Nova Istra

182 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Dunja DETONI DUJMIĆ traženja promatrajući sebe poput nekog laboratorijskog primjerka te znanstvenički hladno istražuje realnost i provedivost hipoteze o neophodnosti životne promjene. U ime provjere novih mogućnosti slobode (a u znaku pomalo naivne floskule:„Hoću li se stići dovoljno puta promijeniti da znam da sam zaista živjela?“; Serdarević, 2017., 34) –„znanstvenica“ propituje učinke in vitro isprovocirnih promjena kako bi ispuni­ la dotadašnje poluprazne godine svoga mladoga života mijenjajući sve što ju je dotad okruživalo, odnosno – sputavalo: od obiteljskih spona, (heteroseksualne) ljubavne veze, poslovnih obveza, svjetonazorskih i vjerskih stega i slično. Korana Serdarević, dosad poznata po kratkopričalačkim iskustvima pa i uspjesi­ ma, provodi temu o intimnoj ženskoj pobuni u nizovima poentiranih novelističkih sekvenca, za odabrani romaneskni žanr pomalo hirovito, s puno narativnih skokova, fabularnih zaokreta ovisnih o slučajnostima, s nedvojbenim efektima nepredvidlji­ vosti, kako epizodnih tako i onih ključnih. Čini se da pripovjedni lik, opisujući svo­ je identitetske frustracije, neprekidno mijenja plan dnevnih akcija zbog raznih inti­ mnih strahova: nizovi pokušaja osobnih metamorfoza, ili samo njihovih naslućiva­ nja, naslaguju se po uhodanim toposima (vlak, selo, grad, privatni prostori, crkva, groblje i slično); pritom su gotovo svi ambijenti na sličan način okovani društvenim konvencijama, sputani malograđanski ukalupljenim pravilima jednoga već viđenoga materijaliziranoga svijeta i licemjernim mentalitetom newage doba; tomu se prido­ daje kakofonija socijalne i mentalne specifičnosti hrvatske suvremenosti, čime auto­ rica slijedi matricu u nekih autora popularne, a katkad i isforsirane socijalne kritič­ nosti. U sklopu hektičkih odnosa unutar vlastite disfunkcionalne obitelji prednjači opsjednutost (stereotipnim) likom hladne i nadasve racionalne majke čime, pak, au­ torica plaća danak naslijeđu staroga, feminističkog propitivanja odnosa majka-kći; na to nadovezuje i otpor prema mogućoj imitaciji sličnoga odnosa s eventualnim po­ tomstvom, odnosno odbojnost prema majčinstvu („Malecka, sirova djeca iz tuđeg braka, podsjetnik na ono što mi nedostaje da budem potpuna, prava žena, dostojna svoje maternice. (...) Oh kako ja hrabro prkosim svom vremenu, svom društvu!“;„Ja nikad neću u sebi nositi drugog čovjeka. U meni nitko neće rasti, nitko neće preuzi­ mati moj prostor.“; 70 i 84). Pritom je pripovjedni lik, željan promjena te s vjerom u neko nedefinirano druk­ čije ja , prepun identitetskih kontroverzi pa se zato žudnja za promjenom i otpor prema malograđanskoj predvidljivosti, tj. hodu po utabanim stazama, kombinira, najednom, sa sentimentalnim povratkom u selo svoga djetinjstva, na mjesto melan­ količnog rekapituliranja smirene ruralne prošlosti u suprotnosti s odbojnom suvre­ menom urbanom hektikom („Sve se u Potkraju pojavljivalo kao neobična blagost: išli smo šetati samo radi šetnje, nismo hodali da bismo došli do restorana, kafića, ne­ čijeg stana, kina ili kazališta. Tamo smo mogli sjediti za stolom i ne očekivati od ve­