Nova Istra

187 Dunja DETONI DUJMIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI zapravo je, kaže autorica,„krhak oklop“, često izdajnički raspoložen, bez obzira na to radilo se o sebičnosti mladenačkog tijela u koje je još upisano „sjećanje na raj“ ili pak o tjelesnoj tamnici nagriženoj bolešću (u oca, svekra, napose muža). A bolesti u ovom narativu ima na pretek: ona sustavno izjeda tuđa tijela pa i živote. Pritom je kolateralna žrtva ljubav, napose njezina idealizirana inačica, mladenačka zaljublje­ nost, koju„stvarnost nikad neće potvrditi, jer jednostavno ne može. Jer joj ne pripa­ da.“; (28). No, kako se ovaj narativ raspleće retrospektivno, dakle, u sjeni iskustve­ ne spoznaje, nakon silnih bračnih frustracija ženskoga pripovjednog ja (koji otkriva svoje putovanje kroz vrijeme povremenom gorkom napomenom „znam danas“ ili „bila sam zaljubljena u ljubav“), tako čitatelju postaje jasno da zapravo svjedoči nači­ nima na koje se ljubavni idealizam rasplinjuje te, nakon što je prošao bajkovitih„de­ vet mora, devet brda i dolina“ (171), postupno pretače u furioznu žensku osvetu. U najbolnijim sudarima s opakom zbiljom tragačici za nemogućim stiže u pomoć još jedan rekvizit iz starog feminističkoga korpusa: traženje uporišta u umjetnosti. U tu svrhu služe opisi zadimljenih bohemskih kružoka zagrebačkih studenata kompara­ tivne književnosti i(li) filozofije iz 1970-ih te rađanje spoznaje o iscjeliteljskoj ulozi pisanja, dakako, s određenim ironijskim odmakom („S dvadeset godina već znam da će to biti pisanje, ne nadaj se da ću ti kuhati i baviti se kućom, tvoja se draga ozbilj­ no misli posvetiti pisanju, pišem dragom u bolnicu u Rijeku, gdje šaljem i prve priče da ih on ocijeni, jer mi nismo samo ljubav, mi smo i udruga pisaca, mi smo Sartre i Simone de Beauvoir...“; 197). Konkretno ozračje zbivanja popunjuje se bljeskovima iz socijalističke društvene svakodnevice 1970-ih, sličicama iz studentskoga života, građanskih interijerskih stereotipa, obiteljskih rutina ili socijalnih danosti. Klišejizi­ ranu temu ove proze nedvojbeno nadrasta stilski perfekcionizam kojimMarina Šur Puhlovski spretno iznosi priču u oduljim parataktički stiliziranim rečenicama te mi­ kroesejiziranim napomenama produbljuje temeljnu misao nekog ulomka povezujući uvijek njezinu početnu efektnost s nerijetko paradoksnim ili ironijskim kodnim za­ vršetkom. Također, prvoosobni pripovjedni subjekt ciljano razbija protagonističinu naivnost u mladenačkoj predanosti umjetnosti i patetiku otrježnjenja od ljubavnih čežnja – ironijom na rubu grube poruge: od sarkastična naziva „moj dragi“ za svo­ ga „niškoristi“ muža, koji prakticira neočekivana višednevna nestajanja, dakle bijeg od obveza i odgovornosti (pa i fizičke obračune), preko niza sardoničnih i rugajućih primjedaba o različitim osobenjacima, začudnim životnim stilovima, društvenim paradoksima do podsmješljivoga muškog sna o njoj kao voštanoj kraljici koju treba spaliti na lomači. U tekst su uvučeni i povremeni kraći izleti u fantastiku, koji djelu­ ju pomalo isforsirano u narativu s ambicijom da se pripovjedne snage prvenstveno posvete racionalnoj raščlambi psihoprofila pobunjene žene; fantastika je u raskoraku i s chick-litovskom zaokupljenošću pojedinostima i namjerno banaliziranim rekviziti­