječnosti: metoda joj je bez greške, samo što nema veze sa stvarnošću.
Religiji, tomu nasuprot, pristupa već diferenciranije, suptilnijom kritikom. U njegovu se sudu, prema promjenama misaone perspektive, pokazuju naglašene razlike. Religija je, promatrana iz perspektive krize, autentično očitovanje, ali s pozicije tradicije - neautentično; sa strane teorije udaljene od života, religija je vrijedan svijet, ali ispitujući je s pozicije načina života usmjerena ozbiljenju autentične realizacije - bezvrijedan. Iz dvojstva pogleda usredištenog u krizi i u tradiciji, odnosno iz dualiteta hladne-mrtve teorije i živog-praktičnog ozbiljenja, izvire Hamvasova diferenciranost i suptilnost kritike religije. Na različitim mjestima njegova golemog opusa istovremeno izbijaju duboko religiozne, kršćanske razrade i izljevi kritike kršćanstva koji podsjećaju na gorkog, kasnog Nietzschea. Religija stoji u vezi s tradicijom, ali nije joj istovjetna; nasljednica je tradicije, ali nije sama tradicija. Kao znanje koje stoji u svezi s tradicijom i koje nastupa kao nasljednik tradicije, još uvijek ima najviše mudrosti u sebi od sveg mogućeg ljudskog znanja. Kao područje koje egzistira u otpalosti od tradicije i tek kao njezin daleki potomak, ona nužno izražava korumpirani bitak čovječanstva koje je ušlo u povijest. S obzirom na to, mislilac u njoj nalazi samo novo sredstvo zadovoljštine srozana čovjeka koji neprestano radi na utaživanju svoje životne gladi: takvu vrstu, dakle, civilizacijskog sredstva, takav neplodan pokušaj obrane i osiguranja povijesnog čovjeka i takav stalan jalovi napor skrivanja i bijega pred stvarnošću.
U shvaćanju i kritici filozofije ponovno se pokazuju očite razlike. U poznom, kratkom eseju SUSTAV I TEORIJA, uvodeći razliku naznačenu naslovom, rasvjetljava taj problem. Filozofija je neautentična u mjeri u kolikoj je sustav, a što je više teorija, tim više nosi autentično znanje. Sustav je u znaku pitanja i dosjetke; nasuprot tomu, teoriju karakteriziraju problem i misao. Dosjetka, kako kaže, pripada novinaru, misao pjesniku, pitanje političaru, a problem onome koji je upao u egzistencijalne teškoće. Sustav gradi, teorija osniva; graditelj sustava spoznaje, osnivač teorije vidi. Sustav samo postavlja stvari u red, prividno srazmjerno i dopadljivo oku: formira dakle pogled na svijet, svjetske pojave okamenjuje u šablonu. Iz njega ništa ne slijedi, pogotovo ne praktično djelovanje i uređen životni poredak. Teorija pak ne nudi apstraktan pogled na svijet, ne pruža šablonu za objašnjavanje svijeta: stvara strog i odgovoran životni poredak. Ono što ona izražava nužno ima egzistencijalnu težinu i moralne posljedice. Filozofija, ako je to uopće moguće, isključivo kao teorija može postati autentičnim znanjem. Filozofija je kao sustav mrtva i bez težine; nasuprot tomu, filozofija kao teorija ima životnost, nositelj je obećanja ozbiljnosti. Filozofija sustava ne pripomaže efektivnom bitku i autentičnom životu; filozofija teorije pak uistinu pomaže. Filozofija ne može ostati samo filozofija djela: kad bi ostala samo to, ne bi mogla nadići neplodnost. Filozofija koja nadilazi djelo, pak, glasnik je novoga svijeta. Čovjek, kaže mislilac uvjereno, treba živjeti na onoj razini na kojoj misli.
Nasuprot više-manje naglašeno kritične prosudbe znanosti, religije i filozofije, književnost mu je predmetom jednoznačno poistovjećujuće prosudbe. Značajan dio Hamvasova opusa izvanrednog raspona, kao što smo spomenuli, čine književna djela. Mislilac književnost nije smatrao nekom vrstom zamjene za filozofiju: o njoj je mislio kao o prikladnom rješenju za pobjedu krize i nalaženje tradicije. Prema njegovu shvaćanju, u modernom povijesnom dobu roman je ono što je u arhaično doba bio mit: ne tek jedna mogućnost objašnjavanja svijeta, nego upravo njegova jedina punovrijedna forma. Kao što izražava u svojoj fragmentarnoj teoriji romana: znanost sa svojim zapletenim disciplinama, filozofija sa svojim različitim granama, ostale umjetnosti sa svojim neizbrojivim očitovanjima, zapravo su sve redom latentni roman, samostalan romaneskni žanr. Moderni se roman rodio kao odgovor na moderno doba. Izgradnja modernog doba postavila je temelje svjetskoj krizi - sa svojom modernom državom, modernom znanošću i modernim kapitalizmom, i moderno je doba stvorilo pojam realnosti, pojam političko-znanstveno-gospodarstvene realnosti. Roman: jedini snažan prosvjed protiv modernog doba, moderne svjetske krize, moderne političko-znanstveno-gospodarstvene moći, a pogotovo protiv pojma modernog realiteta. S modernim se dobom europska povijest, kaže, razdijelila. Na jednoj strani odigrava se realna povijest, sa sve mračnijim posljedicama: s ratovima - svjetskim ratovima, s koncentracijskim logorima i gulagom. Na drugoj strani razvija se povijest romana, s beznadnim, a opet neophodnim otporom: s novim životnim konceptom europskog čovjeka, s ljudskom-osobnom poviješću usmjerenom protiv prosječne-realne povijesti.
Béla Hamvas je mislilac koga se makar u tom smislu može nazvati književnikom koji je stvarao i filozofska djela, kao i filozofom koji je stvarao književna djela.

* Iz: Mađarska filozofija u XX stoljeću: drugi dio, Judit Hell - Ferenc L. Lendvai - László Perecz, Áron Kiadó, Budipmešta 2001.

J. Hell, F.L. Lendvai, L. Perecz (Mađarska)
S mađarskoga preveo:
Neven Ušumović, Umag