ANARHISTIČKI TROLIST

16. Listopad, 2015 - 08:10

Robert Paul WOLFF
U obranu anarhizma
Emma GOLDMAN
Anarhizam i drugi ogledi
Élisée RECLUS
Evolucija, revolucija i anarhistički ideal
DAF, Zagreb 2001.

Invazija anarhizma! Zoran Senta kao priređivač i njegov DAF postaju prava riznica anarhističke literature. Nakon Nettlaua i njegove Povijesti anarhizma, istovremeno su se pojavila tri nova izdanja male anarhističke knjižnice. Ako ustraju, držimo im čvrsto palčeve, konačno će i domaći čitatelj moći uživati u klasicima (i suvremenicima?) libertetske misli.
Nettlau je poslužio kao izvrstan uvod, a sada su nam dostupna dva klasika - Goldmanova i Reclus, te jedan noviji predstavnik slobodarskog pokreta - Wolff. Premda udaljeni gotovo pola stoljeća, te pisani u sasvim drukčijim vremenskim, socijalnim, evolucijskim i društvenim kategorijama, ti tekstovi u sebi nose zajedničke odlike i poveznice, koje prepoznajemo u njihovim slobodarskim, humanim i drugim postulatima.
Obimom mala (100 str.), Wolffova knjižica (In Defense of Anarchism, prevela Biljana Romić) objavljena još 1970., izazvala je burne reakcije ne samo u svojoj domovini, Sjedinjenim Američkim Državama, već i u svijetu. U predgovoru novom izdanju, autor sam govori o negativnim kritikama i sveopćoj hajci "dušobrižnika" čistog morala na njega (kao odgovor na Wolffove teze nastala je čak i knjiga U obranu političke filozofije!). Zašto je taj mali knjižarski hit (oko 100.000 prodanih primjeraka) uspio isprovocirati napade na autora? Wolff se kao mladi profesor filozofije 60-ih godina razočarao u teorijsko opravdanje za vlast države i postao filozofski anarhist. U svojoj knjižici htio je raskrinkati tezu o mogućnosti postojanja moralne države (što kasnije smatra pretjeranim), a počeo je od pretpostavke kako svatko ima obvezu biti moralno autonoman. Zapravo se kroz cijelu knjigu provlači problem neovisnosti, tj. sukob vlasti i autonomije. Autor je svjestan manjkavosti svojih teza (gomila pretpostavki, utopijski pogledi, problem praktične primjene), ali ustraje na svojim pozicijama. Smatra da u vječnom sukobu vlasti i pojedinca anarhizam proizlazi kao jedina politička doktrina u skladu s vrlinom autonomije, a filozofski anarhizam jedini razumni politički sustav za prosvijećenog čovjeka. Glavna referenca i ishodište Wolffove misli je Rousseauov Društveni ugovor, a kao rješenje problema nudi klasičnu demokraciju, točnije jednoglasnu izravnu demokraciju jer se jedino u njoj može zadržati visok stupanj autonomije, naravno konsenzusom. Wolff daje vlastiti prijedlog za neposrednu izravnu demokraciju sustavom kućnog glasovanja, tako da bi se televizorom u koji bi bilo ugrađeno računalo glasovi slali izravno u prijenos Kongresa. Iz priloženog se vide manjkavosti Wolffovih teza, ali očito je i to kako se on zapravo i ne zalaže za rušenje države, niti za bilo kakve revolucije nasilnim ili ma kojim drugim putom; upravo suprotno, bori se za djelovanje unutar političkog sustava, političkim sredstvima, pobjedu "prave" demokracije. Wolff predstavlja suvremenog anarhista, i premda svoj sustav gradi na mnoštvu pretpostavki i utopijskim elementima (što se zapravo i ne razlikuje od većine anarhističkih mislilaca), temelji njegove misli su sloboda, ravnopravnost i potpuna moralna autonomija koja uključuje prosudbu i procjenjivanje svakog pojedinog slučaja, što mu barem daje potrebnu dozu humanosti, iako znamo da to nije dovoljno.
