Nova Istra

175 Ivan BOŠKOVIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI ničkim zapisima, u kojima su iznijeti pogledi na neka pitanja koja su ga zanimala u vrijeme dok je pisao djelo, pa i kasnije, koja čitatelju, a poglavito interpretatoru, omogućuju lakše čitanje i razumijevanje djela. Posebno se to odnosi, na što sugerira Pavličić, na mitsku pozadinu njegovih djela, na „stare“ priče kako ih naziva, čime i sama Živana, oslanjajući se na mitsku podlogu, ima fragmentaran karakter. Pavliči­ ćevim riječima: „...što je njegovo djelo bliže mitu, što se više predstavlja kao njegovo izravno prepričavanje i tumačenje, to će i fragmentarna forma biti manje čudna. Mi­ tovi su fragmentarni, pa je logično da to bude i Živana. Tako onda i popratne bilješ­ ke zapravo najviše služe da povežu fragmente, u jednu ruku fragmente Živane, a u drugu fragmente samih mitova“. (str. 45) Za razliku od početničke Živane, epos Medvjed Brundo djelo je zanimljive recep­ cije. Poznato je da je često redigirano i dopunjavano, a kao „opće mjesto naobrazbe prosječnog čovjeka“ djelo je doživjelo brojne interpretacije, najčešće ideološkog ka­ raktera. Epu Pavličić pristupa tako da najprije donosi sadržaj po pjevanjima, potom analizira formalne osobine i tradicijsku pozadinu, stih (dvanaesteračke sestine), pro­ blematizira pitanje naravi djela (je li basna ili pak alegorija) i dr. Pavličićeva je postav­ ka ta da sve ono što priječi djelo da bude basna, omogućuje da bude alegorija, ali ne i prava alegorija. Štoviše, više je riječ o djelu s tezom, političkom i propagandnom, ali i djelu koje sadrži mnoštvo proturječja. Analizirajući njegove poruke, Pavličić ističe da mnogi elementi u strukturi djela nisu usklađeni, što ipak ne umanjuje vrijednosti djela koje Pavličić nalazi u snazi Nazorovih opisa, karakterizaciji likova, intimnom izboru motiva, jednostavnosti strukture, ali i u vještini pjesničke izvedbe. Pri tome u prvi plan izdvaja lirski način obrade epske radnje, ali i lirizam kao način vlastitog reinterpretiranja književne tradicije i njezinih žanrova, konkretno epskoga žanra. Utva je Nazorov ponajmanje poznat ep, nedostatno primljen i vrednovan – i u vrijeme kada se pojavio, i kasnije. Tomu je po Pavličuću nekoliko razloga: prvi, epski je žanr u vrijeme nastanka djela anakronizam, drugi je njegova zahtjevnost, čak i na razini razumijevanja sadržaja, jer zahtijeva mnoga predznanja, a kao treći svakako su signali koji upozoravaju na to da njegovu radnju treba čitati nedoslovno, odno­ sno da je treba čitati u alegorijskom ili simboličkom ključu. Analizirajući svako od njegovih pet pjevanja i slika/pjesama od kojih su ona sastavljena, prihvaćajući Na­ zorovu žanrovsku kvalifikaciju epa, Pavličić navodi kako je riječ o kozmološkom ili čak kozmologijskom epu. Oslonjenost epa na mitsku podlogu vidi se po tome što se pripovijeda o sudbini svijeta, konkretno praslavenskoga, odnosno u prvom planu „nije pojedinačna sudbina likova unutar nekih zadanih svjetskih odnosa (...) nego je svijet u kojem oni žive podatan za korjenite promjene, koje opet ovise o djelovanju junaka“, a sve što oni rade nije samo njihova stvar, nego i „njihove ljubavi i mržnje,