Nova Istra
185 O SVRSI JEDNOG ŽRTVOSLOVLJA Marina ŠUR PUHLOVSKI: Divljakuša , V.B.Z., Zagreb, 2018., 250 str. Kad bi fikcionalna Sofija Kralj ustala i iskočila iz korica četiriju romana Marine Šur Puhlovski i vidjela kako svijetom šetaju povorke samosvjesnih, novih žena što s bla gim smiješkom gledaju na neke svoje knjiške prethodnice – koje su se već stotinu puta u déjà vu situacijama okušale u akcijama rušenja patrijarhalne uloge muška raca kao i u istodobnim pokušajima stjecanja ženskog samopouzdanja – tada bi se zamislila nad imenicom pejorativnoga predznaka „divljakuša“, kojom je pobunjenu ženu u svojoj novoj prozi okrstila autorica istoimena romana. Dug je put od eseja VirginijeWoolf Vlastita soba iz 1929. – u kojemu se vapi za time da žene konačno progovore/ožive kao osobe, a koji Marina Šur Puhlovski spominje u razgovorima za medije (u povodu, hvala Bogu, pozamašne nagrade VBZ-a za roman Divljaku- ša , 2018.) – do danas. Zato bi se baš danas podjednako moglo govoriti o iscrpno sti kao i iscrpljenosti književne teme o evoluciji ženske svijesti o vlastitoj Golgoti u dugome procesu samojačanja te kraju bajke o problematičnom princu s kojim bi obično dojahala ljubav udružena sa ženskom potčinjenošću i bezrazložnim osjeća jima krivnje te potrebom za žrtvovanjem. No, autorica ovog (ne)ljubavnoga roma na ustraje na temi o princu koji se časkom posla pretvara u neman i o ženi koja u okršaju s čudovištem postupno metamorfozira u divlju, pomalo surovu, kadšto i neuljuđenu, rušiteljicu muške nadmoći. Ono što je u ovoj prozi novo jest način na koji autorica lik tzv. divljakuše na psihorazini sjedinjuje sa stereotipom chick-lit pro tagonistice iz self-help narativa, primjerice, potištene i frustrirane žene tipa Bridget
RkJQdWJsaXNoZXIy NjQyNzA=