Nova Istra

59 Dragutin LUČIĆ Luce PATNJA Od 1850., nakon što je zatvorio ciklus pseudonima jer je u jednom trenutku shva­ tio – stoji u njegovim Papirer – da „ja ne mogu reći ja 31 “, kao da je nakon svega došao k sebi te je svoje uratke do rane smrti 1855. potpisivao svojim punim imenom i pre­ zimenom: Søren Kierkegaard. No, i s time treba biti na oprezu – nije li ipak postao tek još jednim od svojih pseudonima? U tim na „izravnu komunikaciju“ usmjerenim Kršćanskim besjedama , ponajprije u Evanđelju patnji , primoran je dekonstruirati i „svoj“ jezik, kojim se do tada tako umješno služio, iako će, kao što je u estetskoj pro­ dukciji krijumčario religiozitet, sada u izravnom religioznom obraćanju krijumčariti ono estetsko. Posegnut će za biblijskim invokacijama, parabolama, evanđeljima i po­ slanicama, oksimoronima te, kao njegov uzor sv. Pavle, za nominalnim sintagmama i performativnim iskazima, kako je to u ciklusu predavanja, objavljenima pod naslo­ vom Vrijeme što ostaje ( Komentar uz Poslanicu Rimljanima ), na maestralan način stu­ dentima prikazao G. Agamben 32 . Jedna je od takvih krucijalnih Kierkegaardovih no­ minalnih sintagmi nesumnjivo ona: Čovjek-Bog ! Ne verbalno Čovjek je Bog, niti Bog je Čovjek, nego nominalno: Čovjek-Bog. Naime, Čovjek nije predikat koji se pridaje subjektu Bog, niti je Bog predikat subjekta Čovjek, nego je to nešto neodvojivo. U tom kontekstu govorit će o blaženoj, radosnoj patnji, lakoći teškog bremena... No, kad je riječ o performativima, Benveniste, na kojega se Agamben poziva, upozorava kako valjanost performativnih iskaza ovisi o autoritetu koji jamči njihovu valjanost. Bez autoriteta svode se na „praznu viku, djetinjariju, ludilo 33 “ Zar sâm Kierkegaard postojano ne ponavlja to kako nema autoriteta – poput clowna je koji viče: „Vatra! Vatra!“, a publika se smije, iako je iza kulisa stvarno buknuo požar 34 ? Međutim, je li Beveniste uzeo u obzir to da isti performativni iskaz, koji bez autoriteta predstavlja nešto kao ništa, stjecanjem autoriteta postiže punu legitimnost? Da je clown snimio masku? Da su ostale samo oči? Nije li Kierkegaard bio uvjeren da će se, kad ga više ne bude bilo, tako nešto i dogoditi? I dogodilo se. 31 Isto, str. 559; Papirer , tom X, 2. dio, str. 89. 32 Giorgio Agamben, Il tempo che resta. Un commento alla Lettera ai romani , Bollati Boringhieri, Torino, 2000.; u nas: Giorgio Agamben, Vrijeme što ostaje. Komentar uz Poslanicu Rimljanima (prev. Mario Kopić), Antibarbarus, Zagreb, 2010. 33 Isto, str. 125; Emile Benveniste, Problemes de linguistique generale , Gallimard, Paris, 1966., str. 273. 34 Bio , str. 774; Søren Kierkegaard, Skrifter 1 , str. 39. Parabola o clownu i požaru ima podlogu u stvarnom događaju koji se dogodio u jednom peterburškom kazalištu krajem 18. stoljeća, kada je poginulo gotovo stotinu gledatelja.