"Crvena" Emma, s druge strane, predstavnica je "stare anarhističke škole", vječni borac za prava poniženih, siromašnih i ugnjetavanih. U predgovoru njezinoj knjizi (Anarchism and Other Essays, prevela Biljana Romić, 216 str.) nalazimo bogat biografski pregled duga životnog puta ove žene, u svoje vrijeme feministkinje odbačene od pokreta za žensku emancipaciju, liberterke u sukobu s anarhistima, humanista protiv američkog sna. Knjiga se sastoji od dvanaest eseja/predavanja, tematski u rasponu od obrane anarhizma, preko političkog nasilja, zamki domoljublja, tekstova o ženskom pitanju do eseja o modernoj drami. Iz svih izbija neustrašiv slobodarski duh ispunjen osjećajem pravičnosti, humanizma, borbenosti i želje za izravnom akcijom, pa do gađenja i prijezira prema američkom establishmentu. Uvodni esej o anarhizmu razglaba o vječnim prigovorima o nasilju i diverzantskom djelovanju anarhističkih grupacija. Goldmanova pokušava razjasniti istinske anarhističke teze o neprihvaćanju države, postojećeg društvenog ustroja, te moralnih i religijskih zakona koji njime vladaju, potrebi za slobodom izbora, autonomijom pojedinca, "slobodnom komunizmu", te anarhizmu kao filozofiji suverenosti pojedinca. Na taj tekst naslanja se sljedeći o odnosu masa/pojedinac, u kojem autorica govori o vladavini kapitala u suvremenim životnim zbivanjima te o neovisnosti mišljenja kao najvećem "grijehu" suvremena čovjeka. Propituje američke prilike, otvoreno kritički nastrojena prema vladavini novčara i masi koja dopušta da se njome vlada. Tu se zaustavlja na političkom nasilju koje proizlazi iz tzv. "životnih razloga". Zauzima se za razumijevanje AttentŠtera (revolucionar koji vrši čin političkog nasilja), konkretno braneći djela svojih suboraca anarhista Alexandera Berkmanaš, Vaillanta (bacio bombu na francusku skupštinu) i drugih, istovremeno braneći anarhistički pokret od objeda kako čine samo nasilna djela (primjer Španjolske gdje su anarhiste optuživali za atentate koje je ustvari počinila policija). Tekst o zatvorima nadovezuje se na tu temu, gdje Goldmanova odbacuje samu funkciju zatvora kao ustanove koja ne mijenja zatvorenike, već od njih stvara asocijalne tipove koji ne mogu normalno funkcionirati u društvenoj zajednici, jer su mučeni, zlostavljani i ponižavani te iskorištavani za rad (besplatan!). Razglaba o prirodi zločina, uzroku (društvo), metodama koje se rabe u borbi protiv zločina i o posljedicama te metode, iznoseći teze Havelocka Ellisa, optužujući društveni i gospodarski ustroj kao najveće krivce za postojanje zločina (sličnost s Kropotkinovim tezama o kriminalu!). Završni tekst tog dijela knjige jest o domoljublju kao prijetnji slobodi, gdje domoljublje drži samoljubljem, arogancijom i egoizmom, navodeći kako vlasti iskorištavaju osjećaj patriotizma vlastitih građana kao ispriku za naoružavanje i povećanje broja vojnika te opravdanje za ratove koji se vode u ime kapitala. Tekstovi o ženskom pitanju govore o trgovini ženama, tj. prostituciji za koju optužuje društveni ustroj (!), gdje se žena tretira samo kao spolni objekt i ima samo reproduktivnu ulogu (majčinstvo). Ironično se odnosi spram pobornica ženske emancipacije koje su se borile za pravo glasa, ističući kako to ništa ne mijenja na stvari jer radnici i dalje ostaju porobljeni, a elita vlada kapitalom. Obara se na tupost sufražetkinja američke srednje klase, koje misle kako će svojim moralnim stavom i pravom glasa nešto izmijeniti; Goldmanova smatra da žena treba izmijeniti svoj stav prema sebi i