Nova Istra

178 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Ivan BOŠKOVIĆ Riječju, gube autonomna značenja koja su priskrbili u tradiciji i bivaju „posve ugra­ đeni u priču Nazorova spjeva“. Svakako vrijedi istaknuti Pavličićev naglasak koji se odnosi na drukčije Nazorovo zanimanje za zbilju i suvremeni svijet. I dok je, nastav­ lja Pavličić, Nazor prije prikazivao suvremeni svijet kao iskrivljenu varijantu pravog i autentičnog svijeta, ne upadajući u beznađe, u Ahasveru lutanja i patnja imaju dublji smisao; ona su zalog buduće sreće pa će, na kraju,„ljudi biti iskupljeni i stići u raj i sjesti pokraj samoga Boga“, čime se otvara drugačija dioptrija doživljaja samoga djela u kontekstu Nazorove svekolike književnosti, a ne samo epike. Završno poglavlje, Nazorov svjetonazor, svojevrstan je sažetak Pavličićevih raz­ matranja i interpretacije Nazorovih eposa. U njima su iznova, u sažetom obliku, apostrofirane ključne misli njegove epike s ostalom njegovom književnošću te mje­ stom i značenjem koje joj pripada u našoj književnoj slici. Nekoliko je nosivih misli koje Pavličić pripisuje Nazorovoj književnosti, eposima posebno. Uz naglašenu či­ njenicu da njegova djela dolaze u skupinama koje se međusobno razlikuju, Pavličić naglašava da tek u cjelini dobivaju svoj puni smisao i puninu značenja. Ta povezanost nije naknadnog karaktera, nego je planirana ranije. Pače, Nazor je – ističe Pavličić – djela najprije zamislio, a tek ih onda oblikovao vezujući ih kriterijima oblika, stiha, tematike i sl. U tom je smislu sam Nazorov opus svojevrstan niz projekata okuplje­ nih po razaznatljivu načelu. Kada je pak riječ o Nazorovim epovima, prema Pavličiću oni više i bolje pokazu­ ju autorov kontinuitet nego neka druga djela ili skupine djela. Pri tome je značajno istaknuti dva razloga: prvi, da u pisanju nije imao prethodnika (...) pa ih je držao „svojima“ više od nekih drugih, možda i estetski boljih djela, i drugi, jer je na njima radio ponajviše, o čemu svjedoče njegovi dnevnički zapisi i metatekstualne sugestije. Zato im se stalno vraćao, redigirao i dopisivao, a rječit je i dokaz da je nakon 1916. i Utve , Ahasver nastao tek 1941. Za sva četiri eposa, navodi Pavličić, znakovit je visok stupanj stilizacije, vidljiv u dominaciji sižea nad fabulom, te pozivanje na tradiciju, bilo da je riječ o (slaven­ skom) mitu, usmenoj predaji ili Bibliji. Također je u tekstovima vidljiva prisutnost kazivača kao i autorske intervencije, naglašena je i nedoslovna dimenzija (alegorič­ nost, simboličnost i preneseni smisao). Premda svaki od četiri epa naslov „posuđuje“ od svojega glavnog junaka, Pavličić upozorava na to da središnja tema nikada nije sudbina pojedinca nego sudbina zajednice, koja svoju sreću može ostvariti ako je nje­ zin život sukladan životu prirode. Jedno od pitanja koje se Pavličiću nametalo interpretacijom svakog od četiri epo­ sa odnosi se na to je li Nazor u njima iznosio elemente svoje filozofije? Odgovor je potvrdan jer je Nazor u eposima, ali ne manje u drugim svojim djelima, iznosio gle­ dišta svojeg doživljaja i pogleda na svijet. Pri tome je na djelu svojevrsna simetrija;