Nova Istra

91 Irvin LUKEŽIĆ PATNJA od temeljnih Ujevićevih poruka izrečenih u ovome tekstu jest:„Ustanimo jednom za ljudsku dušu, za otkupljenje čitavoga čovjeka, svečovjeka, moralnog i ekonomskog, navijestimo rat svim tiranijama, svim buržoazijama svijeta, svim tlačiteljima jezika, naroda i plemena! Razrušimo granice mržnje i međašnike predrasuda; organiziraj­ mo legije nauke i duhovnog oslobođenja. Budimo jednom na koncu konca ono što nijesmo nikada integralno bili, ali budimo to ovaj put integralno: budimo ljudi!“ 71 Nakon te lirske proze Ujević se okreće novim vizijama i nadahnućima: „Cilj je pjesničke i književne Magije, u konačnoj točki, da opjeva i zabilježi kako se čovjek, poslije stogodišta robovanja i zabluda, na sigurnoj nozi ustobočio u svojoj svijesti nevinosti pred svjetionicima Kumovske slame. Čovjek se na dogledu zvijezda, a u dodiru sa tlom kojemu želi biti gospodar, isprsio u svojoj mogućoj snazi i poželjnoj vrijednosti. On čulnim nozdrvama i vrelim očima i duhom upija treptanje vasiono­ ga života i prisluškuje zvukove vasione tajne. On bi danas želio biti čist i nesebeznao pred izvorima opće ljepote, a zatim koči se staviti u dodir s netaknutim srcem stvari. (...) On bi htio (...) da bude i čestica i plivač u struji (...) On bi valjda htio Sve. Na­ prosto – sve; da bude bog ili genije, ili više od toga, jer bi htio da uljepša i dotjera i ono što je majka priroda, po njegovu načinu gledanja, propustila ili ‘zanemarila’. (...) Da bude novi imenovatelj, prekrstitelj, i donositelj ploča, buditelj, ustrojitelj i preu­ strojitelj; jednom riječju: Stvaralac.“ 72 Kao što zaključuje Ivo Frangeš,„to je, ne samo proklamirana nego i ostvarena, Tinova poetika. Nikad hrvatska lirika nije tako du­ boko prodrla u podsvjesno, u zaumno, u otajno, nije se kretala tamnim vilajetom gdje nas vije žeženi led i hlade čudni, prepasni plamenovi. Pjesnički jezik hrvatski odjednom se otkinuo od okova folklorne podloge i ponesen iskustvom višestoljetnog pjevanja o temama ljubavi, smrti i tragike čovjekove egzistencije, superiorno progo­ vorio bitno o bitnostima.“ 73 U eseju Il sentimiento tragico de la vida iz 1922. godine Ujević piše: „Patnja mi je darovala duboku skromnost i mnoge ozbiljne duhovne darove. Dala mi je snage da lako živim u samoći, kao i onu da pregaram mnogo površnih stvari. Na jedan viši stepen ona je oduhovila moju savjest. Dala mi je napokon višu mudrost od sazna­ nja moje vlastite unutrašnje gustoće, čvrstoće, punoće i obujma. Ja sam danas čovjek koji poznaje svoje granice. Pa makar i postojala želja: izaći odatle!“ 74 U autobiograf­ skoj prozi Mojih prvih pedeset iz 1941. ovako govori o stvaralačkim poticajima pat­ nje: „Istina je, mnoga su remek-djela ljudskog duha, za me ne baš najodlučnija, na­ 71 Isto, str. 37. 72 I. Frangeš, Povijest hrvatske književnosti , nav. dj., str. 325. 73 Isto, str. 325. 74 Opojnost uma. Misli i pogledi Tina Ujevića (prir. D. Jelčić), „August Cesarec“, Zagreb, 1986., str. 289.