Nova Istra

46 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Vjekoslava JURDANA odaju unutarnju bol, koja može biti potaknuta izvanjskim razočaranjima i tegobama, ali korijen joj je ipak u srcu. Vetranović je usamljen, tužan, raskajan, pun boli, bez ljubavi i toga ga čemera samo smrt može osloboditi. Postoji u njega i nada, ali jako krhka. Postoji pritajena čežnja za ži­ votom koji bi mogao biti drugačiji, ne tako surov. Žali za prijateljima, priželjkuje društvo, razgo­ vor i ljubav. No, te su čežnje potisnute, a u prvom je planu osjećaj vlastite grješnosti i nespokoja. Svoj život doživljava kao lutanje u mraku i muci, kao potragu za pravim putom u stalnoj sumnji da će ga ikada naći. Neprekidno je svjestan grijeha i đavolskoga djelovanja na svijetu i zbog toga je ponizan i pun bojazni. Stalno je na ispitu savjesti, u strahu od vlastitih napasti, rata koji se vodi u njegovu duhu i tijelu, svoje puti, svijeta. Njegova opsjednutost vlastitom grješnošću podsjeća na Lutherov osjećaj krivnje i zaziv peccator et penitens . Sam za sebe kaže da je obilježen patnjom i nespokojem od kad se rodio. I s, druge strane, postavke suvremenoga njemačkoga benediktinca i književnika Anselma Grüna: „Barok je uvijek prikazivao anđele opuštenima i zadovoljnima. Zrače radosnom osjećajnošću i djeluju slobodni od svakog nutarnjeg pritiska da sve moraju pred Bogom učiniti ispravno. Po­ znajem ljude koji su i u svome duhovnom životu uvijek pod pritiskom da moraju udovoljiti Bogu i pred njim ne smiju pogriješiti. Ova usredotočenost na mogućnost vlastita krivog ponašanja čini ih napetima. Anđeli u baroknim crkvama pokazuju ti jedan drugi način življenja pred Bogom. Smiješ biti onakav kakav si. Ne trebaš naborati svoje čelo razmišljanjima činiš li sve ispravno. Tre­ baš se, naprotiv, igrati pred Bogom. Anđeo opuštanja daje ti pouzdanja da si pred Bogom ispra­ van. A budući da si ti ispravan, ne trebaš sve ispravno činiti. Barokni anđeli igraju se spontano. Jednostavno čine što ih zabavlja. Dišu slobodu. Odražavaju otkupljenost. Anđeo opuštanja po­ ziva te da ostaviš svoje ozbiljno lice, da opustiš svoje napete mišiće, napustiš sebe i jednostavno vjeruješ onomu što je u tebi, da opušteno izraziš ono što osjećaš. Tada ćeš možda doživjeti istu slobodu, istu radost života kao opušteni anđeli u baroknim crkvama.“