Nova Istra

19 Milan RAKOVAC U SJEĆANJE nost u otkrivanju mana onih u čijoj se sredini zatekao. S vremenom, pridošlica ništa bolje ne upoznaje novu sredinu, koja za njega sve više postaje stara. On se toj nekada novoj sredini prilagođuje, prelazi preko razlika, ili ih više ne primjećuje. Počinje se s tim razlikama slagati, prihvaća ih, ali zato istovremeno gubi sebe. U životu egzota uspostavlja se krhka, čak i shizoidna ravnoteža između iznenađenosti i prisnosti, iz­ među distanciranja i identifikacije. Ukoliko ne poznaje dovoljno druge, on ih ne ra­ zumije, ukoliko ih previše poznaje, on ih više ne vidi. U odnosu između egzota i do­ micilnog stanovništva, stoga, često nastupaju plime i oseke tolerancije i netolerancije. Izgnanik je po nekim osobinama sličan imigrantu, a po nekim osobinama nalik je na egzota. Kao imigrant, on se nastanjuje u zemlji koja nije njegova, ali kao i eg­ zot, on izbjegava asimilaciju. No, za razliku od egzota, izgnanik ne teži izrazitoj ne­ običnosti, a za razliku od imigranta – stručnjaka ne interesira se posebno za narod u čijoj sredini živi. Izgnanik je osoba koja svoj život u inozemstvu tumači kao nepri­ padanje sredini i koji tu sredinu upravo zbog toga – voli. Izgnanika zanima njegov život pa čak i njegov vlastiti narod, on nije privremeno, nego definitivno stranac. Iz­ gnanik doslovno unaprijed odbija čvrste veze s drugima među kojima živi. On ne otkriva druge. Prema tome, za druge, on je bezopasan. Konflikti netolerancije nisu česti. “ „U Rijeci rođeni su mnogi poznati ljudi, János Kádár na primjer. Samo, o Jánosu Kádáru danas se u ovoj zemlji uopće ne govori jer on više nije važan, ali ni o Ödönu von Horváthu, koji je također rođen u tom gradu, ne govori se često, ni približno onoliko često i glasno koliko se govori o, recimo, Ivanu Zajcu za kojeg svaki put na­ pomenu kako je plemenit, Ivan pl. Zajc vele, naprosto obožavaju govoriti i pisati Ivan plemeniti Zajc , što kad se prevede postaje neviđena bedastoća – Ivan the noble Zajc, Johann adelig Zaitz, Giovanni nobile Zajc, ukoliko naravno ne misle reći Johann von Zaitz, odnosno Giovanni de Zaitz, premda o Zajčevom plemstvu, pa ni o njegovom stopostotnom hrvatstvu, nema zapisanih podataka jer Zajc po ocu bio je Čeh i čim mu se pružila prilika šmugnuo je iz toga grada, stoga nejasno je zašto ga s tolikim žarom svojataju. Velika i neiscrpna ljubav prema Ivanu pl. Zajcu koji, uzgred, i nije baš veliki glazbenik, kao i prema Janku Poliću Kamovu, koji, hvala bogu, i danas je dobar pisac, ta velika ljubav dolazi otuda što Zajc i Kamov, iako su odavde rano zbri­ sali, ipak su nekako njihovi pa, prirodno, za njih značajniji od stranaca. Osim toga, onaj Horváth izrekao je stvari s kojima se mnogi ovdje još uvijek ne mogu tek tako složiti. Zato im taj Ödön von Horváth, premda odavno mrtav, ustvari malo ide na živce, zato ga valjda ne spominju često. A Ödön von Horváth kaže: ‘Ja sam tipična mješavina blaženopočivše Austrougarske monarhije: istovremeno Ma- đar, Hrvat, Slovak, Nijemac, Čeh, a kad bih počeo čeprkati po svojim precima i pod ana- lizu stavljati svoju krv – što znanost je danas vrlo u modi među nacionalnostima – našao bih tu, kao u riječnom koritu, tragove cincarske, armenske, a možda i ciganske i židovske