ostatku društva ne bi li bila slobodna. Zatim napada instituciju braka koji se sklapa samo iz ekonomskih interesa, bez ljubavi, nasilno nametnut ženi odgajanoj od malih nogu samo da se "bolje proda". U knjizi su još tekstovi o Franciscu Ferreru2 i modernoj drami gdje se ističu imena Turgenjeva, Tolstoja, Andrejeva, Whitmana, Emersona, Shawa, Ibsena, Zole, Wedekinda i drugih kojima je zajedničko razmatranje značajnih problema - siromaštva, radničkog pitanja, morala/licemjerja, prostitucije, ženskog pitanja, iskorištavanja, mučenja i zlostavljanja siromašnih i slabijih... Goldmanova smatra da je moderna drama iskaz pravog stanja društva i predstavlja odličan temelj za edukaciju građana.
Reclusovoj knjizi (L'Evolution, la revolution et l'ideal anarchique, prevela Sanja Lovrenčić, 125 str.) predgovor je napisao Kropotkin, uglavnom veličajući pisca koji se, po struci geograf, proslavio monumentalnim djelom Opća geografija u 18 svezaka (svaki po 800 stranica!). Reclus spada u najveće anarhističke mislioce, proveo je bogat slobodarski život boreći se za svoja uvjerenja do kraja života. Glavna namjera njegove knjige iščitava se iz naslova: evolucija i revolucija nisu suprotni pojmovi, već se uzajamno prožimaju; revolucija proizlazi iz evolucije, i obratno. Reclus objašnjava temelje iz kojih nastaje revolucija u narodu - vladavina arogantne aristokracije ili tiranina/vlastodršca uz potlačivanje, mučenje i porobljavanje, te iskorištavanje puka stvara kritičnu masu iz koje nastaje revolucionarna misao. Ali, to nije dovoljno - puk (radništvo, seljaci) treba poučavati, naučiti ga da odbaci tradicionalna uvjerenja koja su mu nametnuli Crkva i vlastito naslijeđe; oni će tada biti revolucionarna sila sposobna sama sebi osigurati kruh i slobodu. Reclus smatra kako je moguća samo nasilna promjena/revolucija i nikakva druga, jer se onaj koji vlada neće mirno odreći svoje vladavine. Tu revoluciju potrebno je sprovesti bez uplitanja bilo koje političke stranke, jer ona bi nakon revolucije opet ograničila slobode; Reclus tu ne štedi niti socijaliste koje također smatra budućim tiranima koji će učiniti sve ne bi li došli na vlast, kao i republikanci (govori o prilikama u Francuskoj): Jedina revolucija što jamči uspjeh je ona anarhistička, koja će uvesti anarhističko uređenje, ideal budućeg društva - razmišljati, govoriti, djelovati slobodno; evolucija je na strani anarhista. Reclus zaključuje tvrdnjom kako se naslijeđe Komune (1871.) širi Europom, buržuji više nisu sigurni, i premda je daleka, premda će biti krvava, revolucija je neminovna, jer je povijest na strani potlačenih; buduće mirno stapanje evolucije u revoluciju anarhizmom.
I Wolff, i Goldmanova i Reclus "pate" od gomile pretpostavki, zamišljaju teško ostvarive ideje, sanjaju nemoguće snove - pa oni su anarhisti! Humanost je bolest od koje pate, neizlječiva zaraza koje se ne mogu riješiti. I kao što je Kropotkin polazio od pretpostavke kako su ljudi u biti dobri, kako će dobrota prevladati u dobrovoljnoj zajednici pojedinaca, tako i oni, polazeći od te nezamislive pretpostavke, grade svoj anarhistički svijet, ne za sebe već za tisuće i tisuće onih koji dolaze, onih koji za njih i ne znaju, a niti žele znati. Patetično? Naravno da zvuči patetično kada nismo dobri, niti ćemo to ikada biti. A oni i dalje sanjaju. I na tome će ostati.

Adrian Cvitanović, Zagreb

Prethodna objava:
Ljudožderi u Hollywoodu

Sljedeća objava:
Ivan Dabo: Fotografije

Povratak na sve novosti