Nova Istra

192 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Mirko ĆURIĆ koncu izbore izgubiti te da je pobjeda – Pirova. Kada si je pokušao odgovoriti zašto zaostaje za protivnikom, najbolji odgovor dala je neka agencija za ispitivanje javno­ ga mišljenja, i to nakon što su njemu (Llosi) skloni mediji pokušali prokazati Fuji­ morija kao prevaranta i opasnoga čovjeka, a ne kao„nezavisnog, poštenog i siromaš­ nog čovjeka, bez rasne mržnje“, koji se suprotstavlja kandidatu,„Golijatu milijunašā i nadmenih bijelaca“. Saznalo se da je „vlasnik poljoprivrednog imanja od 12 hektara koje mu je poklonila apristička vlada, na povlaštenim terenima u Saianu, sjeverno od Lime, argumentirajući to kao odredbu agrarne reforme o besplatnoj podjeli zemlje – siromašnim seljacima... Pokazalo se da kandidat siromašnih nije bio siromašan i uživao je u imovini znatno većoj od moje, sudeći po desetcima zgrada i kuća koje je posjedovao, kupio i preprodao u raznim četvrtima Lime, umanjujući cijene kako bi platio manji porez...“. Sve to nije pomoglo Llosi jer su se ispitanici, siromašni građani Lime, redom opredijelili za Fujimorija. „Potpuno su se poistovjećivali s Fujimorijem i to, mogu kazati, iracionalno. Nisu pridavali nikakav značaj prijavama o njegovim poslovima s nekretninama i njegovu imutku, štoviše, slavili su ga tako kao da mu sve to ide u prilog: ‘On je veliki mangup!’, izjavio je jedan očiju punih divljenja. Drugi je priznao kako će se uznemiriti pokaže li se da je Alberto Fujimori sredstvo Alana Garcíje, ali će svejedno glasovati za njega...“. I na koncu, unatoč prljavoj kampanji s obiju strana i jasnim dokazima protiv Fu­ jimorija, David je pobijedio Golijata s 54% naprema 34% glasova peruanskih birača. Mario Vargas Llosa skupio je snage i otišao čestitati izbornom pobjedniku, dok su mu neki njegovi suradnici dovikivali: „Napolje, gringo!“ Već idućega dana, 13. lipnja 1990., književnik i supruga Patricija odlaze u Euro­ pu, a Llosa lakonski zaključuje kako je završila jedna etapa njegova života i započela druga „u kojoj književnost zauzima središnje mjesto.“ Ipak, ostaje pitanje koje se na­ daje na temelju ove knjige: bi li mu bilo draže da je postao predsjednikom Perua ili to što je dobio Nobelovu nagradu? Tko iščita i osjeti strast kojom je ova knjiga napisana, prepoznat će to kako je No­ belova nagrada ovome piscu ipak tek – utješna nagrada. Na konferenciji za tisak u NewYorku, nakon primitka Nobelove nagrade, Juanu Manuelu Roblesu na pitanje: „Što možete reći o Peruu?“, skinuvši kapuljaču koja mu je odlično pristajala, kao u Flauberta, nasmijani Vargas Llosa odgovara: „Ja sam Peru.“ Nažalost, to nije prepoznala većina u njegovoj zemlji i to ne prepoznaju većine u drugim zemljama birajući svoje Fujimorije. Eto najtužnije poruke ove knjige. Ona nema sretan svršetak, unatoč nagradama i milijunskim nakladama njezina autora, unatoč slavi i novcu koje je stekao, jer „svojima dođe i njegovi ga odbaciše“. To vidimo posvuda, pa i u „našemu Peruu“. Vidimo kako se i u našoj zemlji ljudi voze, putuju,