Nova Istra

95 Irvin LUKEŽIĆ PATNJA I kad se oslobodimo te gladi, tog traganja za žrtvama, da bismo na njima iskalili svoju mržnju, onda bismo mogli reći da smo postigli nešto što se zove bliskost sre­ ći. Kad je Rousseau bio u Engleskoj, njega je ugostio David Hume, engleski filozof, kao prijatelja. Ali Rousseau, budući da je bio opak čovjek, kad se vratio u Francu­ sku, strašno je ogovarao Humea. Loše je govorio o njemu. ‘Dobri i mudri Hume je na to rekao: Jadan Rousseau, on je najnesretniji čovjek na svijetu. Nikad neće imati prijatelja.’ To je velika misao, a često imamo prilike da je se sjetimo. Žalosno je gledati opaka čovjeka. Kad likvidira jednu žrtvu, odmah traži drugu. Traži izgovor za svoju nesre­ ću, jer opak čovjek nije sretan čovjek. To me neobično interesira u tipologiji našeg zvjerinjaka. Ima ljudi koji su jako in­ trovertni, malo govore, dakle na riječima ih ne možemo pročitati. Govori don Fer­ nando u Kiklopu: ‘Gledajte čovjeka kako sjedi, kako je ispružio noge, bezobzirno... I gledajte mu oči.’ Ima ljudi sa zlim pogledom. Promatrajmo ljude. I slušajmo ne što govore, no kako govore. Ima ih koji govore tako rezolutno, kao da nema sumnje da je sve to istina što kažu. Ima ih, opet, koji izgovaraju možda i velike istine, a nekako stidljivo, sustezljivo, skeptično, uvijek s ne­ kom rezervom,‘možda’,‘čini mi se’... No ovi slabo prolaze. Misli se da su kolebljivi tipovi koji misle sad jedno, sad dru­ go. A misle ‘sad jedno sad drugo’, zato što nisu sigurni da je sve što misle baš tako, da može biti i drukčije, da istine nisu uklesane u živoj stijeni za sva vremena. Od Ptolomeja do Einsteina sve su se osnovne, takozvane ‘velike istine’ o našem svijetu temeljito promijenile. Zbog tih istina, tih relativnih istina, padale su glave, osuđivalo se na lomače, progonstva, na katorge, na čemerne ‘zapise iz mrtvog doma’... A sve to zašto? Zbog istine – privremene, koja je vrijedila samo za jednu generaciju, najviše za neko stoljeće. Pa kako ne bismo žalili čovjeka, žrtvu vrlo nestabilnih isti­ na? Ipak, ljudska patnja je veća i viša od istine. Ta je patnja nenadoknadiva. Ona se ne može popraviti. Ne samo da se ne može vratiti život nekome kome je život oduzet nego ne može se ni na koji način nadoknaditi ono što je čovjek propatio. To je zapisano negdje duboko u ličnosti, u njegovu osobnom iskustvu – kao tra­ uma, kao rana, koja jest zacijelila, ali ostaje ožiljak neizbrisiv do unuka i praunuka i pra-pra... I tako, trebalo bi, zapravo, maštati o jednom životu, nastanjenom ljudima bez ožiljaka, s čistim fizionomijama, mislim, intelektualnim, duhovnim integriteti­ ma, bez rana, barem bez rana nanesenih s vanjske strane, od drugog lica ili od drugih struktura... Ako je potrebna patnja čovjeku da bi opravdao svoj život, neka to dube njegova intimna, osobna sudbina, nenametnuta izvana . “ 83 83 R. Marinković, Nevesele oči klauna , Globus, Zagreb, 1986., str. 158-159.