Nova Istra

97 Jelena LUŽINA PATNJA se čini na prvi pogled, već naprosto pojava svakidašnja koliko i sâm život. Baš kao i radost, oprečna joj suparnica, smještena na suprotnom kraju emocionalnoga spek­ tra. Not a big deal . Iz ovog bismo kalambura, valjda, mogli zaključiti kako citirane leksičke odred­ nice patnja i patnik nesumnjivo pripadaju istome semantičkom polju („patničkom“, dakako!) te ih s pravom smijemo tumačiti i kao pojednostavljeno i sažeto tumačenje svojstva ili stanja same patnje , naime, patnje kao takve . To bi, mutatis mutandis , moglo značiti kako isto tumačenje, svedeno na hladan i posve racionalan hjp -ovski leksički komentar,„automatski“ funkcionira kao najopćiji i najsažetiji moguć opis svih onih nelagodnih/trpnih situacija u kojima se zatječemo dok kao patnici , patioci ili paćenici sveudilj patimo i nastavljamo – patiti . Kolektivno ili osobno, združeno ili svatko za sebe. Svejedno kad i koliko, svejedno gdje, svejedno je li češće ili rjeđe, svejedno čak i zašto. Jer, najposlije, tko nam je kriv što neracionalno srljamo u svakojake patničke kontekste, uvijek nanovo i nesmotreno, iz raznoraznih razloga ili pobuda, najčešće nevažnih. Gdje se to zametnula vlastita nam emocionalna inteligencija? Jer već smo, zaboga, dovoljno stari i iskusni da bismo unaprijed morali znati kako takva srlja­ nja iliti uvaljivanja ne rezultiraju uglavnom ničime, osim neracionalnim izlaganjima svakojakim nedoumicama, pritiscima, rizicima, stradanjima, mukama, bolima, ža­ lostima, trpljenjima, nevoljama, depresijama... Ukratko: samim zlohudim i opakim senzacijama, fizičkima i/ili duhovnima. Pritom se nekako podrazumijeva da su one duhovne u pravilu opakije od fizičkih jer im se lijeka nalazi teže ili nikako. Pogotovo ako „zacapamo“ u neke drastičnije frazeologijske kombinacije koje citira već citira­ ni hjp -ov izvor. Među njima je, valjda, najdrastičniji hjp -ov primjer „ patiti od pameti , biti sklon mudrovanju, biti mudrijaš“ ( ibid. )! Osobno mi se ova patnja od pameti čini apsolutnom katastrofom, najstrašnijom od svih poznatih patničkih dijagnoza, slu­ čajem beznadnim i nepopravljivim bez ostatka! Zaključujem, dakle, kako nam s patnjama i paćenjima valja biti praktičan. I kako bismo s njima morali postupati racionalno (namjesto popustljivo i emotivno), una­ prijed ih predviđati (ne mislim reći: planirati!) i – ako nam se već dogode – bezu­ vjetno ih amortizirati na svaki mogući način, primjenjujući sve dostupne i raspolo­ žive postupke. Jedan sam takav postupak prepoznala i osvijestila davno, sredinom šezdestih, u najranijim gimnazijskim godinama, kad još nisam znala da se „to“ što sam s odušev­ ljenjem gledala tijekom pokusa i izvedbi Vojnovićeve Dubrovačke trilogije zapravo zove ironija, cinizam, sarkazam. I da je „to“, barem kad je o Vojnoviću riječ, ne samo jedinstveno nego i najsofisticiranije/najubojitije oružje za uspješno hrvanje s ma ko­ jim paćeničkim dramskim likom. Dakako, isto pravilo o primjeni ili upotrebi „toga“ vrijedi i u takozvanom životu, u kojemu se nerijetko sukobljavamo s bolećivim sen­