Nova Istra

176 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Ivan BOŠKOVIĆ njihovi obiteljski odnosi, izravno djeluju na ono što će se dogoditi sa zajednicom u kojoj žive, ali i sa cjelinom svijeta što ga ta zajednica nastanjuje“. (str. 101). Skrupulozno analizirajući svaki dio sadržaja Utve , njegova doslovna i nedoslovna (alegorijska i simbolička) značenja te mitsku podlogu, koji se višestruko preklapaju, Pavličić ističe kako je ep„najbliži ideologiji južnoslavenskoga ujedinjenja i vjerovanji­ ma zasnovanim na tobožnjem povijesnom poslanju balkanske rase“. Tome u prilog svakako ide i vrijeme kada je epos pisan, 1916., i godine Prvoga rata, ali i dominan­ tne ideje, dakako i umjetničke, koje su transparirale tadanjom društvenom zbiljom (Meštrovićeve skulpture, Vojnovićeva djela...), pa je i Nazorov „odziv“ ideologiji vre­ mena u određenom smislu razumljiv. U tom smislu Pavličić je u pravu kada navo­ di da je Nazor epom nastojao odaslati i neke „aktualne političke poruke“ te da svaki važniji motiv u djelu ima poveznice u zbiljskoj politici. Po Pavličiću, takvo „ideološ­ ko čitanje“ Utve ima opravdanje, iako ne iscrpljuje svekolik književni napon djela, posebno ne stilizacijske aspekte koji nude mogućnost čitanja i tumačenja u ozrač­ ju secesijskog umjetničkog i književnog konteksta. Na kraju podrobne interpreta­ cije eposa, Pavličić zaključuje kako je Nazorov odnos „prema aktualnim poetičkim smjerovima ovisio o njegovom vlastitom razvoju“ te da je „prihvaćao samo ono što je mogao prihvatiti i što je imao razloga da prihvati“. I drugo, da se „originalnost njego­ va puta sastoji prije svega u načinu na koji je usvajao postojeće poetike i prenosio ih u kontekst vlastitoga opusa i domaće tradicije“. (str. 123). Ahasver je posljednji Nazorov epski tekst, napisan 1941., a objavljen tek 1945. Književna znanost navodi da je najmanje privlačio književnu pozornost; među razlo­ zima navodi Nazorov ugled i status u godinama poslije Drugoga rata, a od književ­ nih, pomanjkanje interesa za epske strukture u vrijeme pisanja, kada se može govori­ ti o svojevrsnom anakronizmu, kako u književnosti tako i u opusu samoga pisca po­ znata najprije po svojemu lirskom habitusu. I dok je „društvenom angažmanu“ pje­ snika recepcija usmjerila pozornost na djela koja su se mogla tumačiti „patriotskim“ kriterijima, neka su gurnuta postrance, pri čemu su zapostavljena i ona s visokim estetskim dometima, a iz vida je – s pravom apostrofira Pavličić – izgubljen i misa­ oni temelj same njegove književnosti u kojoj „razrađuje vlastitu teoriju odnosa čo­ vjeka i prirode, posvećujući raznim aspektima toga odnosa cijele cikluse, pa i zbirke“. Premda se djelo pojavilo dvadeset i pet godina nakon Utve , Pavličić u njemu nalazi konstante koje ga povezuju s cjelinom Nazorove epike. To su interes za velike, koz­ mološke teme i za sudbinu čovječanstva općenito, s jedne strane, te žanrovske, interes za kraće narativne spjevove, kakav je i Ahasver . Uz to ne zaboravlja ni „nesumnjivu kršćansku inspiraciju“ i komponentu kao svojevrstan odmak od slavenskih mitskih temelja njegove književnosti. A upravo kršćanska komponenta u Ahasveru pred­ stavlja, po Pavličiću, zaokret u Nazorovim misaonim ishodištima. Naime, riječ je o