Nova Istra

21 Milan RAKOVAC U SJEĆANJE licu, na engleskom lijepo nazvanom ‘pacifier’. Tako svakodnevica ostaje zamagljena, a umišljeni čitači nesvjesni svog egzistencijalnog limba. Svakodnevica nam je sazda­ na od duda varalica koje nam se histerično nude odasvud, katkad pacifistički, umi­ ljato, gotovo bajkovito, katkad rabijatno, čak i militantno, uz zastrašujuće režanje... Prvo, uopće ne mislim da sam uspješna spisateljica, a i nisam nešto baš nagrađiva­ na. Stalno sumnjam u ono što radim i kako to radim i to preispitivanje zna biti iscr­ pljujuće, pa i frustrirajuće. Ima pisaca koje čitam s divljenjem i pred kojima naprosto nestajem. Voljela bih šutjeti s Bernhardom, ali on je umro. Voljela bih razgovarati s Hamsunom, Poundom i Célineom, da sebi razjasnim taj meni neshvatljiv raskorak između moralnog, političkog gada, hajd’ da budem blaža – slijepca, i prvorazrednog umjetnika. Ali ni njih više nema. Voljela bih razgovarati s piscima (oba spola) koje smatram osrednjim, možda i lošim, a koji drmaju tržištem. Da čujem što oni o sebi, o svom stvaralaštvu misle. I, da im možda malo prodrmam taj veličanstveni vlasti­ ti odraz koji privijaju na svoja prsa. Da pokušam ukloniti jednu možda nebitnu, ali ipak – laž. Vjerujem da je prošlo vrijeme romana sa zaokruženom fabulom i navodno zao­ kruženim likovima, pitanje je je li ono ikada postojalo. Naši su životi fragmentira­ ni, mi smo fragmentirani, pa je takva forma romana prilično okoštala, da ne kažem negativno artificijelna, u krajnjoj instanci – lažna. Ne postoji jedna priča, jer i kada je ona u romanu prezentirana, opet nije sveobuhvatna, cjelovita, definitivna, nego je fragment kojem bi bilo dobro dati prostor za gibanje, za mijenjanje. Tko je od nas zaokružen? Jeste li vi zaokruženi? Jesam li ja zaokružena? Svi smo od fragmenata, razlomljeni. Ni naša pažnja i percepcija nisu linearne i stabilne. Dok pričam s vama, pored mene je kompjutor, monitor s ikonicama, mogu pogledati kroz prozor, čujem zvukove, imam fleševe, upadaju slike iz drugih priča, mojih i tuđih. Sve to mozak re­ gistrira i na neki način procesuira i negdje skladišti. Sve je fragment, život, povijest, emocije. Pitanje je koliko smo u stanju nositi se s tom sveopćom fragmentacijom, s tim, nazovi, kaosom. Je li nam to prevelik teret i, ako jest, kako ga pretvoriti u save­ znika umjesto da nam bude neprijatelj. Naše živote vidim kao kaleidoskop, kao raz­ bijenu sliku u kojoj se permanentno smjenjuje na tisuće manjih sličica.” „Što Daša Drndić uopće znači današnjoj Hrvatskoj? Zbog čega je o njoj uopće napisano toliko pozitivnih tekstova u hrvatskom tisku nakon što je objavljeno da je izgubila neravnopravnu borbu sa zloćudnom bolešću? Htjela je da pamtimo žrtve, a ne nogometaše. Pa Daša Drndić nije članica Hrvatske akademije znanosti i um­ jetnosti, niti je dobila državnu nagradu za kulturu koja još uvijek nosi ime Vladimi­ ra Nazora, i to niti onu godišnju, niti onu za cjelokupni doprinos hrvatskoj kulturi. Nije Daša dobila niti nagradu Ksavera Šandora Gjalskog za najbolje prozno djelo. Nije njeno ime niti na popisu najposuđivanijih, a samim tim i najčitanijih hrvatskih