BARBARI PRED VRATIMA

16. Listopad, 2015 - 08:37

Gérard HADDAD:
Biblioklasti; Mesija i autodafê

Izdanja Antibarbarus, Zagreb 2000., 166 str.
Prevela: Vladimira Mirković-Blažević
Naslov izvornika: Les biblioclastes, le Messie et l'autodafe

Započelo je lomačom... uvodni je tekst što otvara knjigu koja već nazivom odaje ponešto od svog sadržaja.* Spaljivanja knjiga obavljala su se od vremena Guttenbergova izuma; Haddad je uzeo u zadatak pokušati odgovoriti, uostalom kao i većina normalnih ljudi, nadam se, na pitanje Zašto?; otuda jest i ta lomača što se provlači cijelom knjigom gdje se, psihološkim i psihoanalitičkim, teoretiziranjima pokušava razjasniti mračni fenomen uništavanja što ga ljudski rod provodi od svojih početaka pa do dana današnjega.

Hitlerov autodafê iz 1933., organizirana javna lomača pred Reichstagom, odaje jedan od razloga tih svetogrđa, strah totalitarizma od same ideje knjige, što ju se doživljava kao izvor zla. Haddad u uvodu razjašnjava glavne postulate svoje prijašnje knjige (ne?)metaforičnog naslova Manger le livre (Grasset, Pariz, 1984.) gdje je, sa stajališta suvremene psihologije, otvorio temu naslanjajući se uglavnom na Lacanove* teorije o teorijskom promašaju Freudova Totema i tabua. U samom procesu spaljivanja Haddad vidi “mržnju i odbacivanje Oca” (str. 12), dok u odnosu Eros/Tanatos vidi odnos - “jedenje” knjige/“spaljivanje” knjige. Efektan završetak uvoda predstavlja teza kako se “svaka religija - osobito monoteistička - zasniva na samouništenju svoga najstarijeg teksta”!

Poglavlje Utemeljitelji nastavlja se na uvod prvoklasnom provokacijom; naime, Haddad daje (nadasve originalnu!) priču o nastanku Petrova imena. Analizom evolucijskog nastanka i usporedbom s više tadašnjih jezika imena Petar/Stijena (“na kojoj ću sagraditi svoju Crkvu”), Haddad dolazi do zaključka kako Evanđelje nije pisano grčkim već hebrejskim jezikom, te da mi u svojem posjedu imamo samo loš prijevod!, za čije objašnjenje navodi još niz primjera (nastanak imena Cvjetnica - nastala od židovskog praznika Sukota koji se slavi 6 mjeseci ranije, što je posljedica pogreške u prijevodu...). Taj loš prijevod nadomjestila je sama Crkva uništivši izvorne tekstove na samom početku svoje moći!, što nas uvodi u poglavlje o krivotvorenoj knjizi, gdje se daju primjeri Salmana Rushdieja koji je izrekao kako je Kur’an krivotvoren (Sotona je ubacio te krivotvorine; optužuje islam za totalitarizam) i objašnjenje Muhamedova sukoba s Izraelcima (Toru je Bog zaista objavio Židovima, ali su je krivotvorili), te primjer Kalifa koji je dao spaliti Aleksandrijsku knjižicu govoreći kako nije šteta uništiti bezbožne knjige, dok je za slučaj da se unutra nalazi i koja božja knjiga, ravnodušno slegao ramenima rekavši kako će Božja riječ naći put do vjernika! Završetak priče o krivotvorinama jest primjer Freudove knjige Mojsije i monoteizam gdje se problem ocoubojstva podiže na razinu tvrdnje kako je Mojsije krivotvorio knjige, a Hebreji ga zbog toga ubili!

Drugi dio knjige pod nazivom Uznici posljednjeg suda daje tri primjera (religijskog) fanatizma, kojima je zajednička odlika diskreditiranje Biblije, tvrdeći kako je krivotvorina. Prva je priča o Jacobu Franku, predstavniku mesijanstva u katolicizmu; propovijedao je potpuni antiintelektualizam, zaglupljivanje, uništavao stare knjige, poticao seksualni razvrat (kao i većina “mesija”), preobratio se na islam, spalio Talmud, proglasio se Mesijom, zagovarao incest, rodoskvrnuće. Frank je nosio sandale napravljene od pergamenata Tore (!), vodio dvostruki život, bio agent Turske, Austrije, Rusije, a nasljednik je šabatajskog pokreta Šabataja Zevija. Svojim divljim zagovaranjem zatupljenosti i uništavanjem svakog oblika knjige, predstavlja jednog od najvećih povijesnih uništavatelja s početka knjige. Dostojnog suparnika ima u liku Thomasa Münzera koga suvremeni komunistički pokreti slave kao najavljivača socijalnih revolucija; Münzer je bio Lutherov neprijatelj, osnovao je “Ligu izabranih”, sastavljenu uglavnom od nepismenih ljudi, vodio je seljački rat, proglasivši se vođom propagirao razvrat i uništavanje knjiga. Treći je primjer Knjiga sa 100 poglavlja nepoznatog Revolucionara s Gornje Rajne, gdje se zagovara istrebljenje Ćidova, veliča Germane, njemački jezik, razvrat, ubojstvo, pokolje..., i gdje se ideje rasizma očituju u svom najelementarnijem obliku, dok istovremeno Haddad postavlja pitanje može li psihoanaliza pomoći u pobjedi razuma nad zlom rasizma.

