Nova Istra

183 Dunja DETONI DUJMIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI čeri ništa osim toga, jer ničega u Potkraju nije ni bilo. Sve su te jednostavnosti tamo bile dovoljne i iz mene su izvlačile neku drukčiju, staloženu ženu. U gradu su me gušile mogućnosti, grad je disao s previše događanja i ljudi i trebalo je ići van, udariti ritam, držati tempo.“; 35). Štoviše, autorica svojem liku pridaje i sklonost sitničarenju u primjećivanju svijeta i osoba koje ju okružuju, što je u suprotnosti s deklariranim otporom prema ba­ nalnostima (otporu, nažalost, tako dalekom u usporedbi s, primjerice, vehemen­ tnim valentovskim preziranjem banaliteta svakodnevice kojega su posljedice „umjet­ ne suze“); naime, ona pamti uglavnom nevrijedne životne pojedinosti kao zamornu posljedicu stereotipnih navika ponavljanja kojima se opire, ali i kao znak likove ne­ mogućnosti da osjeti, razumije, a kamoli oblikuje i prihvati cjelinu („Sitnice su me uvukle u ljubav. Primjećivala sam kako nagužva rukave na košuljama, pokrete prstiju kada mota duhan, način na koji okreće volan. Stalno mi je u glavi bilo njegovo tijelo, toliko jače od mojeg, koje me pritišće uz madrace, stolove, zidove, trosjede. A onda su se, s vremenom, počele urezivati navike.“; 34). No, ono što je imalo potencijal da se razvije i krene u inovativnijem smjeru jest povremena humorna nijansa u priči. Ona prati, nažalost, tek neke (uzaludne) po­ kušaje naivnog prestrojavanja ženskoga života u ovom bildungsromanskom eksperi­ mentu. Naime, konceptualna kontroverza protagonističinih pokušaja da bude sub­ verzivna u odnosu prema sebi, drugima, društvu, svemu – postaje komična u času kad se junakinja vraća na stari, već uhodani životni kolosijek te prihvaća sve što je već imala, a u svojemu eksperimentalnom zanosu odlučno odbacila (javlja se čak i domoljublje kad s novom ljubavi odlazi u stranu zemlju, prihvaća posao sličan pri­ jašnjemu, materijalnu sigurnost, već viđenu životnu rutinu). Neuhvatljivost slobode („Sloboda je bila jako hladna, rekla sam sama sebi...“; 209) – potvrđuje se u činjeni­ ci kako se jedina promjena u životu mogla uočiti pri pomalo nadrealističkom ironi­ ziranju ovoga čudnog eksperimenta (moglo bi se reći: izvan normalnoga biološkog okruženja) pod egidom: promijenila se samo njezina fizička vanjština, dakle, izgled, a sadržaj je ostao isti, hipoteza nije znanstveno potvrđena, u konačnici: puno vike ni za što („Gotovo nitko me ne prepoznaje. Sada, kad sam već crnokosa, mršava i tamnoputa, zbog posla u stranoj tvrtki, postala sam i niža nego ranije. Sva sam se usitnila, ovako slobodna i sama.“; 125). A heraklitovska ideja o stalnim promjenama na koje nitko ne može utjecati niti ih predvidjeti bila je pri ruci i kod oblikovanja subverzivne uloge narančastog, tusto­ ga mačka kao grotesknoga elementa animalnog u „divljakušinoj“ podsvijesti. Ipak, ekscentrični mačak, zbog naravi svojega prirodnoga slobodarstva, nije mogao (za razliku od glavne junakinje koja se spretno prilagodila) u ovome narativu opstati: paradigmatski je stradao pod kotačima nekoga golemog vozila kao i protagonističin