Nova Istra

22 U SJEĆANJE Milan RAKOVAC književnika u hrvatskim knjižnicama, niti je Daša Drndić kanonski hrvatski lektirni pisac. Koliko znam, nije dobila važna državna odlikovanja i nije bila članicom važnih kulturnih vijeća i tako ostvarila mogućnost arbitriranja i odlučivanja o sudbinskim pitanjima hrvatske kulturne politike. Doduše, bila je jednom članica državnog povje­ renstva za dodjelu nagrade za najbolju dramu, ali to i nije baš najbolje završilo. Kako to da je njenoj obitelji telegram sućuti poslala i predsjednica Republike, istaknuvši u lijepo sročenom tekstu da je i osobno upoznala književnicu, i zašto je tekst suću­ ti napisala i objavila i ministrica kulture? Zašto je oveći i iznimno pozitivni nekro­ log povodom smrti Daše Drndić objavio i londonski ‘Guardian’? Zašto su se o njoj raspisale sve važnije regionalne novine? Zbog čega baš o Daši svoja intimna sjećanja pišu brojni pisci? Zašto su je sada, tek nakon smrti, nazvali jednom od najvažnijih, ako ne i najvažnijom i najboljom suvremenom hrvatskom književnicom? Zašto je tek sada nazivaju hrabrom, odlučnom, britkom, maestralnom, osjećajnom... Što su čekali dok je bila živa? Zašto je tada nisu obasipali makar i s pedeset po­ sto manje pažnje nego što će to učiniti sada kada je više nema među živima? Zašto joj nisu osigurali unosne i prestižne nagrade kojih imamo podosta? Zašto joj ni­ su dodijelili državne stimulacije koje je ionako zavrijedila? Zašto joj nisu našli adekvatni posao kada ga je nasušno trebala? Zašto joj nisu dali neki savjetnički posao za koji je itekako bila kvalificirana? Ali, Daša je, kao i inače u životu, sve morala sama. I raditi štošta, i doktorirati u zrelim godinama života i otići u penziju kada je još itekako mogla raditi na Sveučilištu u Rijeci. I boriti se sa svakidašnjim i nesvakidašnjim nedaćama pa i sa svojevrsnim teatrom apsurda koji je mogla razu­ mjeti samo ona. Zbog toga je uostalom i stekla tako duboko poštovanje i tako veliki broj prijatelja, poznanika i štovatelja. Ljudi koji je nikada neće zaboraviti“ – napisao je ove jetke retke novinar D. Derk. Treba reći i sumorne istine. Ima li ih koje to nisu? Tako je pisala i disala Daša Drndić, bez ustezanja, bez pardona, s naumom i da pretjera. U tom nemilosrdnom pisanju istine ide u red onih koji su stvarali ovdašnju civilizaciju: SSK, Kamov, ABŠ, Krleža, Kocbek, Kiš, Kovač, Konstantinović... Milan Rakovac