Nova Istra

57 Miroslav PELIKAN SUVREMENA KNJIŽEVNOST Preci Moji me preci promatraju dok maštam o tvome mladom tijelu i čude mi se, mi ni­ smo bili takvi, pjesniče labirinta Sada si spao na dug, uzak hodnik, želeći odbaciti veličanstvene labirinte prošlosti, mi te opominjemo, pazi se, hodnik je tek djelić svemogućega, zagonetka, klima­ ju glavama, a ja im odmahujem osmijehom i ne razumijem kako me mogu vidjeti, umalo sam dosegnuo željenu obalu, istina, u drugom dobu, no obala se jasno nazire I dalje šute, stisnutih očiju, mûk, neugodno mi je i mislim, što oni znaju o prošlosti dok se hodnik širi i osjećam vjetar što mrsi svezanu kosu Preci sjede oko male vatre i šute, ostavili me iznova kao i uvijek, znam, svaki je od njih rješavao svoj problem sasvim sâm pa ću i ja, kročit ću i ja kroz dug, uzak hodnik I tada? Zastat ću, misleći na njih Zrcalo Pogledaj se u zrcalo, sjedokosi s krunom guste kose, osjećaš bol u nogama, a i srce te opominje, lađar bi mogao biti blizu ako izgubiš na oprezu, pogledaj se mirno, sličan si gradovima koje si opustošio uzaludno je tražeći na nepoznatim obalama Krvotok ti zastaje od lika što ga staklo prikazuje, ne, to nisam ja, to je netko drugi Priznaj i zrcalu i sebi, isti ste, sasvim slični, onaj u zrcalu je ponešto realniji, shvaća vrijeme, dok ti ništa ne razumiješ, starče Umoran sam, ispražnjen, zrcalo je tek (samo) odraz života, a snovi se na njemu ne opažaju, jest, prepun sam zamišljaja i danas dok me zubi ostavljaju, a kosu mrsi vje­ tar što jedra gura prema Južnome moru