Nova Istra

45 Vjekoslava JURDANA SUVREMENA KNJIŽEVNOST U Bibliji , pak, jelen se često javlja u svezi s gazelom. Origen napominje da gazela ima oštro oko, a jelen da ubija zmije, koje dahom iz nozdrva mami iz njihovih rupa. Origen uspoređuje Krista po njegovoj teoriji ( theoria ) s gazelom, a po djelima ( praxis ) s jelenom (III. Homilija na Pjesmu nad pjesmama ). Jelen simbolizira brzinu i skokove, a kada žeđa ili traži družicu, njegov je promukao i divlji zov neodoljiv, pa i otud dolazi usporedba s Kristom, koji poziva duše, i s du­ šom-zaručnicom koja doziva svoga zaručnika. Jelen, dakle, simbolizira i božanskoga zaručnika, hitroga i neumornog u traženju duša, svojih zaručnica, kao i samu dušu, koja traži svoj božanski izvor da na njemu utaži žeđ. Simboličko značenje jelen poprima od početnih riječi Psalma 42 : „Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom“! U ovome znače­ nju jelen predstavlja katekumena koji u težnji i žaru žudi za znanjem. Po tome, jelen je primjer i slika pobožnosti i redovničkoga poziva. Jelen, prikazan sa zmijom pod nogama, predstavlja Kri­ sta kao svladatelja moći zla. Košuta je u grčko-rimskoj tradiciji atribut Artemide/Dijane, kao i jelen. U kršćanskoj, pak, tradiciji košuta znači bogobojažljivost, religiozno stremljenje (Ps. 42), odnosno žudnju duše za Bogom, osamu, čvrstoću života. Košuta kao protivnik zmije oslikava Krista ili kršćanina u borbi protiv zla. Gonjenje jelenā ili košutā u lovu često dovodi do simbo­ ličkih situacija, a košuta može biti i glasnik/ca bogova ili nebeskih moći. U grčkoj mitologiji ko­ šuta je posvećena Heri, božici ljubavi i braka, a goni je djevica lovkinja Artemida. Košuta zlatnih rogova (Pindar) posvećena je Artemidi; četiri je takve košute božica upregla u svoj četveropreg; petu je Heraklo gonio sve do zemlje Hiperborejaca. U Pjesmi nad pjesmama košutino se ime jav­ lja u formuli zaklinjanja da bi se očuvalo ljubavno spokojstvo; naime, i košuta i srna igrom riječi evociraju Boga velikog mnoštva. Temelj pjesmi Košuta i jelen jest dulje pjesničko djelo Pjesanca košuti ranjenoj Mavra Vetra­ novića (Dubrovnik, 1482./1483. – 1576.): Sad vajmeh košuto meni je u pjesni skladati priljuto sve tvoje boljezni . No, ne samo u tom citatu preuzetom kao krilatica, nego i u većini stihova ove pje­ sme. I na sadržajnom planu, slijedeći moralnu potku Vetranovićeve Pjesance , ovdje se, u dijalogu Jelena i Košute, razmatra složen odnos duše i tijela, Erosa i Agapea, ideala i stvarnosti, tuge i ra­ dosti, prepuštanja i opuštanja. U tom okviru i – pjesništvo kao stvaralački čin ljubavi, univerzal­ ne..., one koja je u Stvoriteljevoj invenciji igra, radost. Pomak ka baroku... U svezi s tim dva sučeljena stava, nazora, dvojice benediktinaca. Najprije Mavra Vetranovića, benediktinca i književnika u čijem je književnome stvaralaštvu zamijećen pomak k manirizmu. Vetranović govori o slobodi koju je Bog smrću na križu donio čovjeku, ali ipak ne prihvaća stav via moderna o čovjeku kao Božjemu partneru, odgovornom za vlastiti život, društvo i svijet. Nje­ gova molitva nije ravnopravan razgovor čovjeka, Božje slike i prilike, sa svojim Stvoriteljem. To je uvijek molba grješnika za milost, s trajnim i snažnim osjećajem vlastite nedostojnosti pred ne­ dostižnom transcendencijom veličajnoga i dalekog Boga. Vjera koja čovjeka povezuje s Bogom prožela je Mavrovo biće, ali on kao da nije mogao uzeti utjehu i pouzdanje koje takav ontološki odnos nudi vjerniku. Vjerničko ufanje, kojem se grčevi­ to nastoji uteći, nije moglo savladati ponor tjeskobe u duši, koji je obilježio njegov život. Pjesme