Nova Istra

9 Josip BRATULIĆ U SJEĆANJE Jakša Fiamengo (Komiža, 1946. – Split, 2018.) umro je u 73. godini života. Ne­ očekivano, nakon banalne nesreće, morao je mirovati u krevetu. Očito, to mu je, putniku po zavičaju i domovini, teško palo. Bio je svojim poslom i svojim pozivom književnik, pjesnik i novinar; ubraja se među najuglednije i najpoznatije hrvatske pjesnike svoje generacije. Autor je brojnih pjesničkih zbirki. Njegove su pjesme uglazbljene te se pjevaju u izvedbama pojedinih pjevača, zborova, klapa. Neke su to­ liko poznate da se smatraju narodnim pjesmama. Njegov je izraz jednostavan, nepo­ sredan, bez teškoga ornatusa. Zato se njegove pjesme rado recitiraju i lako ih daroviti glazbenici uglazbljuju. Posebice su zanimljivi njegovi soneti, pa tako i niz o istarskoj zemlji, ljudima i zbivanjima. Od 2014. redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Za svoj je rad dobio brojna priznanja, nagrade, ali i pohvale onih koji su slušali uglazbljene ili govorene njegove pjesničke poruke. Od renesanse, preko romantizma pa sve do naših dana sonetno je umijeće i so­ netna umjetnost označavala puninu nadahnuća: vještinu izražavanja, punu slobodu pjesničkih slika, ali i strogost iskaza. Okvir – forma nije smio biti ljepši od sadržaja – slike, poruke i svega onoga što se domišljenošću i domišljatošću zajedno moralo izreći u jeziku koji je morao „zvonjeti“ ( sonare , zvonjelice). Prostor izražavanja – 14 stihova u četiri strofe, dvije kvartine i dvije tercine – može biti golem zaslon za ra­ znovrsne slike, simfonija zvukova, suglasje pomno odabranih rima, plemenitoga i uzvišenoga govora. Svladati vještinu stihovanja, podrediti strogoj formi uznosite ri­ ječi, potražiti i naći onoliko pravih i punih rima koje svojom pozicijom na kraju sti­ ha otkrivaju važnost izrečenoga i domišljenoga, i to tako da se već iz rima, koje nisu samo ukras, mogu otčitavati poruke pjesme – to je vječni izazov soneta. Ne samo dovršiti napornu intelektualnu igru, nego je zaigrati jednom zauvijek, neponovljivo, bez mogućnosti da se nešto, dodajući ili ispuštajući, ispravi ili dotjera. Forma je zadana kao prvotno stvaralaštvo, i mora biti prostrana i ugodna za misao koja slobodno i nenametljivo izabire riječi – četrnaest cvjetova – kao najljepši ukras za govor umjetnosti i vještine. Umjetnosti kao najsnažnijega misaonoga ostvaraja, vještine kao najljepše igre u kojoj ne vidimo napora nego samo posljednji rezultat – savršenstvo. Od svih pjesničkih formi sonet ostaje sonet i onda kad je banalan; kad propituje, igrajući se, kako sam nastaje, od stiha do stiha, od prve strofe do konca. Jakša Fiamengo napisao je lijep broj soneta. Ne onih banalnih koji bi sebe opi­ sivali ili bili neobavezna igra i vještina, nego onih kojima se autor, stvaralac otkriva čitaocu, ispovijedajući u strogoj formi svoje osjećaje prema ljudima, stvarima, pej­ sažu, prirodi. Posebna zbirka od skoro sedamdeset soneta – zvonjelica (naši su stari pjesnici so­ net nazivali zučnopojka , jer zučiti znači zvoniti, a u XIX. stoljeću on se naziva zvonje-