Suicidarni tekst dio je knjige u kojem Haddadova psihoanalitička teorija (prožeta Lacanovim idejama, uostalom kao i cijela knjiga!) daje najbolje od sebe, a to je ujedno i najzanimljiviji dio knjige za “prosječnog čitatelja”. Primjeri Vergilija koji je htio spaliti Eneidu, zatim velikog Kafke čija je priča poznata već i vrapcima na grani, izvrsne su psihoanalitičke studije ubijanja vlastitog književnog djela; o Vergiliju i Kafkinu zaziranju od vlastita imena znamo već dosta, zato je tu zanimljivija priča o Rabiju Nachmannu iz Wrocława, utemeljitelju sekte aktivne i danas, autoru Spaljene knjige, čiji nam je rad poznat iz prepiska njegova učenika Nathana koji je objavio sve njegove radove nakon Nachmannove smrti (od TBC-a); Nachmann je spalio svoje dvije knjige u trenucima očaja, a kasnije ga je zahvatila manija spaljivanja iza koje je ostala njegova izreka: dobro je da svete knjige nestaju ili se spaljuju. Slučaj Stephanea Mallarméa sličan je Kafkinu - naime, u trenutku duboke depresije pred smrt moli spaljivanje svojeg djela, što se naravno nije dogodilo, ali zanimljiva je njegova zamisao o projektu Knjige, što ju je pisao pred kraj života, a pokazuje Mallarméovu megalomaniju (zamislio je izdanja u nekoliko stotina tisuća primjeraka, mislio kako će postati jedinom knjigom prema kojoj će ostale biti ništavne, jer će govoriti o apsolutnoj istini; od projekta naravno nije bilo ništa, a u Mallarméovoj ostavštini pronađeno je oko dvije tisuće stranica iz kojih tek ponešto zaslužuje čitalačku pozornost).

Haddadova je knjiga pokušaj raščlanjivanja uzroka uništavanja knjiga koje predstavljaju korpus civilizacijskog razvoja ljudske misli. Autor teorijski rastavlja i postavlja problem, pokazuje činjenice, navodi uzroke, ali ne nudi odgovor. Zašto? je jedno od pitanja na koje se u praktičnom životu ne dobiva jednostran i lak odgovor. Pored mnogih znanstveno utemeljenih rasprava, Haddadova knjiga predstavlja doprinos psihoanalitičke teorije problemu koji nadilazi uobičajena sociološko-psihološka tumačenja. Povijest konstantno dokazuje kako se iz nje ne izvlače prave pouke. Ali, kovanica ima i svoje naličje. Usprkos svim pokušajima uništavanja kulturnih vrednota (vlastiti primjer doživjeli smo ne tako davno u bjesomučnom uništavanju, osim života, i kazališta, kina, knjižnica, crkava, muzeja i svega što predstavlja civilizacijsko-kulturološke dosege pojedinog naroda), uvijek se javljaju i suprotni, jači glasovi, radi kojih vrijedi živjeti (navedimo samo primjer zapisa Prima Levija Zar je to čovjek gdje se opisuje glad za kulturom uLageru, koja ga je potaknula na učenje stranih jezika!).
Nakon svih lomača, spaljivanja, uništavanja i zatiranja kulturnog naslijeđa, ostaje nam zamisliti se nad svojom sudbinom. Haddadova knjiga upravo pomaže ne zaboraviti što se može dogoditi ako ubijemo svoje naslijeđe, ako dopustimo zlu da ubije humanost koju nam naslijeđe putem knjiga prenosi. Nadajmo se kako nikada više nećemo doživjeti autodafê, kako mržnja prema knjizi neće prevladati. Samo tada nećemo više vidjeti niti Lagere.

* Biblioklastija = bolesni nagon za uništavanjem ili oštećivanjem knjiga; autodafê = svečana objava presude u procesu inkvizicije nad optuženima zbog krivovjerja; uglavnom se obavljao na glavnim gradskim trgovima, pred mnoštvom ljudi

** Jacques Lacan (1901.-1981.), francuski psihijatar i lingvist, posebno istraživao podsvjesne strukture jezika, pod znatnim utjecajem Freuda, strukturalizma i Mallarméa.

Adrian Cvitanović, Zagreb

Prethodna objava:
BRANEĆI SLOBODU UVIJEK SE STRADA

Sljedeća objava:
Bojan Šumonja: Likovni prilozi

Povratak na sve novosti