Nova Istra

179 Ivan BOŠKOVIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI naime, u prvom i posljednjem djelu Nazor se bavi, kako kaže, posljednjim stvarima, dok je u eposima između zaokupljen suvremenim temama. Na kraju, nakon interpretacije djelā Pavličić nudi i odgovor na pitanje kakvo je nji­ hovo mjesto u cjelini Nazorova djela. Zaključak je:„...spjevovi su važni za razumije­ vanje ostalih Nazorovih tekstova kao literarnih tvorevina“, ali i kao„iskazi o autorovu svjetonazoru“. U tom smislu njihov je položaj povlašten zbog toga što se „misli o svi­ jetu i životu izriču izravnije i u izrazitije kondenziranom obliku nego drugdje“, pa je upravo zato eposima i namijenio osobitu ulogu. To je, uz ostalo, zacijelo i dio razlo­ ga koji su Pavličića motivirali na novo čitanje i reinterpretaciju njihova semantičkog tereta. Podsjećajući pri tome na misao što ju je Nazor izrekao za Živanu, da „možda, ni sada nije moje najdotjeranije djelo, al’ je, sigurno, moja najvažnija radnja“, Pavličić poentira da to vrijedi i za ostale njegove epose, što „filologiju obvezuje da ih pažljivo prouči“. Dakako, način na koji je to uradio Pavličić s Nazorovim epovima vrijedi bez sumnje i za neka druga djela naših nedostatno pročitanih književnih imena! Pavličićeva knjiga primjerena je i umnogome primjerna analiza jednoga djela, konkretno epova Vladimira Nazora. Ona je rezultat zrelog i dokraja utemeljenog čitanja njegovih slojevitih značenja i poruka kako u kontekstu djela pisca, tako i ep­ ske tradicije koju kontinuira i inovira sukladno svojemu ljudskom i pjesničkom svje­ tonazoru. Kao vrstan poznavalac Nazorova djela, Pavličić majstorski i skrupulozno interpretira sve pjesničke signale sadržane u djelu i njegovu primjerenu kontekstu. Pri tome se više oslanja na snagu i dubinu vlastitih čitanja nego što se uzda u kakav teorijski sustav. On djelo ponajprije tumači iz njega samoga, iz njegova smisla i po­ ruka i od njih gradi cjelovitu sliku kako djela, tako i njegova značenja u književnosti autora, ali i nacionalne književnosti. U Pavličićevim interpretacijama ništa nije suvišno; ni podatak kada je djelo napi­ sano, gdje je objavljeno, kakva mu je bila recepcija u vremenu kada se pojavilo i kakav je njegov status danas, kakvu mu je ulogu pridavao sam autor i slično. Svaki detalj sadržan u djelu, ali i u njegovu kontekstu te u kontekstu same književnosti, i domaće i tradicije koju priziva, poticaj je tomu da se promisli i interpretira, uvijek s uvidom u cjelinu djela i cjelinu piščeve književnosti. Nazorovi eposi, kako je već istaknuto u našoj deskripciji, ponajmanje su poznati i književno vrednovani. Svojim analizama Pavličić je pokazao da je to jedna od velikih zabluda naše filologije i književne historiografije. Argumentirajući to da je i zašto je Nazorova epika nedjeljiva od ostaloga djela i kako se upravo u epici ogleda kontinu­ itet njegova ljudskog i književnog svjetonazora, Pavličić je pokazao koliko je i zašto Nazor veliko književno ime i kanonski naš autor, neovisno o „iskliznućima“ i podi­ laženjima časovitim izazovima što ih je pred njega stavilo vrijeme sa svojim prak­ sama. Na kraju vrijedi istaknuti još jednu osobinu ove, uostalom kao i prethodnih