Nova Istra

94 PATNJA Irvin LUKEŽIĆ idemo do kraja.“ 80 Poznata je i Desničina misao:„Jedna sigurna istina je ta da čovjek koji strepi i strada, jedina prava stvarnost je stvarnost naše patnje.“ U kontekstu moderne hrvatske proze dvadesetoga stoljeća Ranku Marinkoviću književna je kritika odavno dala mjesto klasika. No taj vrsni novelist i romanopisac istaknuo se i kao dramski autor, dramski kritičar, pofesor dramaturgije i esejist. Pje­ sme, oglede, polemike i kazališne kritike počeo je objavljivati sredinom tridesetih godina u književnoj periodici i dnevnim listovima. Već je Ivan Goran Kovačić o tom viškom Voltaireu zapisao: „Bogat realist, invenciozan okrutan analizator, s primjesa­ ma fantastike, oštrouman jedan satirik, prozračan lirik! To su naoko nerazdruživi začeci buduće jake ličnosti.“ Prema mišljenju kritičara Vlatka Pavletića,„Marinko­ vić je moderan tip književnika, inteligentan, eruditivan, sklon filozofskom produ­ bljivanju kao Gide, Camus, Čapek... On nije pesimist ni mizantrop, iako njegov od­ nos prema ljudima liči katkada na mizantropiju, a ona opet navodi na pesimističke zaključke.“ Pored ostalih brojnih tema o kojima piše, Marinković često promišlja i o problemu ljudske patnje. On u svojim djelima nikada ne daje gotova rješenja, već ističe da će samo mudrost našega srca iznjedriti razlog naše patnje i osloboditi nas ropstva u kojemu živimo. To je ropstvo strah i samo zbog straha stvaramo sebi i dru­ gima pakao od života. Tek kad iscrpimo i zadnji atom straha, tek tada ćemo se pre­ dati. Tada će započeti stvarni život, započet će čarolija ljubavi. U noveli Samotni život tvoj , uvrštenoj u zbirku Ruke , Marinković piše: „Toliko neposrednih znakova iskrenog ljudskog raspoloženja naći će se još na mjestima gdje je čovjek boravio sam, zatvoren sa svojim mislima, sa svojim željama; po zidovima tamnica ili u intimnom dnevniku kakvog samostanca, koji je po noći ustajao iz kre­ veta i vadio iz slamarice svoju bilježnicu da bi pri mjesečini zapisao patnje svoga ti­ jela. Ali sve je to romantična erotika prema onoj dekadentnoj, perverznoj, porno­ grafskoj borbi po zidovima javnih zahoda, gdje čovjek također želi da bude što više sam i nesmetan, ali zna da će iza njega to mjesto posjetiti njegov protivnik, da mu ostavlja svoj izazov, svoju parolu, svoj credo, svoj emblem, svoje ‘živio’ i svoje ‘dolje.’“ 81 U Dramaturgiji riječi , pak, veli:„Osloboditi se Zeusa znači ugasiti zublju. / Oslobo­ diti se patnje, tjeskobe, strepnje pred ‘nepoznatim’, znači odreći se vlastitoga bitka.“ 82 U svom znamenitom eseju Patnja je viša od istine Marinković piše: „Smatram da su opaki ljudi najnesretniji. Neprestano trebaju hrane za svoju pa­ kost. Pakost je zvijer koja je uvijek gladna. Ona treba žrtve. 80 Isto. 81 R. Marinković, Ruke , ŠK, Zagreb, 2009., V. pogl., str. 15. 82 M. Protrka,„Pisac odgovornosti i otpora. Suvremeni izazovi Marinkovićeva djela: O čitanjima Marinkovićeve poetike“, Vijenac , god. XIX., br. 453, 14. 7. 2011. (http://www.matica.hr/ vijenac/453/pisac-odgovornosti-i-otpora-475/).