Nova Istra

186 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Dunja DETONI DUJMIĆ Jones.„Divljakuša“ se ne pokušava obračunati samo s muškim egom nego i s osob­ nim predrasudama, a istodobno samu sebe strovaljuje u ponore vlastita rasapa, i to, paradoksno, baš u času neke vrste uvjetnoga oslobađanja od stereotipa u muško- ženskim frustrirajućim odnosima i obračuna s razornim osjećajima koji, posljedič­ no, postaju još razorniji. Roman doista i počinje u ozračju tjeskoba dostojnih Bridget Jones: Sofija Kralj u polumračnu i zapuštenu stanu, pripita, nakon što je otjerala muško čudovište,„živa kao zombi“ (Šur Puhlovski, 2018., 12), u društvu psa, pod opsadom slonovski di­ menzionirane napasti (psiho)buha. Tu su, dakako, i boca s vinom te ostatci nejesti­ va kruha („Hojla, plesala sam nad lešinom svoga braka vrteći tijelo od dvadeset šest godina, praćeno psom, kroz hodnik, kroz halu, pa u spavaću sobu moje majke, kao da provjeravam da se negdje ipak nije pritajio.“; 12). Tako počinje narativna retrospektiva pogubne ljubavne i preuranjene bračne veze s beskrupuloznim i neodgovornim partnerom. Pripovjedačica iznosi povijest de­ struktivne ljubavi u izravnoj ja -formi te uz pomoć pomno odabranih i prerađenih znakova s ljestvice stereotipa iz narativa lakšega tipa. Na rang-listi klišeja prednja­ če: frustrirana žena u zapuštenim ili skučenim prostorima prebivanja, piće kao pri­ vid individualne slobode, moda kao instrument zavođenja ili pak lažnog okretanja nove stranice u životu („...što se drugo i htjelo s tom haljinom nego biti što nisi, ne osoba, nego slika...“; „Konačno nešto što će i meni pristajati, rekla sam majci sedam godina ranije, a mislila sam na novu modu objavljenu u časopisu Žena – namijenje­ nu ženama svih uzrasta, ali najprije mojem, koji još ništa ne zna, samo sluti i zami­ šlja, s modnim trendovima i savjetima kako osvojiti muškarca i kako ga zadržati...“; 23 i 17). Bolni osjećaji napuštenosti i samoće prenose se na pokušaje metafizičkog razglabanja o temeljnim identitetskim zagonetkama, dakako, bez mogućih odgovo­ ra, a u skladu s logikom života, koja je samo puki umišljaj („Tko sam ja, nitko i ni­ šta, odzvanja joj u glavi; ona pojma nema da će ništa ostati i kad joj drugi kažu da je nešto, iz jednostavna razloga jer je i on za nju ništa, a ona mu treba potvrditi da je nešto, kakva komedija...“; 21). U tu svrhu povremeno služe i vrkljanovski „kuhinjski razgovori“, u ovome slučaju (i ne slučajno) s majkom kao prethodnicom u ženskom martirijskom maršu, ali, paradoksno, i upornom zagovornicom baš takvog ženskog gubitništva („...govori usput, dok nešto radi, baca riječi postrance i iza leđa, u kuhi­ nji, srcu kuće, gdje razgovaramo kao i obično...“; 39). Na frustrirajuću samoću na­ dovezuju se „igre gladi“ u stalnoj oscilaciji između viška i deficita hrane, gladovanja i prejedanja te usputne zabrinutosti za tijelo („...u tonama sam dovlačila bombone i čokolade, šopala sam ih kao da ih želim ubiti šećerom, i na kraju, ne primjećujući da šopam i samu sebe, vratila sve kile što sam ih izgubila dok je on bio u bolnici, i živa se zbog toga pojela.“; 138). No i to prolazno tijelo, kojega se svi tako grčevito drže,