Nova Istra

60 PATNJA Dragutin LUČIĆ Luce 6. Evanđelje patnji Evanđelje patnji iznenađuje brojnim dijelovima u kojima su, više no u cijeloj ranijoj spisateljskoj produkciji, patnja i radost (blaženstvo, sreća, milost, vječnost...) toliko ovisne jedna o drugoj:„teret je lagan i kad je patnja teška“,„moj teret je lagan“,„radost je misliti kako škola patnji oblikuje za vječnost 35 “... – gotovo da bi, poput Marxa, mogao reći da su„radost i patnja jedna jedina strast, passion“, ili Nietzschea, za koje­ ga reći „teško meni“ znači reći „blago meni“. Nigdje se u svojoj pseudonimiji Kierke­ gaard nije toliko približio Aristotelovoj poetici tragičnog i Schellingovoj filozofiji tra- gičnog , iako je matricu tragičnog slijedio od prvijenca Ili-Ili , opirući se s toliko stra­ sti poistovjećenju Kristove (religiozne) i Dionizove (estetičke) patnje, kako je sebi protumačio dotičnu stvar. Je li se, ako jest, dogodilo ono na što je mislio ispisujući na devet školskih notesa s nacrtima za spis Pojam strepnje – vokalizacija ? No, što je time mislio? Znano je da u semitskim jezicima vokalizacija označava suovisnost suglasnika i samoglasnika, što čini pismo izgovorljivim te riječima daje suvislost i suvisnost, kao što je to učinio s patnjom i radošću u svom Evangeliumu . Međutim, u tih devet malih školskih bilježnica, napominje danski proučavatelj Kierkegaarda Joachim Garff, kao da je terminom vokalizacija htio skrenuti pozornost još i na ono što je ispisao između redaka, štoviše, iza njih 36 na odzvanjanje, jeku, eho svojih riječi. Je li taj eho ona dobra stara, a tako mlada grčka riječ pathos , sad odjevena u „carevo novo ruho“ njegova danskog suvremnika H. C. Andersena, a o kojoj bi upravo dje­ tinje naivno i cinički – jer se tako, poput Andersena i Nietzschea, treba govoriti o velikim stvarima – trebalo misliti, pisati i govoriti? Uostalom, Andersen je (s umi­ šljajem ili bez njega) proniknuo u labirint svoga znanca iz Kopenhagena puno du­ blje no množina interpretatora iz tzv. pogona službene filozofije i teologije, kojima teško da bi palo na pamet tražiti hermeneutičke ključeve u pripovijestima „za dje­ cu“ kao što su Osjen , Ružno pače , Postojani kositreni vojnik , Mala sirena ... Evanđeljem patnji kao da su puhnuli novi vjetrovi. U tome novom ozračju naša riječ patnja go­ tovo da bi mogla poslužiti kao nekakav putokaz ili vjetrokaz jer u hrvatski i južno­ slavenske jezike (s izuzetkom slovenskog) riječ patiti ( se ), odnosno apstrakt patnja dolazi izravno od grčke riječi pathos , za razliku od danskoga i svih ostalih velikih i malih europskih jezika. Moguće je da bi u toj putanji neko novo svjetlo moglo pasti i iz sučelja Kierkegaardova i Nietzcheova creda jer je potonji svoje spisateljstvo i za­ počeo, gotovo simptomatski, Rođenjem tragedije 37 , ustrajavajući na tragičnom koje 35 Opere , Vangelo delle sofferenze , str. 840, 842, 848. 36 Bio , str. 348, 349, 400. 37 Georg Brandes je Nietzscheu skrenuo pozornost na Kierkegaarda, ali „pet minuta“ prije no što je ovaj utonuo u duševni mrak. Prvi je održao tri predavanja o njegovu mišljenju i napisao