Nova Istra

220 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Nevenka NEKIĆ knjige naslovljen Prije . To je mračna slutnja koja dalje vodi radnju u drugom dijelu, naslova Poslije . Na početku romana bijaše pjesma o crvenim makovima, na početku drugoga dijela vraća se ista tema. Oko te likovno možda najsnažnije boje, boje krvi, vrti se kao spirala njegovo sjećanje, iako je još u Londonu. To je kao prvi takt poznate Bachove fuge koji se prepoznaje u cjelini djela. Neki Martin vraća se u Hrvatsku, ne više onaj koji je davno bio i samo se jednom vratio kako bi sinu skratio životne muke; to je neki novi Martin koji više nema ni druge žene Libuše od koje se razveo, nema ni sina, nosi samo uspomene. U tom kovčežiću amorfno zgužvanih i kaotič- nih slika na vrhu stoji poruka novoj ženi s kojom dijeli samo površinu života. On ima dva razloga ponovnoga povratka u Hrvatsku koja je sada slobodna zemlja: godišnjica Tomičine smrti i pada Vukovara. U tom sažetom solilokvijskom izričaju skupljena je sva gorčina koja se opširno razlaže u dugačkim sjećanjima, preskačući pritom jedan dio života – sinovo odrastanje, rat u Hrvatskoj, ranjavanje Tomice na Vukovarskoj bojišnici, obiteljske prilike u Zagrebu, koje će doći na red njegovim dolaskom u stari stan na padinama sjevernoga dijela grada. Sve je nakon digresija posve jasno – Martinova borba protiv velikosrpske propagande i njenih pristalica u Engleskoj, obračun s neobaviještenim novinarima i njihovim nakaradnim napisi- ma protiv Hrvatske, Martinova uvijek iznova otvarana rana, čiju su krastu oštrim noktima gulili mrzitelji u svijetu i u domovini, te iste nove hrvatske države, bitka za tumačenje značenja i povijesti hrvatskoga jezika, podlosti komunističkoga režima itd... Tijekom putovanja avionomMartin piše veliko pismo kojim se namjerava obra- čunati sa svim tim ološem koji blati izranjenu i poharanu zemlju, a posebno je bol- no što blate Vukovar. To pismo nikada ne će predati u javnost; pa ipak, došlo je do nas – knjigom. Stari su Dubrovčani pismo zvali knjigom i slali je u svijet stavljajući je u soprakopertu te po nekom namjerniku odašiljali. Mogla se lađa potopiti, mogla se knjiga izgubiti. Nikada nisi znao usud ili kob. Time rukovodi neka nevidljiva ruka. Mistična, tajanstvena i nenadana. Ona iz Goetheova Fausta , Bulgakovljeva Majstora i Margarite . Tako smo došli do najnovijega vremena u romanu Nikole Đuretića – ovoga sadašnjega. Zemlja, domovina, njegova Hrvatska počinje izlaskom iz zrakoplova. Nije rekao patetično – tu na grobljima počivaju kosti mojih predaka, nego je premrežen boli i nostalgijom ušao u taksi. Inteligentnoga i iskusnoga intelektualca Martina na putu do grada poučit će slučajni taksist – svemu što je nepobitna istina koju Martin nije u sebi odriješio i koja je kao gordijski čvor čekala da to učini bez uljepšavanja, transcendencije, apstrakcija i nejasnoća – taj duhanom i ustajalim mirisom čikova impregniran očajan vozač. Branitelj, ogorčen i duboko povrijeđen čovjek. Je li to