Nova Istra

221 Nevenka NEKIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Martinov Tomica koji drijema sklupčan u sjeni romana od prve stranice, već začet u naumu biblijskih riječi: poznavao sam te prije svih vjekova? Bi li i on tako govo- rio ocu da sada vidi svoju Hrvatsku? Taksistovo podrijetlo nije iz elitnoga ešalona intelektualaca, a ipak zna da se život ne može sastojati samo od: jesti, zakloniti se, voditi ljubav i ubiti. Ako ne možeš više dijeliti snove, izaći iz ove materijalne zato- čenosti, zašto si pošao onamo braniti neke irealne gorostasne ideale? Je li obrana Domovine bila samo fikcija, dio velikoga sna stoljećâ? Posljednji dio romana obrađuje dvije važne teme: gdje se krije Martinov udbaški dosje i što danas rade zločinci koji su špijunirali i ubijali nepoćudne?! Okrutna je spoznaja ta da se njima nije dogodilo ništa loše, nikakva „osveta“, nisu lustrirani, kako se to kolokvijalno naziva; ne, oni su dobro plaćeni umirovljenici, s kućica- ma za odmor na brežuljcima ili moru, imaju osigurane sve uvjete za niz generacija koje ih nastavljaju. Imaju svoje sinove i kćeri, dražesne unučiće, na vrlo utjecajnim radnim mjestima, u rukama drže ono najvažnije: tajne račune u stranim bankama i medijski prostor kojim manipuliraju masama. Imaju svoje drage navike, svoje ka- vane, gdje se opet sastaju i promatraju naivne tipove kao što je Martin. Čak imaju aktivne pozicije u policiji s hrvatskim grbom i još uvijek prate idealiste koji misle da je Hrvatska slobodna. Martin Jesenski ne će dobiti na uvid svoj dosje u Arhivu.„Drčna“ brkata službe- nica odbit će ga tvrdnjom da ga nema, nije ga ni bilo, jer čega nema u kompjutoru, toga nema i kvit. A Martin zna da ga je itekako bilo. Dakle, nema ni traga njegove muke koju je prošao, nema uzroka patnji i smrti koje su ga pratile na tom putu, nestale su i sunovratile se u paklene mračne jame njegove pratilje u egzilu – samoća, strahovi, bolna poniženja. Nemir njegova duha ostao je lebdjeti ponad strašne pra- znine jer bez toga početnoga zanosa iz Hrvatskoga proljeća, pa onda svih napora da dostojanstveno uz sve trpnje odživi svoj život kao presađena biljka koja nikako da se vrati u rodnu zemlju, taj isti život nema ni smisla. Prosvjed, pobuna, bijeg – sve je to nestalo. Ostalo je jedno jedino uporište – sinov grob na Mirogoju. Grobovi su oduvijek bili svjedoci života. Stoga je objašnjivo zašto su četnici groblja razarali s posebnim užitkom. Trebalo je dokazati da tu život nije postojao. Bez smrti kao posljedice nema ni života. Martin je osjećao nijemu nazočnost naraštaja koji su odavno mrtvi ili sada daleki i živi, bliski ili nepoznati, puni snažne prisutnosti živo- ta koji je stvorio empatiju i snagu za davni mladenački bunt. Svaka ga je generacija proživjela na svoj način. Martinov je izlaz bio pisanje kao sredstvo obrane, dosto- janstva, prkosa, dokazivanje istine bez koje ni grob njegova sina nije istina. Autor Nikola Đuretić i ovaj roman stavlja na pijedestal Istine. On je umjetnina i ujedno sredstvo s pomoću kojega se za trenutak može zaboraviti ljudska bijeda. Susret na grobu posljednji je smrtonosni udarac stilitom posred čela, koji prima