Nova Istra

61 Dragutin LUČIĆ Luce PATNJA se ne da hegelovski, kierkegaardovski reducirati na estetičko – za nj atička tragedija (prije Euripida, s kojim započinje dekadencija) nije tek puka dramska vrsta među dramskim vrstama, nije nešto puko estetičko, nego je zapravo kult, bogoslužje, epi­ fanija boga Dioniza koji, u usporedbi s Kristom, nebrojeno puta umire i nebrojeno se puta vraća u život. Moguće je da se zato Schelling i njegov kratkotrajni naučnik Kierkegaard ipak opredjeljuju za Krista. Uz vokalizaciju , Kierkegaard je s vanjske strane spomenutih malih školskih biljež­ nica grubim, krupnim perom ispisao kriptičan latinski motto s danskim prijevodom: Loquere ut videam te – Govoriti koliko vidjeti te . Taj zagonetni latinsko-danski zapis ipak otkriva jedno – (neodrživu) ambiciju da se u jedinstvo govora i jezika do isto­ vjetnosti saberu zvuk i vid, da se govori nekim novim audiovizualnim jezikom (otu­ da je tek moguće razumjeti poziv čitatelju da njegove knjižice čita naglas !). No, već prozaična razlika fizikalnih brzina zvuka i svjetlosti proturječi takvoj preuzetnosti, kojoj je ravna jedino ona Nietzscheova jer je i on od sebe htio stvoriti audiovizualnog mislioca, da bi se, nakon svega, poput Abrahama – štoviše, poput Kierkegaarda – u pismu prijatelju Franzu Overbecku potužio kako je prispio do granice priopćivosti. Jer, zvuk i slika, uza sve pokušaje postmoderne estetike, pa tako i u nas, nikada, ali nikada ne mogu postati jedno te isto; mogu tek stajati u uzajamnom odnosu simpa­ tije ili antipatije. Ili, kao u naše vrijeme, u odnosu posvemašnje ravnodušnosti, ako se ravnodušnost još smije nazivati odnosom. P. S. Nije nikakva novost reći to da je patnja događaj Kierkegaardova života i/ili mišlje­ nja! Izabrana patnja, patnja kao takva, za nj je ljudski, dakle vremeniti organon bo­ žanskog, vječnoga; ona je sama vjera, sama religioznost. Za to poistovjećenje vjere i patnje, za sâm kršćanski pathos (ako tako nešto nije drveno željezo ?) pronašao je i dva krunska svjedoka kojima vjeruje na riječ – Pascalovu teističku apologiju i Feuer­ bachovu ateističku kritiku kršćanstva, da bi, među ostalim, i nakon njihova svjedo­ čenja, zaključio da je patnja, odnosno vjera najviša moguća strast egzistencije te da je, poput govora i pisma, najviši način (pred)razumijevanja svijeta – patnja je pouč­ na! No, reći će i nešto što mu se ili omaknulo (poput tiskarske pogreške koja svjedo­ či protiv autora) ili je, pak, učinjeno pri punoj svijesti o posljedicama (to nikada ne­ ćemo saznati), da svaka velika strast na svom vrhuncu neće drugo do svoju propast! prvu značajnu studiju o Kierkegaardu, o čemu u jednom pismu iz 1887. obavještava Ni­ etzschea.