Nova Istra

191 Mirko ĆURIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI dine života vjerovao da je mrtav. Tako mu je, naime, predočila majčina obitelj, skri­ vajući to da je njegov otac ostavio majku u visokoj trudnoći i deset godina nije mario za njega, već je mali Mario odrastao u ugodnom okruženju majčine obitelji, među pripadnicima obrazovane srednje klase, u skladnoj obitelji koja ga je voljela i razma­ zila. Majka je tijekom svih tih godina ipak duboko zaljubljena u književnikova oca i oni se ponovno sastaju, što izaziva velike traume u njegovu životu: otac je nasilan i netolerantan, tako da Llosin život kreće u potpuno drugom smjeru, što u konač­ nici možda doprinosi tomu da postane uspješan pisac. Otprilike: „ Velike umjetnosti nema bez jakoga bola “, kako je u poznatoj monografiji o književnom radu Vladimira Vidrića napisao povjesničar književnosti i književni kritičar Antun Barac. Nakon deset godina života pod staklenim zvonom, sudario se sa surovom zbiljom: okrut­ nim ocem i majkom toliko zaljubljenom u supruga da nije znala, ili nije mogla, zlo­ stavljanog sina zaštititi na pravi način. Llosa je tu bolno iskren i pokazuje da se na­ silje u obitelji ne događa samo drugima i kako majka koja ga silno voli, zbog strasti koju osjeća spram oca, zapravo surovog zlostavljača na tjelesnoj i duhovnoj razini, zatvara oči pred onim što se događa u obitelji. Politički dio memoara započinje drugim poglavljem, koncem srpnja 1987., u mje­ stu Punta Sal, na sjeveru Perua, lijepome mjestu na morskoj obali. Okidač za njegov angažman bila je odluka tadašnjega peruanskog predsjednika Alana Garcíje „da na­ cionalizira i podržavi sve banke, osiguravateljske i novčarske institucije.“ Nakon te vijesti Llosa počinje razmišljati o bavljenju politikom jer smatra kako će ova odluka izazvati daljnje osiromašenje zemlje i povratak diktature, a Rubikon prelazi objaviv­ ši članak„U pravcu totalitarnoga Perua“, 2. kolovoza 1987., stajući u zaštitu privatne imovine i demokratskoga sustava. Nakon članka njegovu kuću„preplavila su pisma, pozivi i posjeti ljudi koji su se solidarizirali s manifestom i donosili (su mi) gomile spontano sakupljenih potpisa. U nevladinom tisku svakodnevno su se pojavljivali popisi stotinâ novih pristaša...“. Piščeva supruga Patricija oštro se protivila odluci da uđe u politiku (iako će mu biti velikom potporom tijekom kandidature), opominjući ga: „Popneš li se na po­ zornicu, završit ćeš baveći se politikom i književnost će otići kvragu. I obitelj će otići kvragu. Zar ne znaš što znači baviti se politikom u ovoj zemlji?“ Opomene su bile uzaludne jer je književnik bio opijen, činilo mu se, jednodušnom podrškom, a kako je i mogao izbjeći politički angažman netko tko je roman Razgo- vor u katedrali započeo rečenicama: „...Automobili, različite i bezbojne zgrade, ko­ sturi osvijetljenih reklama koji plutaju u magli. U kom se to trenutku Peru sjebao?” Mislio je da zna odgovor na to pitanje i kako može ponuditi nadu u napredak i bu­ dućnost svoje zemlje. Silnom energijom i ustrajnošću uključio se u političku utrku, čak pobijedivši u prvome krugu predsjedničkih izbora, ali se već tada vidjelo da će na