Nova Istra

222 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Nevenka NEKIĆ umorni Martin Jesenski.Tu ga čeka njegov nesuđen ubojica, Josip. Hrvat. Potaknut neraskajanom dušom, on priznaje da je trebao biti Martinov egzekutor, ali to je bio samo posao.„Ne držim to što sam radio svojim grijesima!... Radio sam to zbog ideala... iz uvjerenja, iskreno i predano.“ Ima taj Josip i djecu, unuke, odgojene po istome komunističkom etičkom načelu u kojem ne postoji osobno kajanje pred Bogom jer taj ionako ne postoji. Ali da iro- nija bude dovedena do vrhunca, otac Martina Jesenskog u bolesničkoj predsmrtnoj sobi dobiva za cimera svoga mučitelja s Križnoga puta, partizanskoga batinaša, koji je – o, sudbino! – bio njegov tamničar i na Golome otoku, gdje je kundačio i pen- drečio, a neke otpremio na drugi svijet. Osuđen na to da posljednje trenutke proživi pored zvijeri koja je režala na bivšu žrtvu i neraskajano tvrdila da ih nisu, gadne Hrvate, ustaše, dovoljno pobili te da bi opet jednako činio samo da može! Slabašan je bio odgovor staroga Jesenskoga da će sada naša hrvatska djeca vladati jer mu je udbaš odgovorio istom mjerom: zar on misli da oni, crveni, nemaju djecu?! Tako se Martinov razgovor na groblju i oca Jesenskog u bolnici svode na isti na- zivnik. Ali autor nije ovdje prekinuo sve beznađe o kojemu Martin, zamotan kao u klupku nepoderive paučine, razmišlja; još ima strašnih činjenica. Za toga kratkoga boravka u domovini u Martinov stan ulazi policija nove hrvatske države i traži oružje!!! Kao u trileru kakva američkoga redatelja, tu pretragu vrši sin onoga istog Mihajlovića koji je davne 1972. saslušavao Martina. S njim je i tip koji je pratio Martina na Plesu i na Mirogoju. Onako izdaleka. Oni i dalje vode igru. Nije li logično da Nikola Đuretić junaka Martina Jesenskoga dovede u kaos, košmar, gdje se sve ponavlja kao u filmskim isječcima, gdje je isključena svaka mo- gućnost izlaza iz tame, gdje možeš poželjeti smrt kad čuješ kako sinovi i unuci krv- nika pravdaju svako počinjeno zlo, nose oružje i ti nemoćno gledaš njihova lica kao što su to činili tvoj djed, otac, i ti, moj autore, i ja koja ovo pišem i koja sam, osim egzila u Londonu, sve ostalo doživjela gotovo na istovjetan način. Prijatelju, tvoj će roman živjeti dugo. Ne zbog nagrade„HAZU za najviša znan- stvena i umjetnička dostignuća u Republici Hrvatskoj za 2016. godinu za područje književnosti“, kao ni zbog povelje „Visoka žuta žita“ za sveukupan književni opus i trajan doprinos hrvatskoj književnosti. Živjet će zbog istine koja uvijek na koncu progovara iz velikih djela, koja se pamte i razotkrivaju zlodjela i njihove izvršitelje ma koliko se prikrivali. I tako roman počinje svoj put u Vječnost, kao i tvoj junak, gdje ga čekaju... Nevenka Nekić, Zagreb