Nova Istra

190 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Mirko ĆURIĆ gao mjeriti s Llosom, ni 1990., ni danas, a čiji je izbor, u konačnici, značio katastrofu za osiromašenu zemlju, a sam Fujimori suđen je u više postupaka (kršenje ljudskih prava, korupcija, pronevjere, sudjelovanje u otmicama i ubojstvima...) te osuđen na 25 godina zatvora. Llosa je nakon izbornog poraza otišao u Europu i nastavio se ba­ viti književnim radom te je 2010. dobio Nobelovu nagradu, a njegov protukandidat – zatvorsku ćeliju! Teško je suvislo komentirati ono što se tada dogodilo u Peruu i što se nastavlja događati diljem svijeta.„Prosječne“ birače, izgleda, kod odluke za koga će glasovati ne zanimaju ljudske ni moralne vrijednosti kandidata, njihovi uspjesi, stavovi, znanje, dobrota, požrtvovnost, niti bilo što drugo; pojednostavljeno: između Isusa i Barabe u pravilu biraju Barabu, između Llosā i Fujimorijā – Fujimorije. Vratimo se tekstu. Memoarska knjiga Riba u vodi obrađuje važne teme u živo­ tu Marija Vargasa Llose: djetinjstvo, odrastanje te njegovu ljudsku i književnu for­ maciju i politički angažman. Knjiga je prilično opsežna (614 stranica u srpskome prijevodu), u dijelu gdje autor opisuje svoj politički angažman možda preopsežna i predetaljna, pa se čitatelj pomalo gubi u nabrajanju peruanskih stranaka i stranči­ ca, političarā, skupova i poruka, što čitatelju iz, recimo, Hrvatske otežava prohod­ nost teksta, jer nas zapravo ne zanima tko je tu s kime politički kombinirao ili tko je kome podvaljivao, već nas zanima mehanizam događanja, koji je lako prepoznati u političkom djelovanju posvuda oko nas, kao i poražavajući ishod te način na koji se slavni pisac nosi s porazom. Knjiga je ipak lako čitljiva, a Llosa u njoj pokazuje književno majstorstvo. Podijeljena je u dvadeset poglavlja i na dva linearna narativ­ na tijeka koji se razvijaju naizmjence. Neparna poglavlja (od prvoga do devetnaesto­ ga) bave se djetinjstvom i sazrijevanjemMarija Vargasa Llose, a parna poglavlja (od drugoga do dvadesetoga) piščevim političkim angažmanom.„Čitatelj se na ove ‘prije­ laze’ brzo navikne, mada mu možda ne svane odmah čemu zapravo služe; moglo bi se zamisliti i neko alternativno čitanje gdje biste prvo iščitali jedan narativni tok, pa onda drugi, i to možda ne bi bilo loše, ali je ipak bolje ovako kako je pisac zamislio, jer upravo to prividno približavanje narativnih tokova koji se, jasno je, nikada neće sresti u vremenu, pokazuje nešto bitno: koliko je Llosin građansko-politički pokušaj duboko ukorijenjen u njegovu odrastanju u toj kompliciranoj latinoameričkoj zem­ lji, koju voli bez ostatka – i jednako je tako kritizira, i to ne samo njezine elite, nego i povodljivost dobroga dijela lokalnoga stanovništva, kojem ne možeš uvijek baš sve otpisati na puku neprosvijećenost... Zvuči poznato? Naravno, jer Balkan i dobar dio Latinske Amerike muče srodni ‘poluperiferijski’ problemi“, o knjizi zapisuje kritičar Teofil Pančić ( Vreme , 1281, 2015.). Neparna poglavlja, dakle ona koja govore o književnikovu djetinjstvu i odrastanju, literarno su jači dio knjige, posebice drama susreta s ocem, za kojeg je do desete go­