Nova Istra

224 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Darija ŽILIĆ prati i voli. U prvome ciklusu posebnost su bajkoviti motivi, postavljeni u nove kontekste, u košmarne snove i ludila, gdje se gube i zadnji tragovi kauzaliteta. U pjesmi I sama sam nekad bila noć čitamo: ma, glupa Snjeguljice gdje ti je srce? / sve si pobrkala, / ne poželi tuđeg bračnog druga / tuđe kuke ni motike, hej / – ja sve to znam, / odgovori Snježana više za sebe, / ali me ne zanimaju ludila tvoja, / noći, / ne zani- maju me svačija ludila . Ovdje čitamo pjesme „sepulkrističkih“, biblijskih i pejzažnih motiva ( Mrtva priroda ), melankolične pjesme o slobodi, Mediteranu i mirisima juga, o ubijenim ljudima, ljudima s granice, pjesme nadahnute antičkom epikom i heksametrom ( Srdžbu, boginjo, srdžbu ). Autorica se „prisjeća“, ne gubi vrijeme, pro- matra i bilježi dojmove, ocrtava tvrde i meke rubove grada. Najčešće su ipak pjesme o ljubavi, o njezinoj snazi i „ubojitosti“ prikazanoj hiperboličkim slikama. Ljubav je neman jer voli iznutra rikati / da je oslobodiš, / ljubav voli greške, / ali... U„Dubrovačkome ciklusu“ pjesnikinja piše o iskustvu življenja u novome gradu, dakako u Dubrovniku. Naime, Arasova živi između Zadra i Dubrovnika, pa se može pretpostaviti kako je riječ (i) o autobiografskim pjesmama. U novome gradu čeka je otuđenost („ali koga uopće briga za mene“), teška samokontrola, mjesečera- nje, no i bujni dubrovački vrtovi te mir samostana. I ponovno ljubav. Je li nedolično govoriti o ljubavi koja postaje brutalnom, vulkanskom ili je nedolično iznova ljubiti , prisjećati se smrti, bremenite ženske genealogije (tu ističem sjajnu pjesmu Ljubav ) ili, pak, snatriti o metvici koju je posadila za njega, u njegovoj blizini? U pjesmama dubrovačkoga ciklusa opjevava lapadske šetnice, starce koji upijaju sunce, slijepo more, vlažnu zemlja i voće koje trune, zamišlja Otrantska vrata i prazan Stradun, jesen koja uči plesati. U ciklusu„Samoće se bojimo“ nazočna je epifanija ( Toliko je toga ), pejzažne pje- sme, pjesme o Zadru u vrijeme Domovinskoga rata te one s motivima iz Drugo- ga svjetskog rata. Zapravo su to – pjesme o samoći. Stilistički nešto slabiji ciklus „diže“ izvrsna pjesma Čini mi se da sam vidjela Vezuv . Riječ je o pjesmi u kojoj se spominju putovanje, luka Bari, ljubavni rituali, omamljenost, hrana. Ukratko, pjesma o Italiji koja ima više lica, prljavo i sjajno, radničko i putničko, afričko i mediteransko: Italija, radnici, radnici, / dođe mi da pjevam, / i u našoj je zemlji ne- kada bilo radnika, / Italija, žubor fontana i automobilske trube / duga crna lica Afrike zagledana u stopala u prašini, / kuće mi otvaraju usta i pokazuju atrije s fikusima, / ja se topim i kapljem ti na dlan slatkim kapljicama . Čitamo kalabrijske prizore u kojima se miješaju opijenost pasjih poslijepodneva i slike kraja svijeta, kao da se zapravo naslućuje okretanje besmislu; balegari koji guraju svoje postaju metaforom života, uz senzualne prizore strasti i bliskosti ljubavničkih tijela, njihovu samodostatnost. U ciklusu „Grad na rubu suza“ pjesme su autoričine posvete ocu. Za razliku od onih s početka knjige, ove su narativne i u njima se samo nižu slike poezije velikih