Nova Istra

39 Mladen JURČIĆ SUVREMENA KNJIŽEVNOST ih promicali predstavljali kao nesebični nositelji novih vrijednosti i sloboda kakve povijest dosad nije poznavala. Skromni Andrej nije ni slutio da ima poštovatelje slavne poput Rozarija Kosa, pa je radosno i velikim zanimanjem pročitao pismo koje mu je prijatelj donio. Znanstvenik je pisao da su ga se Andrejevi napisi vrlo dojmili, pa bi se svakako želio sastati i porazgovarati s njihovim autorom, kako bi mu izrazio poštovanje, a namjeravao mu je iznijeti i važan prijedlog. Kos je napisao da se iskreno nada kako će Andrej razumjeti ono što će mu znanstvenik predložiti jer proistječe iz njegovih vrlo zanimljivih, na najbolji način subverzivnih zamisli. Ujedno ga je zamolio da nikome ne govori ni o pismu ni o njihovu mogućemu sastanku jer je u ovo vrijeme mudro oprezno i diskretno postupati, pa je Kos pismo zato i poslao po povjerljivoj osobi, a ne poštom ili elektroničkim putem. Dakako da se Andrej odazvao spremno i bez mnogo razmišljanja. Znao je da Kos radi, a velikim dijelom i živi u tajnosti, ali očekivao je da će ga znanstvenik primiti kod kuće ili u stanu, a ne u prostoru nalik na katakombe, istina, suvremene jer su zidovi bili obloženi nečim nalik na sjajan metal, a cijeli je sklop bio pod zem­ ljom. Kad su se Andrej i njegov prijatelj spustili kroz skriven ulaz iza vježbališta i ruševnih zgrada davno napuštenoga vojnoga kompleksa, prolazili su uskim hodni- cima s brojnim vratima neobičnoga, ovalnoga oblika, dok se vodič napokon pred jednima nije zaustavio i pokucao. Andrej se pitao kako njegov prijatelj zna da je Kos upravo iza tih ničime obilježenih vrata koja se nisu nimalo razlikovala od dru- gih u hodniku, ali jamačno je često zalazio ovamo. Pratitelj je Andreja predstavio znanstveniku, a onda je izašao. Soba je bila vrlo mala, nalik na bolničku, a pokućstvo se sastojalo od maloga bijeloga stola, pretrpanoga knjigama i spisima, od dvije obične, jednako tako bijele stolice, i jednostavnoga ležaja pokraj kojega je stajao noćni ormarić. Kos je vrlo srdačno dočekao gosta, a kad su sjeli, ponudio ga je prilično skupim pićem. Dok su izmjenjivali početne ljubaznosti i komplimente, Andrej je znatiželjno motrio krepkoga, mršavoga šezdesetogodišnjaka bujne sijede kose, prodornih plavih očiju i oštrih crta lica, koje je pomlađivao iskren, srdačan osmijeh. Domaćin mu je bio poznat sa slika na knjigama, u novinama i iz televizijskih emisija, no u stvarnosti se doimao višim, mršavijim i nešto mlađim, a smjesta se ispričao što Andreja prilično neprimjereno prima. – Ovih smo dana u popriličnoj stisci jer je vremena malo, a na svakom kora- ku moramo biti vrlo oprezni. Radimo na važnom projektu, koji izaziva znatiželju moćnih, daleko bolje opremljenih osoba. Ovaj stari vojni kompleks već odavno nit- ko ne nadgleda, pa smo zasad ovdje sigurni, a mjesto je pogodno za rad, koji ovisi o tome da nas nitko ne ometa.