Nova Istra

219 Nevenka NEKIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Vladeta. Tako se zatvara obruč: trojica sudionika u ubojstvu, potpora za to nedjelo iz veleposlanstva Jugoslavije, a s druge strane ravnodušje engleskih vlasti. Poput kriminalističkoga mračnoga klupka plete se mreža okoMartina, njegove žene i sina Tomice. Već su ubijeni nepoćudni egzilanti u Parizu, Njemačkoj i Južnoj Americi, pozatvarani nevini u Australiji, a ovo s tim Jesenskim čini se kao igra. Roman je pisan kao „realistička umjetnina“ (A. Pavešković, Republika ) i pritom „uvjerljiva“, kaže isti kritičar. Složili bismo se posve i dodali da su mnoge vrline proistekle iz te realističke manire, pa jednoga dalekoga budućega dana čitatelj ili kritičar ne će morati žaliti zbog toga što ne zna imena (ona su fikcija, ali se dobro zna odakle potječu!) i ostale naizgled efemernosti, kao što se danas žale neki po- vjesničari jer se pokoji rimski pisac klonio imenovati osobe koje je pomno opisao. Iz spisateljskoga logičnoga, ponajviše kronološkoga slijeda zapisa, s posebno potrebitim retrospekcijama, ulazi se u svijet priče gdje su riječi same sebi vratile najveću vrijednost – istinu. Frazeologija, sintagme, dubinsko psihološko profilira- nje likova, kamo spada i njihov fizički opis, geste, mirisi, zvukovi i tonska vibriranja glasova, čvrsto se drže provjerljivoga mimezisa, bez unutarnjih i vanjskih cenzura. Ulazak je to u vrijeme koje smo zajedno proživjeli i stoga nam je poznata sva po- litička i društvena makro- i mikropozicija likova i posebno samoga autora. Dakle, za nas, njegove suvremenike i pripadnike istoga sloja,„divljači za odstrel“, on govori jasnim jezikom te znalački vodi priču aristotelovski gradirajući događaje, da bi u trenu opisa podmetanja bombe pod njegov, tj. Martinov automobil postigao kul- minaciju. Samo je ostalo pitanje tko će upaliti automobil. Oni bez potkovane glave dobro znaju da se u životu često u najneizvjesnijim trenutcima javljaju neobjašnjive ruke koje nekoga spašavaju. Kako to zvati? Provid- nošću? Deus ex machina ? Dobri anđeo čuvar? Svejedno. Takav je anđeo najavljen još od samoga početka zloga nauma koji treba likvidirati nepoćudnoga Martina Jesenskog. Nije li to ona vječna borba dobra i zla na kojoj počiva cijela povijest, pojedinačna i svjetska? Takav se anđeo pojavio u liku Petera Gillana, agenta engle- ske službe, koji će uz pomoć prijatelja Collija spriječiti ne samo Martinovu nego i smrt njegove obitelji. Taj trenutak roman pretvara u kriminalističku priču s pri- mjesom napetoga iščekivanja koje se raspliće već na polovini zbivanja. Atentat nije uspio, a dvojac ubojica – Josip i Vladeta – od poslodavaca će dobiti po njuški, ali ne previše. Tišina. Ona je najbolje rješenje i uspjeha i neuspjeha. To što će Libuša, druga Martinova supruga, dobiti slom živaca kad od mehaničara čuje istinu o po- kvarenoj podmetnutoj bombi, a čas je prije tamo sjedio i njezin mali Tomica, nije tako strašno. Strašno je što će to dati naslutiti kako se gospođa Smrt počela baviti njihovom obitelji i stoga ona moli svoj Očenaš na češkome, čime završava prvi dio