Nova Istra

93 Irvin LUKEŽIĆ PATNJA nosti istodobno suptilni književno-filozofijski fragmenti mišljenja o granicama moći umjetnosti u svijetu koji neizbježno postaje pozornica masovnih ideologija i nečeg mnogo trajnijeg i utoliko opasnijeg – banalnosti zabave, sentimentalizma, doživ­ ljajnosti. Paradoksalno je da je vjerodostojni pisac iskustva egzistencijalne tjeskobe, bačenosti i patnje čovjeka u svojim esejima ozbiljnost mišljenja baštinio iz klasične i moderne tradicije europskog univerzalizma (antika, francuska i talijanska kultura, ruski realisti, Kierkegaard i Croce) da bi ispisao kriptosubverzivnu književno-teorij­ sko-društvenu kritiku suvremenika i otvorio nekoliko sklopova problema s kojima se upravo danas istinski suočavamo u njihovoj čistoći. To su pitanje istine umjetnosti, slobode, ozbiljnosti egzistencije, vladavine laži kao sveopće banalnosti književnosti, ideja, modernosti i granica kulta ‘novoga’.“ 78 Iskustva čovjekove patnje utkana su u misaone rukavce romana Proljeća Ivana Ga- leba , što možemo, na primjer, posvjedočiti dvama ulomcima iz ovoga djela:„Samo ne više patnje ! / Probudim se u noći i skrušeno šapušem: samo ne više patnje! / Tako sam srođen s njom da joj već dobro poznajem zakone, mjere i ćud. Znam je kako se rađa, znam kako niče tupi ledac bola u dnu izmučene puti. Znam je kad kliktava li­ jeće, crna preklana ptica, i krilom skršeno udara o stijenke svoje tjeskobe. Znam je kad, klonula, pusta, bije čelom o hladni prag beznađa. / Duša diše u patnji kao more u plimama i osekama. / Poznam spečenu suhoću kad presuše suze, kad se u prsima zgrune tvrda ledena gvalja. / Poznam klonuća u pustoš bezdušnosti. Poznam časove kad je duša prazna kao presušen bunar. / To je kratak predah istrapljenom mesu. / A onda, u dnu bunara, zagrgolji opet vrutak crnih boda. / O, dobro poznam meha­ niku bola! / Tako sam sviko na patnju da joj već dobro znadem svaku boru na licu i svaki topli prijevoj u naborima skuta.“ 79 U drugome odlomku piše: „I (da li da to kažem?) kad mi je stigla vijest o njenoj smrti, dočekao sam je kao jedno oslobođenje. Između dva ljudska stvora povezana krivicom ona raste i radi dok su god oni živi, i sama živa stvar. Tek smrću krvnika ili žrtve ona je završena, zapečaćena. Zauvijek fiksirana. Govorio mi je znanac koji je kao dijete u igri izbio oko djevojčici iz svog dvorišta: ‘Svaki susret s njom nanosio mi je tako nepodnosivu patnju da sam joj želio smrt. Drugog izbavljenja nisam vidio. Ne isključujem da bih je, u podesnoj prilici, bio mogao ubiti. Jedna vrsta samoobrane. Jedna od nebrojenih neispitanih vrsta čovjekove samoobmane.’ / Ima nešto u ljud­ skom redu stvari, neki nagon ili neka fatalnost, što nas goni da u našim krivicama 78 Ž. Paić,„Banalnost kao smrt umjetnosti – uz esejistiku Vladana Desnice“, Književna republika , br. 3-4, 2006., str. 42. 79 V. Desnica, Proljeća Ivana Galeba , Svjetlost, Sarajevo, 1957.