Nova Istra

10 U SJEĆANJE Josip BRATULIĆ lica ) – nastao je na putovanjima Istrom. S pravom ih možemo smatrati baš zvonjeli­ cama jer se najčešće pozivaju na točno određeno mjesto i povezuju svoj nastanak uz živ toponim, ispunjen ciljem putovanja. A istarskim prostorom dominiraju zvonici. Oko zvonika okuplja se grad na vrhuncu ili u dolini: jednako Grožnjan kao i Viži­ nada, Žminj kao i Momjan. Istarski zvonici orijentiri su u pitomoj prirodi, među ljudima i tovarima, djecom i kozama, pticama i ženama; ali u mnogim su mjestima danas to samo uspomene na prošla vremena kad su ljudi živjeli kao i priroda. Malo je djece, još manje koza, ništa tovara! Stari zvonici i ostarjeli stanovnici čuvaju pro­ stranstva da se i uspomene ne uruše. Mi koji smo bujniji život sretali na svakom ko­ raku, u svojemu sjećanju vezujemo prošlo i sadanje u čvrsto supostojanje krajolika i života, prirode i ljudi, bilja i životinja, ziđa i vremena, a ta igra traje stoljećima. Jakša Fiamengo sve što je vidio i doživio na istarskim putima zapisao je u pjesmi, te kao u jantaru sačuvao čistoću i svježinu doživljaja i riječi. Mnogi su stoljećima, koja su prošla, putovali Istrom kao slučajni prolaznici, na­ mjerni putnici, ambiciozni istraživači. Vjerojatno su svi uživali u pitomim prostran­ stvima i jedinstvenim vizurama. Mnogi su Istrom putovali s notesom, bilježeći što su doživjeli ili crtali što ih je uzbuđivalo (V. Svečnjak, I. Režek, E. Murtić, E. Kokot, J. Diminić i brojni drugi ). Najbliži su nam oni koji su Istru opisali riječima, u knjigama jer knjige možemo lako imati pri ruci: Vladimir Nazor, Franjo Horvat Kiš, Stanislav Šimić, Matko Pejić. Na poseban način i Branko Fučić – tragajući za freskama i gla­ goljskim natpisima, a uvijek nalazeći ljude, dobre ljude za razgovor i za prijateljstvo. Među Talijanima don Luigi Parentin, tragajući i za najmanjim zrnom talijanstva, i Dario Alberi – kao geometar i konzervator, metrom i perom crtajući crkve, kule, brda i doline, sastavljajući gustu mrežu topografije Istre, jednako onu povijesnu kao i suvremenu. Jezik svoje majke Ćićke nikad nije dobro naučio. Takva su bila vremena. Jakša Fiamengo, Komižanin, autentični Mediteranac, guštao je putovati Istrom. On je tražio cjelinu Istre – prostora i ljudi, govora i gradova, ptičjega pjeva i dječjega žagora, ali i opuštenoga razgovora u „oštariji“ kad se ne pita od kuda je tko stigao – glavno da je došao preko praga gostoljubivih vrata do stola koji čeka umorne i želj­ ne ljudskog razgovora. Svemu se otvarao, sve mu se otvaralo. Njegov istarski putni brevijar najljepše je svjedočanstvo rodbinskoga osjećaja za ono najdublje, najljepše, najtoplije čime se uzajamno daruju prostor i pjesnik, ali i pomni čitatelj, jer oni se pobožno razumiju bez ostatka. To razumijevanje ovi su stihovi, soneti kao slova, abecedarij Istre. Od a do kraja. Soneti se najčešće pišu iz ljubavi i odanosti, da neko­ ga dostojno proslave. Istra je proslavljena sonetima Jakše Fiamenga. Hvala mu za taj napor, i za taj gušt njemu i nama. Hvala mu za užitak čitanja. I nakon smrti svojim riječima ostaje trajno s nama. Josip Bratulić