Nova Istra

98 PATNJA Jelena LUŽINA timetaliziranjem, romatičarskim spleenom , takozvanim ljubavnim bolima, samosa­ žaljevanjem, melankolijom, tugom, depresijom, čak i s bolestima, starošću, pa i vrlo stvarnom materijalnom oskudicom koja učas može skliznuti u bijedu, kao i s bez­ nadnom usamljenošću koja bijedu i starost zna slijediti poput sjenke... A Trilogija je jedna od onih sjajnih drama koje teatraliziraju upravo ova „stanja ili svojstva“, kako veli ona hjp -ovska definicija. Pojednostavimo li dramaturšku matricu Trilogije (do krajnjih granica), lako ćemo se složiti da je ova besprijekorno napisana i u svemu superiorna drama zapravo ute­ meljena na jednoj od onih dviju najradikalnijih i najpoznatijih binarnih opozicija na svijetu, ujedno i najfatalističkijih, u međuvremenu promaknutih u opća mjesta ta­ kozvane popularne kulture... Prva, biti ili ne biti , automatski priziva Shakespeareova Hamleta (čak i u onih koji ga nikad nisu čitali ili gledali). Druga, imati i nemati , svima će uvijek zazvučati odnekud poznata, tek malobroj­ ni povezat će je s Hemingwayjevim istoimenim romanom ili sjajnim (istoimenim) noir -filmom Howarda Hawksa kojemu je taj roman poslužio kao izravna motivaci­ ja ili „predložak“. U njemu briljiraju Humphrey Bogart i Lauren Bacall, ali ga je naš profesor Ante Peterlić izdvajao zbog Hawksova kirurški preciznog redateljskoga postupka i zbog rijetko kompaktnog scenarija kojemu je, pored Hemingwayja, final touch dodao još jedan nobelovac,William Faulkner. U kontekstu ovoga eseja, binarne opozicije biti – ne biti i imati – nemati zanim­ ljive su ponajprije zato što podrazumijevaju naprosto nemjerljivu količinu patnje , što se potvrđuje već i na prvi pogled jer im je, objema, logičko težište antitetično ili negacijsko ( patničko ), a pritom i istovjetno bez ostatka: NEbiti , NEmati ... Vjerujem kako ćete se složiti s tim da je prva binarna opozicija, biti ili ne biti , koju je prosla­ vio Shakespeareov Hamlet , mnogo milosrdnija od druge jer je konačna i neopoziva: budeš pa više ne budeš, bio si pa više nisi, kraj priče, kraj patnje . Druga je, međutim, iterativna: ponavlja se i ponavlja, traje i traje bez ikakva ograničenja, stalno otvara nove nevolje i izaziva nove i nove patnje . Prisjetite se samo zlohude židovske kletve: „Dabogda imao pa nemao!“ Osmjelimo li se Vojnovićevu Trilogiju determinirati pragmatično i krajnje pojed­ nostavljeno (samo jednom jedinom rečenicom, onako kako se to obično zahtijeva od studenata dramaturgije ili režije), jednoglasno ćemo zaključiti kako se njezina „velika priča“, trodijelna i troslojna, ustvari svodi na bravurozno dramaturško objašnjenje i obradu fatalističke opozicije imati – nemati . Pače, dotičnu opoziciju valja smatrati prototekstom ili matricom Trilogije , gotovo formulom njezina estetskog bića. Kako bi tu formulu razvio, provjerio i dokazao – što je mogao učiniti samo na jedan način: minucioznim ispisivanjem svakoga od triju dijelova „velike priče“ – pisac je shvatio