Nova Istra

177 Ivan BOŠKOVIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI neočekivanoj poanti koju epos odašilje, a temelji se na reinterpretaciji priče o Vječ­ nom Židu, ali i reinterpretaciji kršćanskoga učenja o odnosu Boga i čovjeka. Stoga, s pravom sugerira Pavličić, u Nazorovu opusu Ahasver ima dvojaku ulogu; uspostavu kontinuiteta s izvornim svjetonazorskim pitanjima nakon interesa za neka druga u tridesetim godinama, ali i pokazuje do kakvih je rezultata taj kontinuitet doveo, po­ gotovo kad se zna da je u vrijeme pisanja Ahasvera pisac ušao u treću životnu dob. Nakon što je opisao djelo i analizirao sadržaj svakog od dvanaest nejednako du­ gih dijelova te njegove likove, uzete iz različitih tradicija, Pavličić pozorno interpre­ tira ponude što ih djelo nudi u svojemu stvarnom, alegorijskom i simboličkom slogu. Njegova je misao da je Nazor uzeo staru i prilično poznatu fabulu, ali ju je značaj­ no modificirao i pridodao joj novo značenje. Tako čovjekovoj besmrtnosti kao naj­ većoj kazni i Ahasverovoj želji da se muke završe, kako kazuje tradicionalna priča, Nazor pretpostavlja Ahasvera koji ne pati zbog svoje besmrtnosti, nego zbog toga što mora svjedočiti zabludama i pogreškama u koje ljudi upadaju. Ili drukčije, u tradicionalnoj priči Ahasver trpi zbog vlastite sudbine, a u Nazorovoj zbog sudbi­ ne svijeta, odnosno,„...u Nazorovu se spjevu o Ahasveru ne pripovijeda zato da bi­ smo doznali nešto o njemu, nego zato da bismo doznali nešto o čovječanstvu“. (str. 152). Sukladno tomu, Ahasver je utjelovljenje čovječanstva, a sam čovjek „središnji lik kozmičke drame“, što je misao koju je u inačicama Nazor izražavao i prije, samo ju je prilagodio kršćanskom imaginariju u smislu Kristove patnje. Drugim riječima, kozmosu u kojem čovjek ima svoju ulogu pridružena je eshatološka komponenta u smislu da sve što se događa vodi „prema nekom unaprijed planiranom cilju, to jest prema iskupljenju i spasu“. U navedenom misaonom zaokretu mnogi će, svjestan je Pavličić, prepoznati Nazorov (mogući) povratak kršćanstvu. Premda tu misao nije lako dokraja ni potvrditi ni odbaciti, Pavličić je ostavlja otvorenom; očitiji povratak svakako je onaj žanru kratkoga spjeva za koji je sam Nazor držao kako je primjeren da se u njemu obrađuju velike teme i filozofska pitanja te da u njima iznese ključne odrednice svojega svjetonazora. Premda se o razlozima navedenoga može pretpo­ stavljati, Pavličić misli da su razlozi tomu više životnoga nego literarnoga predzna­ ka; epos mu se nakon dugog vremena nudio prikladnim za izražavanje „važnih misli o svijetu i životu“, pri čemu su poznati elementi spojeni s novim elementima postali „produktivna kombinacija“ koja opravdava povratak staromu žanru. Dajući prednost sadržaju nad formom, Nazor je u pisanju stihova postao ležerniji, mirno upotreblja­ va sinalefe koje je prije odbacivao, poseže i za nečistom rimom, nerijetko pogrešno akcentira i slično, pokazujući da mu je više stalo do „plastičnosti prikaza radnje od estetičnosti izraza“. Novost Pavličić vidi i u Nazorovu „dijalogu s tradicijom“; dok je prije tekstove i tradiciju nastojao učiniti simboličnima, u Ahasveru su likovi amble­ mi za neke od osobina suvremenog svijeta i ne „udubljuje se u smisao njihove pojave“.