Nova Istra

37 Fabijan LOVRIĆ SUVREMENA KNJIŽEVNOST svijesti vodi ih u suludo neustrašive pothvate iz kojih izlaze još skromniji kroz spo­ znaju o tankoj crti između života i smrti. Lako se odlučiti, ali treba znati istrajati kako bi vizija postala stvarnost, kako bi još jedan kamenčić uzidao u zid neuništivosti. Taj zid neka bude zid odluke, straha i hrabrosti. Straha kako treba odlučno kre­ nuti i hrabrosti kada se krene. Nema kolebljivosti. Ljudi bosim nogama prelaze pre­ ko žeravice samo zato što su odlučili i što vjeruju. Dobro? DRUGI OBRAZ Učenik koji tvrdi kako ništa nije naučio od svoga učitelja, nezadovoljan je samim so­ bom. Zato bi svaki učenik morao preispitati svoje uloženo i svoje ostvareno. Mnogo je lakše, dobri moj, suditi drugome, a zaboraviti sebe. To bi bar trebao svaki čovjek znati, i okrenuti drugi obraz, a taj drugi obraz nije na istome licu, nego; to si ti, do­ bri moj; to je on; to sam ja. Mi smo drugi obraz! Naše lice, a ne lice onoga kome sudimo. On je već dobio pljusku od nas, ali ako dokučimo naše grijehe, i mi ćemo okrenuti obraz. To je taj, drugi obraz, i u Bibliji. Zato, čuvaj svoj obraz, ili budi spreman izložiti ga udarcu. Samo tako ćeš okajati grijehe svoje. Kada snaga volje prizna, onda si spreman na pokoru. Zapamti: drugi obraz je tvoj. IZNADMOČVARE Ljeti, iznad močvare stoji suh, ustajao zrak zarobljen u čaškama lopoča, koje se na­ kon noći provedene pod vodom pojave na površini i oslobode ga. Tu on stoji i čeka. Njegov je zadatak, jer sve u prirodi ima zadatak, sačekati i omamiti neopreznog spavača naslonjenog na rub trupe nakon obilnog ručka od jegulja i žabljih krakova. Tako je u močvari. Tako čovjek i ne sluti kako mu ljubav močvare ulazi kroz čula, osvaja ih i trajno zaposjeda. A onda, kada se usnuli probudi: ljubav je obostrana, trajna... Tako čovjek postaje sastavnica močvarne flore i faune, a močvara živi dio njegova organizma, koji ga ispunja snagom i ljepotama neba zagledanog u močvaru. Tako to traje... Negdje iznad močvare.